Recenzije

Woody Guthrie: "Na putu do slave - autobiografija"

17.8.2007. @ 14:23 Stjepan Vrečko

Woodrow Wilson Guthrie, najdobroćudnije lice američkog folka, za ljude koje je predstavljao svojim pjesmama, kao i za tisuće drugih koje je njima dirnuo, bio je jednostavno Woody. Glas i gitara. A njegov život, istkan kroz više od tisuću pjesama, bio je kombinacija protesta, molitve, ljutnje i oprosta.

Knjiga "Na putu do slave" (izvorno objavljena 1943.) u izdanju koprivničkog Šarenog dućana, autobiografija je jednog od najvećih i najutjecajnijih kantautora u povijesti američke glazbe: bez Woodyja ne bi bilo Boba Dylana, Joan Baez, Brucea Springsteena, Stevea Earla, Boba Geldofa ili Joea Strummera.

No nije da mu samo svi folk glazbenici duguju: duguju mu i pisci poput Kerouaca (osobito na romanu "Na putu") i ostalih bitnika, filmaši, pjesnici, pa čak i neki političari, jer njegov utjecaj nije bio vezan isključivo za glazbu ili umjestnost, Woody je utjecao i na američki karakter, bio je utjelovljenje iskonskog, tada još neiskvarenog 'američkog duha'.

Guthrie je bio individualac koji je glas digao protiv sustava, uvijek na strani potlačenih, obespravljenih. U njegovim pjesmama utjehu i nadu nalazili su odmetnici, zatvorenici, siromašni, ugnjetavani radnici koji su istovremeno s Bogom činili krug iz kojeg je crpio inspiraciju.

Njegove pjesme nisu bile slatkorječive, misticifirane i nedokučive: bile su brutalno iskrene i jasne. Uvijek je govorio kako ne želi izgovarati riječi uz pomoć rječnika, ne želi se zamarati gramatikom i pravopisom, htio je sve - kako sam kaže - 'uobličiti vlastitim, slobodnijim rukama'. Pjevao je poput proroka koji neobavezno ćakula s vama.

U svojoj autobiografiji, Woody piše o svojem životu, koji će još jednom potvrditi da upravo život piše najbolje i najtužnije priče, te da svi filmski scenaristi ovog svijeta jednostavno nemaju dovoljno mašte za napisati takvu kombinaciju ludila i smrti, očaja i nade: česte selidbe, propadanje obitelji, bolesna majka (Huntingtonova koreja, progresivna degenerativna bolest nervnog sustava od koje će, nakon desetogodišnje borbe, 1967. umrijeti i sam Woody), požar u kojem mu je izgorjela kuća i stradali sestra i otac. Život mu je bio prepun ironija sudbine, a svaki njegov nepokolebljiv korak s vjerom u bolje sutra mnogima bi bio smiješan, a njegovo uporno nadanje u bolje sutra uzaludno.

Već s četrnaest godina, Woody je upoznao čari skitalačkog života, a u rodnu Oklahomu vraćao se tek kad je počinjala nova školska godina. Bio je iznimno inteligentan i pun zdravog razuma, širokog interesa: proučavao je literaturu iz medicine, botanike, prava, telepatije (čak su ga jedno vrijeme smatrali vidovitim) i religije. Plan je bio da postane svećenik, no u plan se umiješala glazba. Želite li nasmijati boga, recite mu svoje planove, kaže jedna stara poslovica.

U početku, pjesme su bile tradicionalne, ali potaknut viđenim na svojim lutanjima, počinje i sam pisati. Besmisleno bi bilo prepričavati sve zgode koje spominje u knjizi, ali bitno je za spomenuti kako je Woody uistinu bio 'dobri duh Amerike'. Njegov dječje zarazni optimizam otvarao mu je sva vrata i uvijek je druge ljude stavljao ispred sebe. Novac i hranu je uglavnom dijelio s onima nesretnijima od sebe ne razmišljajući o tome kako i njegov želudac kruli. Kažem 'uglavnom', jer u velikoj većini slučajeva nije dijelio, već poklanjao. I osobno ne vjerujem da je postojala ijedna osoba koja bi ga mogla istinski mrziti i kojoj bi se zamjerio iz bilo kojeg razloga.

Stranicu po stranicu otkrivat ćete kako je čovjek s gitarom koja ubija fašiste korak po korak postajao ikona malog čovjeka, uporno idući dalje, odbijajući prihvatiti beznađe, poraz i samosažaljenje. Gdje god je zakoračio (doista, ali i metaforički) - bili to vagoni, autobusi, prašnjave farme, gradovi - i neovisno u čijem društvu bio, ostavio je svoj trag. A od tih tragova i stopa koraka stvoren je njegov put do slave.

Knjige