Recenzije

Gem, set, meč - Opeth

11.8.2008. @ 21:03 Domagoj 'Domination' Puzak

Mislim da je u cijelom vedrom beskrajnom nebu metal i rock glazbe 'prog-nešto' žanr s najvjernijim fanovima i bendovima koji najduže zadržavaju svoju formu. Iako i tamo ima 'pod-prog-žanrova' (s jedne strane Porcupine Tree ili Dream Theater, a s druge Mastodon), nekako je univerzalno da svi rijetko razočaraju. 'I njihov brat Opeth, također'.

Iako su se na široko/svjetsko (čitaj: američko) tržište probili tek 2003. albumom "Damnation” (jedini bez death metal urlanja), ovi progresivni Šveđani već godinama golicaju maštu scene željne zahtjevnog muziciranja i prikladne žestine.

Na ovom devetom albumu stvar se očistila utoliko što je Mikael Åkerfeldt jedini preostali originalni član koji je odradio sve albume. Dakle, Peter Lindgrena na gitari zamijenio je bivši član Arch Enemya Fredrik Åkesson, a umjesto Martin Lopeza bubnjeve umlaćuje Martin Axenrot.

"Watershed" je dosta očekivan album, nekakva mješavina zadnja tri komada, i logičan nastavak na "Ghost Reveries", s malo više rock utjecaja. Puno akustičnih dijelova, brutalnih zlih peglaona, a sve to popračeno s oprečnim vokalima alfe i omege benda. Mikael malo growla i zaziva pakao, a onda se pretvori u najnježniju chill-out ptičicu i mazi nas spokojem.

Tu se misli na nekakvu prog-rock akustičnu baladu "Coil" s prizvukom '70-ih i malo ženskog vokala (Nathalie Lorichs), i lakšu sedmominutnu "Burden", dosta slušljivu i melodičnu stvarčugu s pinkfloydovskom atmosferom i dugim outrom kao iz škole klasične gitare.

"Heir Apparent" i "The Lotus Eater" (na cover slučajno ili namjerno krivo napisano "The Louts Eater") su devetominutne epske stvarčuge sa zlim vokalima i pumpajućom žestinom koju teško dostižu i, po reputaciji, puno brutalniji bendovi. Pokraj blastebeatova i death metal gazione, i takve stvari su isprepletene iznenađenjima, svakojakim skokovima između dijelova i sporijim dionicama.

Drugi dio albuma ipak je malo više prog-rock (singl "Porcelain Heart" s pjevanjem očajnog čovjeka) nego prog-metal, pa bi se neki fanovi možda mogli preplašiti. No, iako se radi o malo mekšem albumu, Opeth nisu izgubili nit.

Posebno to dokazuje "Hessian Peel" od 11 i pol minuta, koja počinje umorno, ali nekako vedrije (unatoč riječima "Will the children cry, when their mothers die?"), da bi se kasnije stvar pretvorila u milijardu (svakojakih) dijelova.

Što se te stvari tiče, postoji i jedna Led Zeppelinovska zanimljivost. Na kitici je nekoliko stihova snimljeno naopačke, a kada se okrenu čuje se "On the courtyard, Come back tonight. My sweet Satan, I see you" (nisam probao, ali čemu sumnjati u pedantne fanove).

Prema nekim izvorima, za album je snimljena i obrada pjesme "Would" Alice In Chainsa, ali ne znam hoće li se naći na nekim budućim special editionima. No, koliko god me to jako zanimalo, mislim da je Opeth i ovako opet pogodio 'u sridu' i stvorio čudovišni album.

Za one koji ih već neko vrijeme prate, ne treba ni naglašavati - svakim slušanjem otkrivaju se još stotine i stotine novih dijelova i aranžmanskih igrarija. Prostora za istraživanje - 55 minuta.

Albumi