Recenzije

Još jedno krasno putovanje 'nepoznatim' žanrom

10.9.2007. @ 09:08 Siniša Miklaužić

Današnja pop glazba se dijeli na dva pravca, na ovaj dio koji se neprestano vrti po radio postajama, koji nije pretjerano zanimljiv, da ne kažem da je većinom i ljigav, te onaj drugi, koji ipak teže dolazi do etera, koji zna ponuditi nešto drugačije od svakidašnjih standarda.

Tinejđerima se lakše furati na provjerene face s 'emtivija' i sličnih postaja pa mnogi izvođači brzo postanu zvijezde, a za mjesec-dva kao da nikad nisu niti postojali jer je došla nova grupa 'zvijezda', zvijezda za jednu noć.

Furanje takvih trendova može biti vrlo pogubno pa se mnogi zanimljivi bendovi moraju raspasti jer jednostavno ne dođu do slušatelja (jedan od najboljih primjera je The Beta Band), a nekad davno je ipak kvaliteta bila ravnomjernije raspoređena sa slavom.

Danas se ipak više prate različiti trendovi, menadžeri određuju koja će zgodna curica imati hit u određenom trenutku, povremeno se i različiti sponzori uključuju u cijelu stvar pa dodatno uništavaju popularnu glazbu pjesmuljcima koji ne mogu zadovoljiti nikog tko nije u tinejđerskim godinama.

Zato sam izgubio volju za slušanjem radija prije par godina i okrenuo se malo alternativnijoj indie sceni pa svakodnevno otkrivam brdo novih i mladih izvođača koji mnogo više zaslužuju respekt i slavu od primjerice 'dugogodišnje djevice' Britney Spears, latinozavodnika Enrique Iglesiasa ili brdo kvazi gangsta repera.

Kada bih morao birati jedan od najzanimljivijih izvođača koji su se pojavili u posljednjih nekoliko godine, na vrhu ljestvice svakako bi mi bili The Go! Team, šarolika britanska družina koja ima vrlo specifičan glazbeni ukus pa im je zbog toga i zvuk vrlo zanimljiv i zabavan.

Idejni vođa škvadre je Ian Parton, koji je uglavnom osnovao i glazbeno osmislio cijeli projekt The Go! Team, a svira gitaru, harmoniku i povremeno bubnjeve. Ostatak šarolikog društvanca čine ljudi različitog porijekla pa to još dodatno zakuhava zvuk. Tu su još Sam Dook na gitari, bendžu i bubnjevima, Chi "Ky" Fukami Taylor na bubnjevima i uz mikrofon, Jaime Bell na basu, Ninja glavna vokalistica, a Kaori Tsuchida, koja je zamijenila krajem 2005. Silke Steidingera, pjeva i svira bubnjeve, gitaru, klavijature i melodiku.

Njihov glazbeni opus je vrlo teško opisati jer smiksaju gotovo sve, od funka, rocka, preko hip-hopa do dancea i elektronike, a sve da bi učinili što bolju ploču. Ne znam koji je princip pisanja pjesama kod njih, ali meni sve zvuči kao da svaki član zasebno radi pjesmu, pa kad svi zaključe da su uradili nešto za određenu pjesmu, sve zajedno spoje i dobiju pjesme koje odolijevaju standardnim pricipima, vrlo su bučne, plesne, neuobičajene, baš onakve kakve i trebaju biti da pobude nešto divlje i razuzdano u nama.

Već s prvijencem "Thunder, Lightning, Strike" su pobudili mnogo pažnje, a kako i ne bi kad su ponudili sasvim novi pogled na glazbu s mnogo nepresušne mašte. Kolega, opisujući njihov debi, nije mogao prestati slaviti i hvaliti album, što uopće ne treba čuditi jer se toliko veseo i zabavan album rijetko događa. Hm, da... Ali, evo ga opet...

"Proof of Youth" je novo izdanje zbrkane ekipe iz Brightona na kojem se ponovno poigravaju svim i svačim, ponovno su svoji, a opet malo pomaknuti unaprijed, ponovno su im u planu partyi, što njihovi, a što i naši na kojima će se puštati njihova mjuza, ponovno će usrećiti mnoge koji uspiju doprijeti do ovog CD-a, ponovno...

Album otvara pilot singl "Grip Like a Vice", koji je dosta uvrnut, a prati ga i isto takav videospot. Ninja repa 'sve u 16', a podloga se neprestano nadopunjuje s različitim trubačima, sampleovima, back-vokalima, bubnjevima, neuobičajenim zvucima... Reklo bi se 'prvo pa muško', ali to za ovaj album ne vrijedi jer je u cijelosti nezaboravan.

Uz izlazak samog albuma, objavljena je "Doing It Right" kao singlica, a pjesma je jakog retro funky štiha 70-tih, s vrlo milozvučnim pripjevom i neprestanim ponavljanjem 'doing it right'. "My World" je jedan od rijetkih laganih komada, instrumentalna pjesma u kojoj se 'igraju' klavijature, gitara i udaraljkaši.

S "Titanic Vandalism" se vraćaju 'divljoj' atmosferi, "Fake ID" je skoro najnormalniji indie pop-rock komad, dok je "Universal Speech" govor kojeg svi lagano mogu shvatiti jer se ponovno na raznoliku podlogu spojio ljepljivi reperski glas s bučnom pratnjom back-vokala u vrlo '(ne)skladnoj' pjesmi.

Tempo se ne spušta, svaka pjesma je ukrašena nizom detalja koji ih čine neodoljivim pa je tako "Keys To The City" melodično neurotično psihodelična, "The Wrath Of Marcie" tipično instrumentalno obogaćena, dok me "I Never Needed It Now So Much" podsjetila na bend The Concretes i pjesme kakve taj bend pokušava neprestano napraviti, prave male slatke pop dragulje.

Nervozan bubanj, različiti zavijajući zvukovi i vokal Public Enemyevog Chucka D-a dominiraju pjesmom "Flashlight Fight", koja je još jedan od kandidata za budući singl, a album zatvara, nakon kratkog naštimavanja, "Patricia's Moving Picture", koja bi se bez problema uklopila u neku ljetnu romantičnu komedijicu jer svojom osunčanom melodijom razvaljuje.

Otkad posjedujem "Proof of Youth", neprestano mi se vrti na repeatu, a slični 'problem' sam imao i s "Thunder, Lightning, Strike" pa više ne znam u čemu je fora, jesu li oni stvarno toliko dobri ili sam ja malo bolestan. Pošto mi je doktor na zadnjem pregledu rekao da sam zdrav, očito je stvar u njima.

Genijalac i petero njegovih sljedbenika i istomišljenika uspjeli su održati kvalitetu i na svojem drugom albumu, koji zna biti toliko puta preveliko breme neiskusnim bendovima. Iskreno, prvijenac je imao nekoliko momenata koji su bili istaknuti u odnosu na ostalo pa je album bio 'hitoidniji', ali "Proof of Youth" je kompaktniji i izraženiji pa svaki album ima svoju posebnost zbog čega ću ih još dugo pamtiti.

Po mojemu skromnome mišljenju, ovo je zasigurno najbolji dance album godine! Možda se i varam, ali im jednostavno ne mogu odoljeti...

Albumi