Recenzije

Dance novije generacije

29.8.2007. @ 16:30 Siniša Miklaužić

I dok stariji i iskusniji lagano popuštaju na polju elektronike, mlade snage pokušavaju donijeti nešto novo i zanimljivo u taj žanr. Najuspjelije albume izdali su LCD Soundsystem, !!! i engleska indie senzacija The Go! Team, koja uskoro izdaje novi album koji će naslijediti odličan "Thunder, Lightning, Strike", a ne smije se zaobići niti Klaxonse, brazilski CSS i, kažu, New Young Pony Club.

Osnovani su tijekom 2004., a ubrzo su izdali i dva singla, od kojih je "Ice Cream" postao nenadani hit i promovirao New Young Pony Club u nove nade 'new ravea', kako britanski mediji nazivaju njihov 'glavni' žanr. Osim njega, tu ima povremenih punk minimalizma, ponekog indie rock postulata, a najviše (naravno) elektronike koja potiče na ples.

Sve to zvuči OK, ali je ipak dosta isprazno, nema onog žara koji me je ponio tijekom preslušavanja već navedenih albuma pa tako smatram da je "Fantastic Playroom" samo dječja igraonica u odnosu na njih. Pjesma za pjesmom donosi jedan dosta ujednačen ritam, koji vrlo brzo može preći u monotoniju zbog 'prelaganih nota' pa će se mnogi ubrzo 'prešaltati' na nešto zanimljivije.

Uvodna "Get Lucky" ima zarazan gitarski riff oko kojeg je izgrađena pjesma u stilu !!!, ali mnogo je blaža i s manje eksperimentiranja, dok je "Hiding On The Staircase" vrlo zaigrana, s vokalnim poigravanjima uz različite sythove koji pjesmu čine neodoljivom.

Već spomenuta "Ice Cream" je ipak vrhunac albuma, malo podsjeća na LCD Soundsystem, a svojim lijepim vokalom, 'frontmenica' Tahita Bulmer uljepša pjesmu, a neprestanim ponavljanjem stihova 'I can give you what you want' dodatno šarmira.

"The Bomb" uopće nije toliko bombastična, "Jerk Me" ima vrlo provokativne stihove ('I want what you've got for me/I want what you're giving out/No romantic pedigree/Suck me in and spit me out'), u "Grey" prebiru po bojama, "F.A.N." je pomalo u stilu blaže Peaches...

Povremeno se vraćaju na početak 80-tih u svojim glazbenim viđenjima, što je u redu, ali u novom mileniju ipak treba ponuditi nešto više i zanimljivije da bi se uspjelo. New Young Pony Club ne donosi onoliko radosti i plesa kao neki drugi bendovi, ali vjerojatno sve to puno bolje zvuči u live-verzijama koje nemamo prilike slušati.

Stihovi su ponekad najbolji dio cjelokupne priče jer daju mašti da se rasplamsa, a Tahita kao pjevačica je ipak samo prosječna pa dio zamjerki može ići i njoj radi njenog dječjeg načina interpretacije.

Album "Fantastic Playroom" u svakom slučaju nije fantastičan, što bi se dalo iščitati s albuma, ali se mora priznati da je jedna igraonica u kojoj se ovih petero mladih ljudi poigralo s raznim elektronskim beatovima da bi nas odvukli na plesne podije. Jesu li uspjeli!? I ne baš...

Albumi