Recenzije

Metal za odmor i slušalice

10.9.2007. @ 14:26 Domagoj 'Domination' Puzak

U moru bendova koji se svakodnevno rađaju, rasturaju ili umiru i ne uspijevaju, svaki zaljubljenik u glazbu ima svojih grešaka i propusta. Tako je i moja velika greška i propust to što sam Porcupine Tree uspio otkriti tako kasno - nešto prije prošlog albuma "Deadwing". Priznajem, kriv sam!

Odonda sam postao svjestan da je ovaj bend nešto što zaslužuje biti u nečijoj rock/metal/prog/kakvoj-god kolekciji prije mnogih drugih, iako puno popularnijih i uspješnijih.

Zato je "Fear of a Blank Planet" sletio u moj CD-player čim je stigao i potvrdio sve što se događalo na zadnjem albumu prije dvije godine. Oni su i dalje odlični glazbenici koji su u stanju napisati super pjesmu, s puno emocija i snenosti, s puno energije, ali su u isto vrijeme sposobni zauzdati svoju virtuoznost i time ne udaviti slušatelja kako znaju, recimo, Dream Theater (daleko je to od kritiziranja, ali Porcupine Tree su izabrali drugi smjer).

Cijeli album, pa tako i naslovna stvar, djelo su i ideja frontmena Steven Wilsona da se poigra s mozgom prosjećnog mladog čovjeka u današnje vrijeme.

Ovisnost o Internetu, buljenje u televizor i reality showove, kljukanje tabletama za smirenje i borbu protiv depresije, ubijanje čudovišta u video igrama i provođenje dana kao trolovi, daleko od dnevnog svjetla u šoping centrima – američkim mallovima. Tema albuma je totalno na mjestu i to je ovom albumu dalo još jednu dimenziju - dimenziju totalne ljudskosti.

Glazba albuma nekako se izvrtila na 17-minutnom epskom putovanju "Anesthetize" (solo na gitari posudio Alex Lifeson iz Rusha), koja je imaginarno ipak nastala od tri potpuno različite stvari, ali Wilson je i ovoga puta to znao povezati u pamtljivu i zaraznu stvar, s odličnim ritmom na bubnjevima, snenim pjevanjem i jednim od najžešćih metal riffova koji je ovaj bend ikada snimio (negdje oko 11. minute).

Ipak, većina albuma je i dalje dosta melankolična, melodična i mračna. "My Ashes" je laganica s gudačima, a "Sentimental" je najlakša i vjerojatno najljepša pjesma koju sam čuo zadnje vrijeme (preporučam zatvorene oči i slušalice na ušima), a nostalgično govori o starenju.

Još jedan žestoki dio u pjesmi "Way Out of Here" (još jedan gost - Robert Fripp iz King Crimsona) doletio je niotkud i nekako prenategnuto, ali pjesma se svejedno pokazala kao dosta komercijalna i radio-friendly.

Super zvuk i inteligentne pjesme preletjele su preko glasnih riffova, elektronskih ubacivanja i laganih pjevnih dijelova pa su u meni stvorili atmosferu koju u meni stvara jedan od najdražih mi albuma - "Division Bell" Pink Floyda (zakleti fanovi Floyda, nemojte me odmah razapeti). 50 minuta i dalje može nositi naziv prog-rock, ali na takav način da zbilja nije rezervirano samo za ljubitelje uvrnutih ritmova, već za sve ljude koji štuju gitarističku glazbu, ali čekaju da napokon nađu neki album uz koji se mogu opustiti i uživati, a ujedno im i garantirati kvalitetu.

"Fear of a Blank Planet" nastavio je put zacrtan albumima "In Absentia" i "Deadwing", a time je ovdje postavljena dovoljna i vrlo jaka preporuka. Sam bend u album toliko vjeruje da su ga i ovog puta svirali u potpunosti na turneji i prije nego je snimljen u studiju, a to je još jedna stvar koju ljudi kod njih iznimno cijene.

Ovakav metal, prožet ambijentom sumraka današnje mladosti (kao da je opjevan neki gost iz Oprah showa) i jednostavno odličnih pjesama, preporučuje se svakome. Ali baš svakome!

Albumi