Recenzije

Blues rock produciran od ruke Danger Mousea

9.8.2008. @ 18:02 Siniša Miklaužić

Godinu i pol nakon solidnog (i ništa više od tog) albuma "Magic Potion" blues-rock duo The Black Keys se vratio s kvalitetnijim uratkom "Attack & Release", na kojem ponovno udaraju punom parom.

"Attack & Release" je peti album u karijeri benda, a da bi zaokružili taj mali jubilej, pozvali su Danger Mouse (da, to je baš onaj iz Gnarls Barkley) da im ga producira. Produkcija je obavljenjena na vrlo visokom nivou te je iz garaže prebačena na stadionski zvuk uz mnoštvo popratnih glazbenih dodataka pa sada The Black Keys zvuče kao punokrvan bend, a ne kao ogoljeli duo.

Dan Auerbach (vokal i gitara) i Patrick Carney (bubanj) ponovno su maksimalno začinili svoju svirku, kao da su pronašli nove motive, pa gitare naveliko pršte udarničke rifove, dok nisam siguran da li su bubnjevi preživjeli udarce koje su primili za vrijeme sessiona. Ipak, do najvećih i najpoznatijih blues-rockera The White Stripes im još dosta fali, ali ne mogu niti svi biti popularni i uspješni, ponekad je bolje 'napadati' iz prikrajka.

Uvodna "All You Ever Wanted" ima jedan lagani country blues štih, dok je već sljedeća, "I Got Mine", žestoko opaka, u stilu pravih rock bluesera. Što znači dobar i pogođeni producent, pokazuje "Strange Times", na kojoj je sve urađeno kao da klizi po špagici, s nekoliko promjena ritma, pljeskanja, pravovremenim eksplozijama i odlično smiksanim vokalom.

Središnjica albuma pripada nostalgičnima "Remember When (Side A)" i "Remember When (Side B)", koje dijele samo slične nazive, pošto je prva mirna i melankolična, dok joj je druga potpuna suprotnost, bučna i prepuna gitarističnih solaža.

Prema kraju bih još izdvojio "Same Old Thing" zbog različitih frulica koje su uklopljene uz gitaru i bubanj, "Oceans & Streams" koja zvuči kao da je nastala prije 40-ak godina, a sad samo malo remasterirana, te završnu petominutnu "Things Ain't Like They Used to Be" koja je prava blueserska balada.

Možda to malo pomicanje iz garaže bi moglo odbiti jedan dio fanova od ovog albuma, ali meni se to čini kao logičan slijed pošto se polagano osjećao zamor materijala, te im je trebalo malo uštrcnuti nove krvi.

Novih 40-ak minuta albuma pokazuje The Black Keys kao vrsne mahere svog zanata, koji uživajući sviraju ono što najbolje znaju, a to je klasičan blues rock. Možda bi im dao i koji dijelić ocjene više, ali nakon prošlogodišnjeg albuma Two Gallantsa (koji mi se duboko usjekao u pamćenje zbog svoje genijalnosti) teško je uspoređivati ostale albume koji su za klasu slabiji.

Albumi