Recenzije

Prvoklasni blues hard rock

14.11.2007. @ 15:41 Ljudevit Cikač Ciky

Tko bi rekao da je iza ovog benda četrdesetak godina diskografske karijere? Zaista, kada ih slušam, djeluju toliko svježe kao da im je ovo drugi ili treći, a ne dvadeset i osmi studijski album. Barem sam ih toliko ja izračunao.

Samo podsjećam da su ga osnovali Francis Rossi i Alan Lancaster na samom početku zlatnog doba britanskog rocka, 1962. godine, kada se zvao The Spectres i The Scorpions. Prvi album "Picturesque Matchstickable Messages from the Status Quo" izašao im je 1968. godine pod 'logom' The Status Quo, a od 1970. ime im je isto kao i danas - Status Quo.

I danas, kao i svih tih silnih prijašnjih godina, njihova je muzika jako melodična, plesna, s puno catchy ritmova, jasnih rock 'n' roll gitarističkih riffova i klavijatura, tečnih, slasnih i pamtljivih pjevnih izvedbi po svim presjecima. I to ne samo onih u refrenskom dijelu, u kojem su još dodatno 'melodizirane'. Kao i obično, ovaj se bend i ovdje prikazao u jednom pedantnom, odmjerenom stilu, ali isto tako i s puno nesputanosti, raspojasanosti i vesele atmosfere.

Muzički identitet Staus Quoa, bez obzira na neke nužne modernizacijske promjene prvenstveno vezane uz produkciju i aranžiranje, niti ovim albumom nije ugrožen, jer se i dalje sve vrti oko maštovite kombinatorike hard i classic rocka s bluesom.

S time da će ljudi koji ih možda nisu slušali petnaestak ili više godina možda biti pomalo iznenađeni jako velikim udjelom bluesa, no to ih ne treba uopće brinuti, jer bend generalno zvuči jednako dobro kao i ranije. Usto, treba se prisjetiti da Status Quo nikad i nije bio baš predstavnik žešće varijante hard rocka tipa Deep Purple ili Rainbow pa proširenje blues dimenzija ima logike.

Također, velika kvaliteta ovog albuma je činjenica da on sadrži trinaest pjesama, od kojih je, barem meni, teško odabrati dva do tri favorita. Pobjednički se naslovi jednostavno izmijenjuju ili nadopunjuju nakon svakog individualnog preslušavanja. Ipak, za neki orijentir, treba reći da je album u svojem prvom dijelu više hardrockerski, dok u drugoj polovici ima jako puno više blues elemenata. Eto, tako da ipak napravimo neku preporuku.

Iz kompleta tih pjesama svakako treba izdvojiti plesni pop/rock/blues "Pennsylvania Blues Tonight", pa "Beginning of the End", pjesmu s AC/DC riffovima i boogie blues ritmovima a la ZZ Top.

"Alright" i "I Don't Wanna Hurt You Anymore" su brži rock, tipični SQ naslovi, s vrlo lijepim 'duplim' pjevanjem te rock riffovima i solažama, i idejno su dosta slični vjerojatno najvećem i najpoznatijem hitu benda "Rockin' All Over the World".

Vrlo snažne, izvrsne blues rock pjesme su bazno baladno/srednjeritmične "Electric Arena", "Gravy Train" i "My Little Heartbreaker", dok je "Tongue Tied" lenonovski koncipirana akustična balada.

Utjecaje country blues boogie rocka, u kojima sam prepoznao opet malo ZZ Topa i Dire Straitsa su "Figure of Eight" i "You're the One for Me", dok je jedan od najpotencijalnih plesnih hitova rock 'n' pop pjesma "Hold Me", u kojoj me riffovi podsjećaju na "One" od Chrisa Ree iz "Auberge". Za kraj, lagana pjesma "One by One", koju kao bonus donosi europsko izdanje, s velikim skaldom između pjevanja, gudanja, piana, te bas i bubanj ritmika.

U finalu ove analize ističem da me ovaj album jako lijepo iznenadio i svrstao bih ga uz bok onima s kraja sedamdesetih pa do sredine osamdesetih. Koju su ustvari, barem u mojem slučaju, i pokazali koliko je veliki ovaj, vrlo često nepravedno, zapostavljani bend.

Albumi