Aktualno
Maideni spektakularni kao i uvijek
5.6.2007. @ 17:06
U nekoj daljnjoj budućnosti istraživači muzičke povijesti potrošit će mnogo vremena da bi otkrili misterij koji se skriva iza imena Iron Maiden. Sigurno će mnogima od njih biti nejasno kako to da je bend koji je svirao tako moćnu, kompleksnu, nekima naprosto neslušljivu muziku, desetljećima privlačio ogromnu, gotovo pa nemjerljivu pozornost. A o vojsci fanova koja ga je pratila ispisivat će se posebna poglavlja.
Naravno, u njihovim će analizama biti dotaknute i druge stvari i mišljenja će bez dvojbe biti često potpuno suprotna. Osim u jednoj stvari. Svaki od njih, ako će biti imalo realan, neće moći izbjeći činjenicu da je Iron Maiden apsolutno jedan od najboljih benova koji je ikada svirao po kugli zemaljskoj. To nitko objektivan i normalan neće moći, čak niti smjeti negirati. Bez obzira u kojem se muzičkom stilu on sam najbolje snašao.
Iskreno, niti meni u slučaju ovog benda skoro pa više ništa nije jasno. Kad sam bio tinejdžer nekako mi je bilo logički da ih puno ljudi sluša jer je, uz njihovu nemjerljivu kvalitetu, heavy metal bio trend, pa su neki možda prihvatili novi 'modni' izazov čisto 'iz fore'. Danas, prateći to s vremenske distance duže od četvrt stoljeća kasnije, vidim da 'zaluđenost' tim bendom nikako ne prestaje.
Ne da ne prestaje, nego konstantno ide uzlaznom putanjom. Jer, kako drukčije objasniti činjenicu da njegovi fanovi, od kojih se veliki broj rodio kad im je već izašlo 5-6 pa i više albuma, npr., sve pjesme znaju do u detalje. A o smjeni generacija nema niti riječi. Bez obzira imaš li deset, trideset ili pedeset godina, prepoznaješ se samo po jednoj stvari; odanosti Iron Maidenu, koja je odavno probila, ali i još danas probija sve postavljene granice.
A kad sve te ljude godinama viđaš, uz stalni nailazak novih, mladih snaga, onda definitivno shvatiš da si u nečem posebnom. Možda mi je za tako nešto trebalo duže nego je normalno, ali, nikad nije kasno. Tako se barem kaže. Naravno da ljudi koji ne vole ovaj bend ništa od iznesenoga neće prihvatiti za ozbiljno, ali će zato ostali itekako dobro znati što sam ovdje htio reći i sigurno s mnogo svojim dojmova nadopuniti ova razmišljanja. Naravno, pod uvjetom da su Iron Maiden barem jednom vidjeli u živo ili u najmanju ruku da su im čuli sve ploče. Kombinacija ovoga bila bi gotovo pa idealna. Nakon toga prestaje potreba za svakom pričom.
Svaka je njihova ploač posebna, a svaki live show, izrazit ću se otrcanom frazom koju mnogi koriste - spektakl. Stvarno ima malo bendova za čiji se performans može koristiti ovako profinjen izraz, a među njima je bez ikakve dvojbe Iron Maiden. Ja sam u životu imao tu privilegiju i vidio ga nekoliko puta, između ostalog i 1984. u Tivoliju kada su bili na vrhuncu vrhunaca, i s velikom sigurnošću mogu reći da je tako.
A tako je bilo i vremenski promjenljive, uglavnom kišovite ove ljubljanske subote. Da će biti odlična atmosfera, dalo se pretpostaviti već kad smo stigli pred stadion Bežigrad, jedno sedam sati prije koncerta, gdje je preko dvije tisuće ljudi bilo spremno čekati dva i pol sata najprije da uopće uđu na stadion pa onda još daljnjih pet ne bi li bili što bliže svojim idolima.
