Recenzije

Nova doza arktičke svježine

18.7.2007. @ 17:45 Ljudevit Cikač Ciky

Jedna od najmisterioznijih stvari vezanih uz ovaj finski bend svakako je točna definicija njihove muzike, oko koje se spore mnogi kritičari otkako bend postoji. No, za razliku od njih, članovi benda takvim se stvarima uopće ne opterećuju. Kako mi je lani jednom prilikom rekao i sam klavijaturist Henrik, to u konačnici za njih i nije najbitnije. Oni skladaju muziku kakvu osjećaju i kako najbolje znaju, a najveća im je želja da njome zadovolje svoje fanove.

A njihovo će zadovoljstvo vjerojatno biti upotpunjeno s ovim albumom, i to iz najmanje dva razloga. Prvi je taj što je materijal u svojoj srži zadržao veliku većinu Sonatinih karakteristika, poput sofisticiranih melodija, lijepih, tečnih refrena, pa zatim emocija, produhovljenosti i nadasve svježine. I sve to unutar vrlo lijepo komponiranih, još ljepše aranžiranih i perfektno isproduciranih pjesama.

Individualne vrijednosti, poput unikatnih Tonyevih vokala, koji su ovdje na nekim mjestima žešći nego ranije, specifičnih gitarističkih izvedbi ili jedinstvenog klavijaturističkog stila sviranja, odavno su poznate, i upravo one čine Sonatu Arcticu jednim od doista rijetkih, odnosno 'superrijetkih' originalnih bendova na modernoj heavy metal sceni.

Drugi razlog za zadovoljstvo je taj da se poradilo i na inovacijama, doduše ne originalnim, ali opet elementima koji dosad nisu bili toliko eksponirani u muzici benda iz grada Kemija. To se u prvom redu odnosi na višu razinu emocionalnosti, a atmosfera je, generalno slušajući, melankoličnija, mračnija, i malo po uzoru na Evergrey, s obzirom da ima dosta više progresivnijih dijelova nego ranije.

Isto tako, pojačan je utjecaj orkestralnih aranžmana, i to kako kroz piana i klavijature, tako i kroz gudačke i zborske izvedbe, neusporedivo je više epskih utjecaja, a kroz synth-segmente može se naslutiti i maleni utjecaj brit popa 80-ih. Ne bi bilo loše da je ukomponirana pokoja solaža više, no i ovako je ovaj materijal nešto više heavy, a manje power u odnosu na ranija ostvarenja.

Inače uvijek najprije ističemo dobre, no ovog puta ćemo reći da se album možda mogao snimiti i bez "The Worlds Forgotten, The Words Forbidden" i "Fly With The Black Swan", jedne od lošijih pjesama koje je Sonata Arctica uopće snimila. Jer, i bez njih bi preostalih deset naslova sačinjavalo i više nego dobar album.

Među kojima izdvajam melodičnu, gotovo pa 'hitoidnu' "For The Sake Of Revenge", pjesmu s nježnim, osjećajnim, otužnim, ali i žešćim ritmovima, i sa synth-ritmovima nalik na Spandau Ballet. "Under Your Tree" je čvrsta heavy balada s jakim utjecajem epike, a album zatvara akustična, još tužnija balada "Good Enough Is Good Enough", s puno gudala, piana i manje klavijatura.

Naravno da album nije u kompletu lagan, a od brzih naslova, na mene su jači dojam ostavili "The Vice", stvar s dosta dark progressive atmosfere, "The Harvest" je jaka pjesma s najjačim utjecajem powera, ali i heavya i progressivea, a i singl "Paid In Full" vrlo je lijep power heavy naslov, s odličnim gitarističkim ritam-solo izmjenama, ali i jako osjetljivom melankoličnom atmosferom.

Iz ovoga bi se možda dalo naslutiti da se SA raznježila, što je samo prividno, jer taman kad se stekne takav dojam, na red dolaze brži, agresivniji dijelovi kako unutar pojedinih pjesama, tako i u većini njih u cijelosti.

No, usprkos svim kvalitetama, ipak sam stekao dojam da je Sonata Arctica upala u rutinu i da na određeni način već drugi album zaredom jednostavno odrađuje. Bez obzira što je ovdje, kako je izneseno, ukomponiran određeni broj, istina ne novih, ali zato drukčijih, točnije dodatnih elemenata.

Ipak, to ne smatram prevelikim minusom, jer ukoliko ne postoji ništa što bi me moglo natjerati da slušam ovaj album, jedna će činjenica to sigurno moći; Sonata Arctica je apsolutno unikatan bend i kad ga slušam, originalnosti nikad ne nedostaje. Pa bez obzira na to što je ima u manjim omjerima nego na prva tri albuma.

Albumi