Recenzije

Najnepotrebnije izdanje odličnog benda

21.3.2008. @ 21:45 Domagoj 'Domination' Puzak

Ako je ikad itko mislio da su 'best-of'-ovi, kompilacije ili live-izdanja jednostavna krađa fanova, onda je ovo najsvježije izdanje Mudvaynea ista stvar, ali na još suptilniji i elegantniji način.

Fanovi su internetskom akcijom i glasanjem odabrali cover, slali svoje slike i odabrali pjesme koje će se naći na ovoj kolekciji. Dakle, hitovi, rariteti i nešto novoga, odabrano od fanova, uz bendovu odluku koja verzija će ići gore.

Spretnog naziva "By the People - For the People" samo su zakamuflirali cijelu priču, jer osim plemenitog načina da se i fanovi uključe u formiranje ovoga, na kraju će ipak ispasti da će ti isti fanovi potrošiti svoje novce da to kupe.

Kupe, poslušaju, razočaraju se i shvate da se izdavač ovako samo pobrinuo da izbaci nekakvo izdanje između njihovih studijskih albuma, i u vrijeme kad su pjevač i gitarist ipak malo više zaokupljeni projektom Hellyeah.

Mudvayne je jedan od najinteligentnijih bendova modernog metala, potekli su iz priče s nu-metalom, a po uzoru na Slipknot, koji su im pomogli da se probiju, prvo su se na koncertima šminkali pa su se drugim konceptualnim albumom odlučili oblačiti u aliene, i tek trećim albumom odbacili glupe nadimke i prepustili se svojoj glazbi. I sada su tu, u 2008. godini.

Ovdje je riječ o nekakvim demoima (npr. "Death Blooms", "Happy" ili "Skrying"), koji sramežljivo pokazuju kako su pjesme zvučale prije nego su ih ušminkali i preproducirali, ali svima s ovih prostora koji su ikada imali bend, jasno je da riječ 'demo' ne znači isto kod Amerikanaca i kod Hrvata.

Kod nas je demo, na žalost, najodvratnija snimka užasno lošeg zvuka koja služi da se otprilike čuje smjer pjesama i da se nekoga natjera da financira snimanje nečega konkretnog. Mudvayneov demo ipak je miljama profesionalniji, pa se samo čuju neke aranžmanske promjene na pjesmi "Silenced".

Live snimke su druga priča. "Dig", "-1" ili "World So Cold" u tipičnom koncertnom okruženju zvuče malo prebučno, pa je jasno da Mudvayne nekako cupka između žestine koju Chad pokušava interpretirati svojim pjevanjem i progresivnog pristupa njihovih ritmova i zvuka, koji baš i ne dozvoljavaju tipični mosh-pit.

A i staviti snimke iz 2003. godine sa Summer Sanitarium Toura (Metallica, Limp Bizkit, Linkin Park, Deftones, Mudvayne) nema smisla jer smo ih već čuli na DVD-u (kojeg sam oduševljeno kupio, ali i još brže utopio nekome strpljivijem), a i u međuvremenu su imali nekoliko turneja koje su nam mogli malo predstaviti.

"On the Move" i "Goodbye" su bonus-stvari s limited izdanja "The End of All Things to Come", odnosno "Lost and Found" i nisu vrijedne spomena, a odlična nova stvar "Dull Boy" (nisam siguran hoće li biti dijelom novog albuma) pokazatelj je kako zvuče njihove stvari kada dobro istritraju malo ludosti (genijalne bas-dionice) i slušljivosti.

"King of Pain" je zanimljiv odabir covera, jer bi rijetko tko očekivao da Mudvayne obrade The Police. Nisu ga loše obradili, ubacili su malo svoje žestine i onako - odradili je. No i ta stvar je još iz doba albuma "LD50" (nedavno malo dorađeni vokali), tako da ne možemo govoriti o nečemu novom.

Svaka pjesma ima svoj zasebni poluminutni intro u kojem Chad objasni gdje i kada je snimana (pa CD player prikazuje brojku od 33 pjesama), i dok takav potez daje albumu malo intime i specifičnosti, moram priznati da je iritantno slušati album u komadu ako ga on tako razbije, a programirati slijed pjesama zbilja se više nikome ne da.

Čak se može reći da za ovakvo izdanje nije kriv Mudvayne (osim u odabiru prestarih verzija pjesama), jer sumnjam da ijedan bend želi izdavati kompilacije dok u njima još postoji žara za sviranjem i stvaranjem.

Super su bend i znam da će slijedećim albumom opet potvrditi svoju specifičnost, glazbenu inteligneciju i intenzitet, ali ovo je izdanje sa sumnjivim namjerama, i iako su ga 'napravili' fanovi, mislim da samo najokorjeliji ovo trebaju i kupiti.

Albumi