Recenzije

Vrijeme je za mirovinu

3.10.2007. @ 19:00 Stjepan Vrečko

Besmisleno je uspoređivati solo karijeru Marka Knopflera s karijerom provedenom u grupi Dire Straits. Nakon raspuštanja grupe napustio je i svu onu rock užurbanost i primirio se periodično isporučujući albume. Nažalost, pokazalo se da je svaki idući album lošiji od prethodnog i usuđujem se reći kako moj glazbeni heroj živi isključivo na staroj slavi.

Nije bilo teško pretpostaviti kako će peti Knopflerov solo uradak "Kill to Get Crimson" više odlutati u tradicionalne folk vode, prvenstveno zahvaljujući posljednjoj suradnji s Emmylou Harris na "All the Roadrunning" i turneji koja je potom uslijedila, ali ako je itko pomislio da će Knopfler baš zato živnuti i novim albumom isprati gorak okus ostavljen dosadnim "Shangri-La" - gadno se prevario.

Kad je Knopfler 1995. neprimjetno zaplovio solističkim vodama, uopće nije izgledalo loše: "Golden Heart" (1996.) koketirao je i dalje s Dire Straits izričajem uz primjese irskog folka (sjetite se samo pjesama "Darling Pretty", "Je Suis Desole", a i dan-danas na koncertima izvodi "Done With Bonaparte"), "Sailing to Philadelphia" (2000.) nastavio je utabanim stazama, ali je irski folk zamijenio roots-stil prvenstveno zahvaljujući preseljenju u prijestolnicu countrya Nashville: "What It Is", "Silvertown Blues" i veći ostatak albuma bio je fantastičan, a inspiracija je prštala sa svih strana.

Stvari su se za tradicionalne fanove zakomplicirale 2002. kad je objavljen mračni i depresivni "The Ragpicker's Dream". Postojala je neka nedefinirana ljepota u toj depresivnosti, određena magija koju Knopfler nije iskoristio do kraja, ali da je, primjerice, naslovnu pjesmu otpjevao Tom Waits, priča bi bila posve drugačija. Međutim, za razliku od prethodna dva, dobre pjesme na ovom albumu bile su više izuzetak, skrivene između neinspirativnih ostvarenja.

Ne treba bježati od činjenice da je na sva tri albuma imao loših, gotovo bezličnih, posve nepotrebnih pjesama, ali one su smatrane kolateralnom štetom i služile su samo popunjavanju minutaže. Barem je tako izgledalo do 2004. i albuma "Shangri-La". Kvaliteta je radikalno opala, baš kao da je sve loše s prethodna tri albuma prevladalo i nadjačalo sve dobro. "Shangri-La" postao je negativni 'best of' album, skupivši sve ono čega smo se bojali na jednom mjestu.

Ako je Knopfler želio pobjeći od stila Dire Straitsa, u tome je ovim albumom bio uspio u potpunosti. Sad je pitanje koliko je bijeg uvjetovan njegovim razvijanjem kao kantautora, a koliko tjeranjem inata dokazivanjem samom sebi i drugima da je puno više od zvuka 'crvenog Stratocastera'. Melodija na "Shangri-La" nije bilo, aranžmani su bili bezidejni, gotovo matematički precizni i predvidljivi, čitav album nije imao dušu, bio je sterilan, blijed, mlak, nazovite ga kojim god izrazom želite. Čast izuzecima, ali novi Knopflerov zvuk tim je albumom u potpunosti zacementiran.

I onda se dogodi nešto još gore od lošeg albuma: reciklaža lošeg albuma. A "Kill to Get Crimson" upravo je reciklaža albuma "Shangri-La" i posve je nevjerojatno da je trebalo proći tri godine za objaviti novi album, jer dojam koji on ostavlja je da zapravo dojma niti nema. Već viđeno, već poslušano. I apsolutno ništa što bi njegov album odvojilo od hrpe drugih; štoviše, žalosno za reći, čak i Paul McCartney ima bolji album od njega.

Čovjek koji je nekad jednim tonom govorio više od bjesomučnih divljih solaža vrsnih tehničara, čovjek čije vam dvadesetak godina stare melodije i riffovi još uvijek odzvanjaju u glavi, danas je umoran, posve neinspiriran i nezainteresiran.

Ipak, nije sve tako negativno. Perfekcionist kakav jest, Knopfler je dio svog talenta usmjerio na tekstove samih pjesama, koji su doista briljantni kad ih izvučete iz glazbenog konteksta. Nažalost, nećete ih uopće primijetiti zahvaljujući bezidejnoj glazbenoj podlozi.

Teško da bi ovim albumom Knopfler uspio privući novu publiku, a staru će sačuvati zahvaljujući poštovanju prema nekim drugim vremenima. Jasno, njegovo je pravo raditi glazbu kakvu želi, kao što je moje osobno pravo hoću li je slušati ili ne. A već je drugi put da mi jedan njegov solo album više vremena provodi na polici, nego u CD-playeru.

Albumi