Recenzije

Klasika bespomoćno nestaje u moderom zvuku

5.10.2007. @ 18:02 Domagoj 'Domination' Puzak

Vjerojatno je velikoj većini onaj prvi album "Plays Metallica by Four Cellos" bio dobra sprdačina i predmet ismijavanja, ali eto, finski metalni čelisti Apocalyptica dogurali su do šestog albuma i svima se polako smiju u lice.

Postali su cijenjeni, odrađuju turneje kao velike rock zvijezde, a u svemu su, zahvaljujući činjenici da u rukama nemaju gitare, zauvijek ostali kao rijetki koji u sebi imaju nešto specifično.

Cijela njihova filozofija od početaka se dosta izmijenjala. Od suhe snimke četiri čela kako obrađuju sve što postoji od Metallice pa do albuma s obradama i ostalih metal bendova (Pantera, Slayer, Rammstein, Faith No More), pa do albuma kada su odlučili složiti i svoje gudačke metal pjesme, pa su u jednom trenutku kao stalnog člana uzeli i bubnjara.

Novi album "Worlds Collide" otišao je u smjeru njihove tranzicije pa su se pojedine pjesme pretvorile u tipične rock-metal pjesme na kojima je teško razaznati u kojem udjelu sudjeluju njihovi instrumenti, a u kojem je za zvuk zaslužan brzi metal bubanj, klavijature, studijske vragolije i distorzije, koje opasno približavaju i poistovjećuju ta dva žičana instrumenta - gitaru i čelo. Mislim da su stvari možda otišle i predaleko.

"Worlds Collide" je dosta mračan i logičan nastavak prethodnog "Apocalyptica" albuma, i sve manje u svemu ima simfonijskih elemenata. Brzi Fear Factory ritam i tužne gudačke melodije kao iz "Gospodara prstenova" obilježili su "Grace" i "Worlds Collide".

"Ion" je tipičan metal riff odsviran na violončelima, i tu pokazuju da i bez vokala znaju pjesmu razvući na četiri minute, a bez da se udalje od tipične komercijalne strukture, što im ovoga puta ide na čast.

Poseban dio albuma čine stvari na kojima im redovito gostuju popularni frendovi i poznanici. Cristina Scabbia iz Lacuna Coil odradila je sporu goth baladu "SOS", a Adam Gontier iz Three Days Grace sličnu, ali glasniju power laganicu "I Don't Care". Corey Taylor na "I'm Not Jesus" odradio je skroz prosječni pjesmuljak i prvi singl, samo kako bi se malo opasnije zakucalo na američko tržište.

Najbolja gostovanja ostala su ona iznenađujuća. Till Lindeman iz Rammsteina tužno i muški je otpjevao stvar "Helden", koja je ujedno i jedina obrada na albumu - obrada pjesme "Heroes" od David Bowiea, ali u nešto depresivnijoj verziji i na njemačkom jeziku.

Najbolja stvar na albumu uvjerljivo je ona na kojoj ne gostuje pjevač, ali Dave Lombardo iz Slayera jasno daje do znanja da se iza bubnjeva nalazi nekakvo čudovište, i ne možete ga se ne primijetiti. Totalna Slayer brzina, zli riffovi, njegovi konstantni prijelazi i solo koji meni više zvuči kao Kerry Kingova gitara nego violončelo, obilježili su stvar "Last Hope".

Problem kod ovakvih albuma je što često gostovanje nekog pjevača baca u drugi plan činjenicu da on društvo radi Apocalyptici, a ne obrnuto, pa zazvuči kao njegov matični bend. No, s tim su se davno pomirili i na neki način morali su ljudima prihvatljivije upakirati svoje klasično školovanje.

Ako vam nije smiješno slušati ove ljude kako se guraju u metal svijet, onda je ovaj album simpatičan za svakog metalca otvorenog uma. Na kraju krajeva, koliko su metal bendovi vukli ideja iz klasike, zašto neki bend ne bi radio obrnuto. Samo što danas više zvuče kao tipični rock bend, nego što su njihovi počeci nagovještali.

Albumi