Recenzije

Ljubitelji live-izdanja, ljubimci publike

5.9.2007. @ 09:50 Domagoj 'Domination' Puzak

O odnosu Pearl Jama i mene mogao bih napisati knjigu. To je prvi bend čiji sam CD dobio (hvala sestri Lini), i koji me natjerao da uopće nažicam CD, iako nisam ni player imao. Prvi bend čije sam sve tekstove znao napamet, albume preslušavao do iznemoglosti, a s Interneta (koji je u to vrijeme postojao samo kod tate na poslu) skidao i printao sve na čemu postoje ta dva magična slova - PJ.

Sve to zbilo se negdje između albuma "Vitalogy" i "No Code", jer tek tada sam imao dovoljno godina. Već se tu jasno vidi i taj pomak između mene i njih - oni su već otputovali u malo zrelije vode pravih rock albuma, dok sam ja još uvijek svršavao nad albumima "Ten" i "Vs", koji su tada bili trpani u grunge pokret, zajedno s odrezanim vojničkim hlačama i njihovom majicom s onim bijelim čovječuljkom, tadašnjom maskotom.

Eto, godinama kasnije situacija je takva da smo se razišli baš kao i stari prijatelji iz srednje škole - ne viđamo se, ali kada se vidimo, lijepo nam je sjetiti se onih starih vremena. Dakle, "Yield" je zadnji album koji sam precizno i fanovski studiozno proučio, a ovo ostalo samo mi je davalo onu nostalgičnu potvrdu - bend tvoje mladosti još je živ.

Pearl Jam je danas i više nego živ. 17 godina, osam albuma, milijardu bootlega i 100 službeno izdanih koncerata (nije greška). Nakon što su onu jednu turneju (kada smo ih gledali u Ljubljani) apsolutno cijelu ovjekovječili pojedinačnim duplim izdanjima, ovu zadnju su nam odlučili ponuditi jednim box-setom - "Live at the Gorge 05/06".

Sedam CD-ova, debelo preko sedam sati, a sve skupa tri koncerta snimljena u jednom od najljepših koncertnih prostora u Sjevernoj Americi. Ravno 100 pjesama, a među njima samo pet koje su se pojavile na sva tri nastupa, pokazuju koliko je Pearl Jam zanimljiv bend, koliki im je repertoar i kako možete biti sigurni da vas, kada krećete na njihov koncert, neće provesti kroz 'best of', već vam ponuditi tri sata odlične svirke (sjetite se zagrebačkog nastupa).

Možda se zadnje vrijeme na njima osjete godine i manje onog zvuka koji ih je krasio početkom 90-tih, ali očito je da će oni biti The Rolling Stonesi naše generacije. Dugotrajni, ali puno, puno iskreniji.

Prvi koncert je još iz 2005. i započeo je akustičnim dijelom, a već u nastavku isprepleli su sve što su fanovi htjeli čuti (pa čak i oni najizbirljiviji). "Even Flow" je glasno odurlala publika, a "State of Love and Trust", iako manje energična nego prije 10 godina, smiješno pokazuje da im stare stvari zvuče modernije od novih. A posebno mi je drago što zadnje vrijeme često sviraju "Crown of Thorns", pjesmu Gossarda i Amenta iz legendarnih Mother Love Bone.

Godinu dana kasnije, u vrijeme kad su završavali turneju, opet su se vratili na isto mjesto i ponudili fanovima dvodnevnu feštu. Raritet kao što je "Dirty Frank", Eddie Vedder najavio je zahvalom svima koji su ih podržavali i kada su radili 'Shitty songs like this one' i objasnio svima da nije u kratkim hlačama zato što želi vratiti grunge, nego zato što je 'fuckin' hot'.

"Insignificance" je jedna od novijih koja mi se uvukla pod kožu, posebno ovakvom izvedbom, ali zato i dalje jednostavno mrzim pjesmu "Last Kiss" s tim ovdašnjim ritmom, koji valjda njima zvuči egzotično. Uvijek ću stisnuti skip.

Osim dugih improvizacija usred mnogih pjesama, Vedder se često udružio s publikom koja je bila u odličnoj formi na "Animal", ali "Jeremy" im se očito više ne da svirati niti njemu pjevati, jer je refren ostao instrumentalan.

Svoju ljubav prema glazbenim uzorima uvijek su rado pokazivali pa svoje setove redovito začine obradama. Ovdje se našlo mjesta za "Baba O'Riley" od The Who, The Ramonesova "I Believe in Miracles", "Rockin' in the Free World" i "Fuckin' Up" Neil Younga, "I Won't Back Down" Toma Pettya, kojeg su često zazivali između pjesama, i sveprisutnu "Yellow Ledbetter", koja je svojevrsni tribute Mike McCreadya Jimiu Hendrixu.

Dosta se toga promijenilo i u mom životu i u životu Pearl Jama otkad smo zadnji put dijelili gotovo svaku minutu dana. Znate kako se govori da je nemoguće zaboraviti prvu ljubav i njoj bi se uvijek mogli vratiti?

Pearl Jam je moja prva glazbena ljubav i skidat ću im kapu do kraja života što su moj ukus maknuli od nadolazećih narodnjaka i što su me natjerali da kupim gitaru.

Njihovi koncerti su nešto najposebnije u današnjem svijetu, a iako bih ja set-listu složio skroz drugačije, svi fanovi mogu biti sretni što se pretvaraju u rekordere live-izdanja. Ja bih samo izrazio želju da se ovakve stvari ubuduće uvijek stave na DVD, jer mi se puno logičnije čini ne samo slušati, već i pogledati koncert (ako već ne mogu biti tamo).

Albumi