Recenzije

Hrabra slovenska eksperimentiranja

12.11.2007. @ 11:48 Siniša Miklaužić

Pure-H dolaze iz Slovenije, postoje od 1993. godine, a bend se sastoji od niza bivših članova raznih slovenskih bendova. U cijelu ekipu uključeni su i mnogi producenti diljem svijeta koji su pomogli u izradi ovog albuma, odnosno remiksiranju pjesme "Signia", koja je otvorila njihov posljednji album, "Anadonia".

Kratki opis glazbe koju sviraju Pure-H bio bi vrlo kompleksno miješanje različitih žanrova, ali ipak bi se najviše dala iščitati elektronika, noise, industrial, ambijentalna glazba uz jake dub korijene, sve u svemu, vrlo mračna i eksperimentalna glazba koja se baš ne može slušati u bilo koje doba dana.

Svaka pjesma je vrlo posebna, na novi način se poigravaju s različitih tonovima u dočaravanju atmosfere, ali opet se može osjetiti zaokruženost cijele priče. Ovako, na prvi pogled, mogao bih ih usporediti s Vunenyem, ali razlika između ta dva benda je dosta velika, makar pokrivaju jako slične žanrove jer je Vuneny nekako prisniji i slušljiviji.

Za današnje pojmove album je vrlo dugačak, skoro 77 minuta na samo deset pjesama, čime album u nekim trenucima postaje malo zamoran i to mu oduzima dio ocjene ukupnog dojma. Najkraća pjesma traje četiri, a najduže debelo preko 16 minuta, čime se je dobrano i podebljala ukupna minutaža.

Svaka pjesma ima jedan svoj uvod, koji traje otprilike minutu-dvije, a zatim se preciznije počinje obrađivati glavni motiv pjesme, pa tako u prvoj "Vision Rising" dobivamo jednu ambijentalnu psihodeliju, "H Light" je 'nagrađena' s ponešto industrijala, a "Blue Waters Turn Black" je u prvoj polovici ponovno vrlo lagana, eksperimentalna i monotona, da bi u svom drugom dijelu postala jedan od najplesnijih komada što se tiče samog albuma izvrstan drum'n'bas.

"Signia" je album za kojega se treba pripremiti prije nego se ide slušati, a vjerojatno će mnogi već nakon prvih taktova odustati s daljim preslušavanjem. To u neku ruku i razumijem, ali uvijek (barem meni) je zanimljivo čuti kako eksperimentiraju sa zvukom neka manja tržišta, gdje je puno teže to raditi, nego primjerice u Americi i Britaniji.

Svaka pjesma je bila u rukama kod drugog remiksera, ali to se pretjerano i ne osjeća, pošto je cijeli album vrlo zaokružena cjelina u kojoj ovaj eksperimentalni dio dolazi u prvi plan.

Ponegdje zvuči sve vrlo zabavno, ali u nekim dionicama je sve previše monotono i zbrkano, pa bih "Signiu" smjestio negdje u sredinu, niti prelošu, a niti predobru.

Albumi