Recenzije

Ovi momci nikako nisu 'pikzibneri'

4.12.2007. @ 12:36 Ljudevit Cikač Ciky

Ovakav je album definitivno nedostajao hrvatskoj muzičkoj sceni. U stvari, ne mogu generalizirati i govoriti u ime svih, ali zato mogu reći da je meni nešto takvo poprilično nedostajalo. Muzika koja se svira iz i za srca i duše. Jednostavno, uz ovaj sam album u potpunosti uživao i u svojih pedesetak minuta ponudio mi je ogromnu količinu veselja, zabave i opuštanja.

A muzika je, kada je izmišljena, i služila ljudima za razonodu i zabavu nakon izvršavanja svakodnevnih obveza. Najvećim je dijelom zbog toga je i nastala. I tako sve dok nisu došla neka nova mjerila i pojašnjenja čemu ona zapravo mora služiti. No nećemo sad o tome, jer kvaliteta prvog albuma zagrebačkog benda Picksiebner jednostavno ne zaslužuje da se u njegovoj analizi razglaba o drugim stvarima.

Moram također reći da me ovaj album vratio određeni broj godina unazad, u vremena kada nijedna fešta nije mogla proći ako se nije slušala Plava trava zaborava. Tko bi mogao (i smio) zaboraviti kako se plesalo, pjevalo i beskrajno uživalo uz "Diggy Liggy Lo", "Take Me Back To Tulsa", "Garden Party" i ostale brojne 'western-hitove' koje je ta grupe izvodila autohtono. I briljantno.

Morao sam to istaknuti, bez obzira što Picksiebner ima nešto drukčiju konstrukciju, odnosno drukčiju viziju country muzike. Iako, i kod njega se velika, točnije najveća većina događanja vrti upravo oko countrya. S time da se ovdje radi o čvršćoj kombinaciji countrya i rocka s blues 'touchom', koja se u nekim slučajevima izokreće, pa tako country zna popustiti pred 'naletima' rocka, čak bih rekao i hard rocka. Što se sve ne događa slučajno.

Meni se jako čini da je ovo vrlo kompetentna i, što je još važnije, 'komunikativna' muzika, koja svim svojim kako pojedinačnim tako i skupnim elementima poput magneta privlači na druženje s njom. A baš najjača koncentracija magnetne snage nalazi se u razigranom bendžu, instrumentu čiji mi se sound i inače posebno dopada, a koji je ovdje posebno izražen i sve je svoje dionice odradio gotovo pa perfektno. Bilo da je predvodnik, jednakopravni subjekt ili samo ispomoć u instrumentalnih segmenata.

I dok on, uz ispomoć violine i 'pedal steela', i karakterizira dio priče vezan uz country/blues, gitare i bubnjevi svojim dosta rezolutnim stavom 'odvode' materijal u pravcu rocka. Posebno se to odnosi na bubnjeve, koji u izvornoj varijanti i nisu zamišljeni kao dio 'kaubojske' muzike, zato je njihov ovdašnji utjecaj itekako značajan.

Vrlo snažna karika albuma su i solo vokali, za koje mi se čini da bi bez problema mogli pjevati s, recimo, Kenny Rogersom, Lynyrd Skynyrd ili možda i Deep Purple. Onako polugrubi, 'kaubojski/muško' snažni, svojoj pojavom dosita izazivaju respekt. Ne i strah, jer su i oni u potpunosti podređeni sveopćoj kolegijalnosti na svim razinama, a također, nerijetko znaju pokazati i svoju emocionalniju stranu. Ne treba zaboraviti da su vokalne dionice jako dobro složene i u brojnim višeglasjima.

Što se tiče naslova, njih je na albumu dvanaest, od čega je jedan autorski ("Sweet Me Jesus"), dok je preostalih jedanaest covera. I to obrada country, ali i rock naslova, u kojima se očituju obrnuto proporcionalna kretanja. Naime, najkraće i najjasnije rečeno, country pjesme sadrže puno rock utjecaja, a one rockerske countrya.

Za savršen međustilski sklad najzaslužniji su novi aranžmani rađeni za 'stare' pjesme, te strašno dobro posložena produkcija, koju je radio Dragutin Smokrović Smokva iz Plave trave zaborava, što dokazuje da je spona između ova dva benda ipak dosta snažna.

Iako svugdje izvrsni, nekako najsvježiji i najtečniji aranžmani su u pjesmi "Coton Field", u kojoj su posebne lijepe izmjene solodijelova bendža, violine i gitare. Pjesme s lijepim dodacima usne harmonike su "Get Along Home" i "It Ain't Me Babe" (Dylan).

The Clashova "Should I Stay Or Should I Go" i Hendrixove "Crosstown Traffic" i "Hey Joe" (Roberts) rađene su u country stilu, s finalnim podsjećanjem na njihov izvorni, (hard)rockerki sound.

Napoznatiji country naslov svakako je "Ring of Fire", ovdje puno rockerksiji odrađen nego u varijantama koje sam do sada čuo, a finale albuma i ovog izdvajanja pripada lijepoj baladi "The Weight", koju je otpjevao producent albuma, već spomenuti Dragutin Smokrović.

Iako se ne radi o autorskom albumu, on je rađen s puno smisla, što nesumnjivo, uz sam način na koji su pjesme rearanžirane, producirane, a u konačnici i otpjevane i odsvirane, dokazuje i njegova limitirana verzija. U kojoj je disc pospremljen u ručno izrađenoj drvenoj kutiji, s kratkim mini bookletom u kojem se nalaze gotovo svi bitni podaci. Za ostale postoji web stranica benda.

A ovaj skup lijepih, maksimalno živih, veselih, plesnih i zabavnih naslova, jednostavno mora dobro zvučati uživo i vjerujem da ću iskoristiti prvu priliku koja mi se ukaže da se u to uvjerim.

Do tada ću ih slušati kod kuće i zamišljati bend koji svira u nekom saloonu na 'divljem' zapadu i zabavlja masu koja uživa ispijajući hektolitre whiskeya.

Albumi