Recenzije

MegaDave je ponovno u top formi

28.6.2007. @ 20:09 Ljudevit Cikač Ciky

Jedanaesti studijski album "United Abomination" definitivna je potvrda da je Megadeth najbolji thrash metal bend, pa ajmo reći tako, svih vremena. Naime, među 'kvartetom veličanstvenih' kojeg sačinjavaju Metallica, Slayer, Megadeth i Anthrax, činjenica je da je Megadeth, odnosno bolje da kažemo MegaDave, usprkos svim problemima koji su njega snašli ili si ih je on sam (s)našao, u najvećem dijelu ostao vjeran sebi.

Također, objavio je najviše dobrih albuma, poglavito u periodu od recimo početka devedesetih, kada je thrash počeo gubiti tlo pod nogama, pa do danas. I dok bi Metallica, Slayer i Anthrax sa svih albuma objavljenim u tom periodu jedva svatko od njih mogao složiti jedan dobar (čast Metallicinom 'crnom albumu'), Megadeth je snimio dva thrash klasika ("Countdown To Extinction" i pogotovo "Rust In Peace"), te nekoliko sasvim solidnih albuma, poput "Youthanasie" ili "The World Needs A Hero".

Naravno, da ne bi ispalo sve bezgrešno, bilo je tu i polu ili totalnih promašaja, poput "Risk", "Cryptic Writings" ili "The System Has Failed". No, na ovom zadnjem i nije sve baš bilo toliko sustavno pogrešno, pa se tako njegova tekstualna tematika, vezana uz oštre kritike naspram svjetske, a pogotovo američke politike, nadovezuje s onom na novom albumu. S time da je ovdje proširena i na razmišljanja o svrsishodnosti postojanja UN-a, pa je tako i samo ime albuma parodija na tu organizaciju.

Iako su tekstovi vrlo važni, jer nose više ili manje važne poruke, ne bih posebno obrađivao, jer vjerujem da se iz ovih kratkih naznaka može naslutiti njihova poanta. Zato idemo radije s opisom samog muzičkog dijela, koji će daleko više zanimati obožavatelje Megadetha, ali i one koji to nisu.

Supersnažan, brz, ali istovremeno i melodičan album naprosto blista, isijavaji svojom svježinom, podsjećajući upravo na neke od najboljih albuma ovog benda. Sve su pjesme izvrsne, prepune zaraznih catchy melodija, heavy metal harmonija, snažnih, iskonskih, kolosalnih thrashy rifffova, lepršavih refrena, a solaže su posebna priča. Nikad, ali baš nikad, Megadeth nije imao toliki broj i tako konstruiranih, tečnih heavy thrash solaža utkanih u svaku pjesmu.

Iako je Daveov vokal i ovdje snažan, dubok, naoko bezosjećajan, stječe se dojam da odavno nije pjevao tako ležerno i opušteno. Također, nad kompletnim se opusom osjeća dramaturško-atmoferski ugođaj, čak bih rekao i utjecaj, što ne čudi, s obzirom na tematiku koju obrađuje i koja je u stvarnosti itekako dramatična.

Već prva pjesma "Sleepwalker" odlična je, brza heavy/thrash stvar, s akustičnim upadom, ali i mnoštvom oštrih heavy thrash riffova i solaža u nastavku. Impresivnu nisku thrash riffova i heavy solaža nude pjesme "Blessed Are The Dead" i "Amerikhastan", "You're Dead" je nekako 'najmegadethskija' pjesma, a "Gears Of War" najhevijanerskija.

Ono što ne valja je uvrštavanje "A Tout Le Monde" u set listu. Odnosno njezino ponovno snimanje, ovog puta u kombinaciji s Cristinom Scabbiom iz Lacuna Coil, koja jednostavno nije dorasla ovom zadatku, i u očitom pokušaju dodatne komercijalzacije ove pjesme, poprilično je pokvarila. Ne znam zašto se Dave odlučio na ovakav potez, ali znam da mu on uopće nije trebao. Jer, "A Tout Le Monde" je ionako hit, hitčina, već godinama, i nije bilo potrebe pokvariti ga.

I jedan kompletan i kompetentan album djelomično kompromitirati ovakvom vratolomijom. No, to je tek jedna mutna kap u kristalnom, bistrom, novootkrivenom oceanu pod imenom "United Abominations".

I tako, Dave Mustaine je još jednom dokazao da je neuništiv i nepobjediv. Ponovno se, poput Fenixa izdigao, i porazio konkurenciju, objavivši album kakav se u thrashu nije čuo već godinama. A sudeći po onome što u zadnje vrijeme nude gornji, ali i još neki utjecajni thrash bendovi, neće se niti čuti još godinama.

Albumi