Recenzije

Album s kojim su sazrjeli i vjerojatno se raspali

14.12.2007. @ 18:00 Siniša Miklaužić

Evo ukratko kako je tekla karijera Mando Diaoa... Došli su iz hladne Švedske te su nizom 'punkoidnih' i baladnih pjesama postigli uspjehe tijekom svoja tri dosadašnja albuma. Neprestanim turnejama povećavali su broj fanova (posebice kod ženskog dijela publike) zbog ljepuškastih članova i dobre mjuze, a tijekom ove godine uspjeli su već složiti i svoj četvrti album.

"Never Seen the Light of Day" dolazi samo godinu dana nakon "Ode to Ochrasy", a najavljivan je kao najosobniji album benda dosad. Moram priznati da su većim dijelom i uspjeli jer bend ovdje zvuči mnogo odraslije, kao da više ne sviraju za klince, nego za svoje vršnjake koji su odavno prešišali 20. godinu.

Umjesto pop-punka u stilu The Libertinesa, na novom albumu Manda Diaoa prevladavaju tonovi hladnog sjevera, slični bendovima Shout Out Louds i prvenstveno Peter Bjorn and Johna, koji su donijeli novi dašak svježine u skandinavskom indie pop-rocku.

Iz iskrenosti zvuka i testova benda na "Never Seen the Light of Day" mogu se iščitati mnogi problemi koji su im se događali počevši od početka godine, kada se urušio dio tribine tijekom njihovog koncerta u Umei, pa do nereda u Portugalu zbog otkazivanja nastupa na festivalu gdje su bili headlineri. Sve to je mnogo utjecalo na same članove benda pa je jedan od frontmena, Björn Dixgård, krenuo na solo turneju zbog čega visi nastavak karijere Manda Diaoa.

Album otvara, rekao bih, standardni retro-orkestralni rock komad "If I Don't Live Today, I Might Be Here Tomorrow", s kakvim su nas znali usrećivati na prijašnjim albumima, a nimalo za njom ne zaostaje niti "Never Seen the Light of Day", u kojoj su se najviše približili još jednim svojim sunarodnjacima The Soundtrack of Our Lives.

"Gold" je vrlo vesela i brza pjesma u kojoj ponovno dominiraju pozadinske orkestracije koje izdižu gotovo svaku pjesmu, "I Don't Care What People Say" s tuš-bubnjem pokazuje da se ne treba opterećivati s drugima, dok je "Mexican Hardcore" uvrnuti mariachi-rock o nesretnoj ljubavi.

Slijede improvizirana laganica "Macadam Cowboy", na koju je nalijepljena revolucionaristički nastrojena "Train on Fire", "Not a Perfect Day" koja zvuči kao neka Oasis pjesma koju pjeva Noel Gallagher, dok je "Misty Mountains" jedna od najoptimističnijih na albumu, vrlo veselog ritma zbog čega malo podsjeća na The Thrillse.

Završetak pripada pjesmama "One Blood" i "Dalarna", koje su ujedno i najduže u pjesmarici Manda Diaoa pošto jedna traje skoro sedam, a druga osam minuta. "One Blood" na clashovski ritam progovara o problemima koji nas okružuju na vrlo zanimljiv način pitanja i odgovora u što su uključeni oba pjevača (Gustaf Norén i Björn Dixgård), dok je "Dalarna" polarna instrumentalna laganica s neprestanim sanjivim ponavljanjem 'lalala' i dominantnom akustičnom gitarom koja pojačava atmosferičnost pjesme.

Iskreno, kada sam čuo da su Mando Diao sklepali novi album, mislio sam da su nastavili tamo gdje su stali s prošlim albumom, ali ugodno sam se iznenadio. "Ode to Ochrasy" je bilo recikliranje prva dva albuma, na nešto lošiji način, a s "Never Seen the Light of Day" su maksimalno okrenuli ploču na bolje pa bi bila prava šteta da ovaj album postane epitaf njihove karijere.

Hoće li se raspasti ili samo uzeti poveću pauzu, uopće nije bitno, jer smo u svakom slučaju izgubili bend koji nam je mogao još mnogo toga dobrog podariti. Od samih svojih početaka isticali su se jednim posebnim žarom kojeg su djelomice ovdje izgubili, ali ga i zamijenili osjećajnošću i emocijama kao nikad dosad. Ipak se nadam da ovo nije kraj, bila bi prevelika šteta...

Albumi