Scena
Goran Bogunović (Radost!): "Najljepše je kad si radostan tek tako, bez razloga"
22.7.2008. @ 18:05
Radost je jedan od posebnijih bendova na našoj sceni. Njihov izražaj sigurno nije od onih uobičajenih patetičnih kakvih kod nas ima napretek. No to nije sve. Nedavno su objavili album za Franjićev Slušaj najglasnije, a njihove tri pjesme su dogurale i do kompilacije "Šta treba maloj deci".
O svemu sam doznao više od Gorana Bogunovića, mozga i glavne pokretačke snage benda...
Inače si pisac. Možeš li nam reći nešto više o sebi?
Eto, živi se, radi, piše i svira. I pokušava održati radosno stanje duha.
Kako si došao na ideju da osnujete bend?
Bendove osnivam od nižih razreda osnovne škole. Neko vrijeme nisam aktivno svirao, a onda sam nakon devetogodišnje pauze ponovno počeo, inspiriran književnim čitanjima koji su se malo-pomalo počela pretvarati u svirke, za što veliku zaslugu ima Ivan Tobić, poznatiji kao Tobić Tobić idol mladih, pisac, pjevač, svirač i dobar drug.
Od kada postojite?
Posljednji bend u kojem sam svirao, ugašen prije desetak godina, također se zvao Radost! Ideju radosti nosim cijeli život. Nova Radost! neozbiljno je počela svirati na proljeće 2006., a bend se u pravom smislu okupio prošloga proljeća.
Nedavno ste izašli na kompilaciji "Šta treba maloj deci". Kako je došlo do te suradnje?
Spomenuti Ivan Tobić uređivao je kompilaciju i tražio bendove srodne po tome što se ozbiljnim stvarima bave na neozbiljan način. Pretpostavljam da je to bilo stoga što je ispravno zaključio kako ljudi koji su previše trude biti ozbiljni obično ispadnu smiješni. Smatrao je da se uklapamo u spomenutu priču pa nas je uvrstio. Sve pritužbe stoga valja poslati njemu.
Također si jedan od autora koji se potpisuje na nedavno objavljenoj zbirci priča "Da sam Šejn". Možeš li reći nešto više o tome?
Nisam autor, nego sam bio član žirija. Bio je to mukotrpan posao da od preko petsto priča odaberemo šezdeset i pet. Sad je napokon došlo vrijeme naplaćivanja truda pa promoviramo knjigu i pravimo se pametni i važni.
Imaš li još kakvih radova osim toga?
Po dvije knjige pjesama i priča, od kojih je posljednja "Ljenjivci i druge priče" što je izašla prošle godine za izdavačku kuću Kornet, istu onu koja je objavila i kompilaciju "Šta treba maloj deci".
Dosta nastupate po Srbiji u sklopu promocije već spomenute kompilacije. Koliko često nastupate po Hrvatskoj i koliko vas ljudi zapravo ovdje poznaju?
Pa ne može se reći da smo poznati i popularni. Većina naših svirki na domaćem terenu odigrala se na književnim večerima u SC-u, ljubaznošću Mirne Bačun, kojoj smo se neobično svidjeli, a tamo je zapravo i krenulo okupljanje Radosti kakvu danas poznajemo, jer smo u početku nastupali samo Branko, moj brat i pjevač, i ja. Potom su nam se pridružili i Alina, koja nas je u međuvremenu napustila, Mario na basu te mladi i perspektivni bubnjar Mišo. Otad smo odsvirali još nekoliko zagrebačkih svirki (Cest is d'Best, Sax!, Močvara, KSET).
Možeš li dati kratku usporedbu ovdašnje i tamošnje scene?
Odgovara mi duh i opuštenost beogradske scene, koja je i tamo, nažalost, preslabo poznata. Izvođači s kompilacije vrlo su mi dragi, a tu valja spomenuti i Jarbole, koji nisu na kompilaciji, ali su mi definitivno jedan od najdražih bendova.
Što se publike tiče, mogu reći da smo radosniji odziv dosad dobivali na gostujućem terenu, što se dijelom može objasniti i time što smo svirali uglavnom s Tobićem i Kršom, a oni tamo već imaju svoju publiku koja lijepo reagira na radosne note. Svirka u Ksetu bit će, nadam se, poticaj skretanju ka radosnom i opuštenom sviranju u mom gradu, kao i domovini.
Dosad ste objavili jedan album za Zdenka Franjića. Album se zove "Radost oslobađa". Što je tebi potrebno da bi u životu bio radostan?
To ovisi o raspoloženju, najčešće je potrebno upravo ono što nemaš. Najljepše je kad si radostan tek tako, bez razloga.
Koja je tvoja jača strana, proza ili poezija?
To ne bih znao, postoje mudre glave koje se bavi tim složenim pitanjima. Ravnam se po osjećaju, pa pišem ono što mi se u određenom trenutku piše.
Koji pisci su ti uzori?
Fernando Pessoa, Beckett, Kafka, Kiš, Pekić, Albahari, Basara… Ima ih previše da bi stali u ovaj mali razgovor.
Za koje razdoblje bi se moglo reći da ti je omiljeno?
Kasno proljeće, ako ćemo o dobu godine. Ako ćemo o životnom dobu, rano djetinjstvo, kojega se jedva sjećam. Od dana u tjednu, petak. Najdraži dio dana - zora, svakako. Što se umjetnosti tiče, a na to si vjerojatno ciljao, prve tri četvrtine dvadesetog stoljeća.
A muzičari?
Tamara Obrovac, pokojni Toma Bebić, Arsen Dedić, Disciplina, Šarlo, Idoli, Azra, Residents, ovih dana puno slušam Jarbole, od kojih oni koji se bave muzikom mogu svašta naučiti, slično kao i od Radioheada.
Nedavno me uhvatilo slušanje Coco Rosie. Nakon toga Einsturzende Neubauten. Nedavno mi se u Ksetu svidio livanjski bend Andrija. Tko će ga znati što će biti sljedeće...
Koji stariji bend najviše cijeniš?
Parliament/Funkadelic, Captain Beefheart & The Magic Band, Jimi Hendrix Experience, Kinks, rani Zappini Mothers of Invention... Volim kraj šezdesetih, mnogo toga što se tada događalo djeluje originalnije i svježije nego većina toga što se događa danas. Pri tome ne mislim na petominutne gitarske solaže.
Možeš li nam za kraj reći neki od svojih omiljenih citata?
Novogodišnja poslanica dr. Protića, čije je radove inače moguće pronaći na Youtube.com i toplo ih preporučujem: "Neka vam se na Novu godinu uskovitla ponor u duši".
