Recenzije

Julie Taymor: "Across the Universe"

19.6.2008. @ 17:09 Igor 'Yuri' Jurilj

Nominacija za Oscara. Nominacija za Zlatni globus. Zvučna imena. 33 pjesme The Beatlesa. Homage "Kosi". "Across the Universe" običan je mjuzikl s previše pompe, šarenila i igara na sigurno što mu unatoč bogatim glazbenim referencama nikako neće priskrbiti značajan status u svijetu filma, a ni glazbe.

Mjuzikl Julie Taymor, Dicka Clementa i Iana La Frenaisa kroz 33 autorske pjesme The Beatlesa u svom totalitetu neslavno pokušava odati počast iliti biti homage The Beatlesima, ali i samom revolucionarnom mjuziklu "Kosa" stavljajući popularnu američku djecu iz visokog društva u burni hladnoratovski kontekst Vijetnamskoga rata na sasvim apsurdan i pomalo komičan način.

Naime, već od uvodnih scena očit je scenaristički predložak "Kose" iz 1968. godine s pokojom modifikacijom koja naglašava patetiku, banalnost i naivnost od samih dijaloga, pa do fabularne 'razrade'.

Priča prati mladog Judea (Jim Sturgess) (referenca na The Beatlese) koji iz Liverpoola iz radničke obitelji odlazi u zemlju Ameriku gdje med i mlijeko odasvud teku, no došavši tamo susreće mlade bogataše, koji ipak nisu toliko uzorni, pa devastiraju dom, školu, piju i puše travu. Jedan od njih, Max (Joe Anderson), postaje mu najbolji prijatelj, te njegova sestra i Jude, dakako, započinju romantičnu vezu. No, Maxa regrutiraju te cijela mlada komuna koja sad već živi u hipi-zajednici starije pjevačice, počinje prosvjedovati i dalje priču znate ukoliko ste pogledali "Kosu".

Vrlo plitki i nerealni dijalozi nisu toliko iritantni koliko, primjerice, scenografski apsurdi, pa tako klinci (dakako od 30 godina) iz 21. stoljeća bivaju smješteni u sam kraj šezdesetih, koje ništa ne obilježava kao takve osim činjenice da se u filmu narativno naglašava vrijeme radnje.

Osim toga, libreto, koji ako je uopće i postojao, nipošto nije imao smisla ili je pisan za osnovnoškolce jer se ponašanje protagonista neprestano postavlja u međusobno oprečan i apsurdan odnos, pa tako Lucy (Evan Rachel Wood) svoju zaljubljenost manifestira skakanjem na krevet i sinkroniziranim mlataranjem nogama sa svojim vrlo mladim prijateljicama koje se niotkud neobjašnjivo pojavljuju. Patetika je prenaglašena banalnim situacijama i anti-ratnim parolama.

Međutim, za svaku pohvalu u moru natarivnih, scenarističko-redateljskih gafova, fotografija je filma, koja odličnom kompozicijom i planovima popunjenih smislenim elementima odudara od filma kao cjeline. Svakako je bitno svezi fotografije napomenuti i specijalne efekte prepune vrlo vješte animacije, kako klasične, tako i 3D, koja od svake pjesme stvara poseban videospot u dvosatnoj cjelini.

No glumačka ekipa jednako je neimpresivna kao i sami redatelji, odnosno producenti, te jedino što ih izvlači od fijaska gosti su poput Bona, Salme Hayek i Joea Cockera, a oni su pak gotovo neprepoznatljivi u filmu.

Apatična Evan Rachel Wood, te pretjerano dramatičan Joe Anderson pokazali su ovim filmom kako im žanrovski mjuzikli nikako ne odgovaraju, a vjerujem ni vokalno.

Veliki fanovi The Beatlesa eventualno bi ovaj film mogli doživjeti kao simpatičnu detektivsku igru detekcije i identifikacije referenci na vječne Engleze jer doista obiluje istima.

Činjenica da je film nominiran za renomirane i prestižne američke nagrade osim što dokazuje da je američka filmska kritika postala irelevantna, dokazuje i nedostatak kvalitetnih glazbeno-filmskih ideja.

Filmovi