Recenzije

Pasti daleko od stabla

11.3.2008. @ 14:49 Ivan Antunović

Nakon dva krajnje potrošna albuma - "Black Cherry" (2002.) i "Supernature" (2005.), kojima dominira elektro-pop zvuk u kombinaciji s glam-rock i disco-isfuračinama, Goldfrapp ovaj put bez kompleksa isporučuju iznenađujuće milozvučan, neodoljivo sladak pop-album.

Alison Goldfrapp još uvijek nastavlja poticati orgazmičke reakcije svojim maznim glasom - na trenutke taj slador njezinog slavujskog pjeva postaje i zamoran, no duo ovdje uspješno izbjegava klopke koje u aranžmanskom pogledu sam sebi često postavlja - erotična kombinacija s prevladavajuće akustičnim (country) zvukom i ponekim orkestralnim uletom, duo Goldfrapp polako vraća počecima karakterističnim za njihov album-prvijenac - "Felt Mountain" (2000), nakon kojeg su unatoč ponekom kasnijem, solidnom elektro-trzaju ("Train", "Koko", "Number One") zapali u nimalo zahvalne dance-reciklaže.

Da ne dođe do zabune, "Seventh Tree" ne dostiže vrtoglave visine "Felt Mountain" - ne zvuči čak ni toliko proračunato u mjeri u kojoj se eventualno očekivalo - a što bi zakopalo Goldfrapp kao duo iznimnih kvaliteta ali skloniji stilskom prenemaganju.

No tamo gdje je "Felt Mountain" tako savršeno prenio dašak zimskog ugođaja, "Seventh Tree" idealan je uvod u proljeće, senzualan i melankoličan, dovoljna motivacija za buđenje iz napornog zimskog sna - ako izuzmemo par očitih poveznica s prethodnim albumima (poletne teme "Happiness" ili "Caravan Girl", za koju bi i Madonna ubila), novi album još uvijek ostavlja impresivan dojam - kao ambiciozna cjelina ali zaokružena s pravom mjerom.

Izvjesno vrijeme najavljivan simpatičnim singlom "A&E" (skraćenica od 'Accidents & Emergency'), Goldfrapp se ovom prilikom okreću svojevrsnim 'shoegaze' varijacijama; distantan, raspršen, nedokučiv, sjetan zvuk - gotovo identičan uspomeni na Cocteau Twins, Ride ili The Sundays - svojim glasom, Alison u ovom trenutku konkretno podsjeća upravo na Harriet Wheeler ("Clowns") a posebno Elizabeth Fraser ("Little Bird", "Road to Somewhere", "Some People" ili "Cologne Cerrone Houdini" - tema koja zvukom dodatno podsjeća i na Baccaru).

Pjesma "Clowns" nas polako uvodi u vrtlog varljivog pretproljetnog vremena - ugodno i toplo još uvijek narušeno ponekim ciklonalnim poremećajem kao posljednjim trzajima zime koja je na uzmaku. "Little Bird" i ''Road to Somewhere" svojim su mislima već u ljetu, dok poletnom "Happiness" Goldfrapp vrlo direktno progovaraju o lažnoj sreći kupljenoj novcem.

Dio pjesama tekstualno i dalje ostaje tipično nedorečen (primjerice nadrealistična, "Eat Yourself") - no ovaj put rime nisu tako očite što daje dodatni plus novom poglavlju u karijeri dueta - glas u službi instrumenta nije ništa novo, ali Alison je kroz suradnju s Willom Gregoryem našla idealnu formulu kako upriličiti auditivnu sliku idealnog glasa sirena - "Seventh Tree" kompleksniji je album koji vas vabi u nepoznate dubine iz kojih se, slušajući ga, možda nećete vratiti.

Nadajmo se da, unatoč nužnim preispitivanjima svojeg najnovijeg materijala za plesni podij, Goldfrapp neće previše šarati i time riskirati ovaj impresivan uradak. Koliko je očito iz dosadašnjeg izlaganja dueta kako samo vjerno prati retro-trendove, ostaje za vidjeti (i čuti) ali na svoj način duo i u kriznim situacijama zna isporučiti poneki dragulj - no kad su oprezniji, pretencioznost postaje manje vidljiva, ustupajući zasluženi prostor autorskoj zrelosti.

'Sedmo stablo' je urodilo ukusnim plodom, iskušajte ga.

Albumi