Recenzije

Retuširani princ tame

7.11.2007. @ 14:12 Ljudevit Cikač Ciky

Najpoznatiji metalni 'mračni princ' albumom "Black Rain" predstavio se po deveti studijski put u svojoj solo karijeri. I to ne baš u naročitom svijetlu. Pardon, mraku.

Očito je da mu puno bolje i više trenutno odgovara gluma u familijarnoj seriji i organizacija koncerata nego skladanje novih pjesama. Srećom, u svojoj sjajnoj karijeri napravio je toliko toga dobrog da mu jedan ovakav, relativno nekreativan, materijal sigurno neće naštetiti.

Neće i zato što još uvijek ima veliki broj starijih fanova koji nabavljaju sva izdanja na kojima je on i najmanje potpisan, a popularnost mu je, barem u Americi, velika i kod mlađih ljubitelja metala zahvaljujući i serijalu o Osbourneovima, čemu je u proteklim godinama pridavao najveću pozornost. Zato mu je valjda i trebalo šest godina da objavi album. Kojeg i da nije snimio, ne bih mu rekao niti riječ. Ne bih mu zamjerio.

Mada nije da je baš, ono, previše nedobar, ali nekako mi djeluje očekivano, isprazno, za njega čak i irelevantno. Kao da se majstor Ozzy pomalo umorio. Istina, pjesme su dosta melodično metalizirane, s očekivano dosta catchya, sound je vrlo utjecajan, čak i jako kvalitetno mračan, depresivan, ali sve mi to skupa izgleda kao - retuširana slika.

Kao nešto što je već snimljeno pa ovdje malo remasterizirano, tek nešto malo dorađeno. Ipak, ima i dobrih strana, u koju svakako spadaju, najbolji i nekako najsvježiji segmenti, gitaristički riffovi, koje je Zakk Wylde u nekim dijelovima 'odvukao' u pravcu Black Label Societya. Mada, zna se čuti i pokoji originalniji, kruto/tvrdi, sabbathovskiji udarac u žice. Također, u kontinutetu su dobre i heavy solaže, a malo se osvježenja potražilo u usnoj harmonici ("Black Rain"), te u nekakvom, ne baš spretnom sempliranju ("Civilize the Universe").

Većina pjesama odrađena je u baladnom i srednjebrzom ritmu, a jedna od boljih te forme je "Here for You", dosta zahvaljujući pianu i orkestralijama, koje pojačavaju teatralnu atmosferu. Ali, imaju te laganije pjesme i problem, a on je taj što ih je dosta rađeno po "Mama (ili možda bolje da kažem - Sharon) I'm Coming Home" šabloni, tako da su dosta prozirne i providne.

Ono što svakako treba reći i što je pozitivno je da Ozzy i dalje pjeva lijepo i prepoznatljivo. Tu nije baš puno izgubio, barem ne u proporcionalnom razmjeru između svojih i godina provedenih na sceni, koje se mjere u periodu od četiri do šest desetljeća. Bilo da se radi o već izvedenim sporijim ili pak bržim, čak bih rekao radijskim heavy pjesmama kakva je "I Don't Wanna Stop". U kojoj je i tekstualna i muzička poruka dosta jasna.

A jasna je i ekološka poruka ovog albuma, koji je plasiran u eco friendly pakiranju pa je tako booklet izrađen iz recikliranog papira i maksimalno je štedljiv. Premda se najosnovniji podaci o albumu, računajući i tekstove, ipak nalaze u njemu. Za ostale, opširnije informacije zainteresirane treba uputiti na službene stanice izvođača i diskografa. Barem se tako izražava u dijelu popratnih materijala uz ovaj album.

To je u redu i za svaku pohvalu, no ipak mislim da će 'crna kiša' kod većine starijih metalaca, koji ga slušaju i pamte iz boljih vremena, s muzičkog aspekta dosta loše proći. Pogotovo kod onih koji su rasli uz, recimo, "Blizzard of Ozz", "Diary of Madman" i "Bark at the Moon".

No bez obzira na razinu kvalitete ovog albuma, vjerujem da će se svi oni složiti kako je Ozzy definitivno jedan od rijetkih koji davno stečene 'kredite' nikada neće potrošiti.

Albumi