Usput rečeno, u neobaveznom razgovoru smo uspjeli saznati da je Olimpija, jedan od uglednijih klubova lige bivše države, na čijem se stadionu odigravala ova priča, sada navodno član četvrte slovenske lige, u koju je izbačena zbog, kako nam je rečeno, financijskih problema. Eto, možda i to nekoga onako usput zanima, s obzirom da je, uz koncert Iron Maidena, druga glavna tema među hrvatskim fanovima bila nogometna utakmica Estonija-Hrvatska, koja se igrala istu večer. Svaka čast nogometu, ali, ipak je 2. lipanj mnogima bio dan predodređen za Iron Maiden.
Za zagrijavanje je najprije bila 'ponuđena' kiša, koja je prijetila cijelo popodne, a spustila se iza 18 sati, nešto prije nastupa Lauren Harris, koja je očevom bendu bila 'special guest'. Kada su je vidjeli, vjerujem da je najvećem dijelu muške publike zastao dah, a prva pomisao vezana uz njezin doista atraktivan izgled.
No, ubrzo je bilo shvaćeno da uz stas, Lauren posjeduje i vrlo kvalitetan glas, a njezino bi se pjevanje možda moglo pomalo usporediti s onim Doro Pesch, jer su i Laurenini vokali agresivni, čvrsti, ali, istovremeno i zadržavaju u sebi notu metalne ženstvenosti.
A, osim što dosta dobro pjeva, okupila je oko sebi vrlo kvalitetne muzičare, pogotovo plavokosog gitaristu, koji je bio lider nastupa. Bilo da se izražavao u solo ili još zešćim ritam dijelovima. Kroz polusatni nastup Lauren i njezin bend stvarno su dobro odradili tešku, možda i najnezahvalniju zadaću koju može dobiti neka skupina muzičara - biti predgrupa Iron Maidenu. No, bez obzira na to, Lauren se s bendom dosta dobro snašla, što joj uostalom i nije prvi puta, pa ne čudi njezin opušteni nastup. A hoće li joj činjenica da je kći basiste Iron Maidena biti olakšavajuća ili otežavajuća okolnost u nastavku karijere, to je sada teško predvidjeti.
Te barijere, ako će ih biti, ipak će morati sama rušiti, a mi ćemo se osvrnuti malo i na drugu predgrupu, slovenski Tide, koji je također odsvirao dobar polusatni show. Radi se o heavy bendu, čija se snažna muzika bazira, naravno, na gitarama, koje imaju i nešto thrash elemenata, a zanimljivo je i to što se za vokalima izmjenjuju oba gitarista. Naravno da niti njima nije bilo lako, jer se već za vrijeme njihovog nastupa broj ljudi debelo mjerio u tisućama i nemalo su se puta stopili s Tideovom svirkom uzvicima "Maiden, Maiden".
No, to je sudbina svake Maidenove predgrupe, pa tako i njihova, ali, nije ih demoralizirala, pa su odsvirali sasvim pristojan show, koji je završio par minuta iza osam kada su počele pripreme za glavne zvijezde, najavljene za devet sati. Ipak, ono što je Tideu zasigurno najvažnije i što će spominjati godinama, činjenica je to da su bili predgrupa Iron Maidenu. To, vjerujem nikada neće zaboraviti.
I onda napokon se desilo ono radi čega su mnogi potegnuli iz udaljenijih krajeva; pet minuta prije nego je najavljeno, u 20:55, tamno platno se, uz intro, u djeliću sekunde spustilo, otkrivši binu 'ukrašenu' u stilu zadnjeg albuma, s bojnim poljem u kojem dominira 'rovovska' koreografija i žice, vreće s pijeskom i sličnim ratnim karakteristikama. U sredini zida našao se nezaklonjen Nicko McBrain, koji je očito imao zadaću da kontinuiranim rafalima bude glavni štit svojih snaga u borbi.
Sinhronizirano s micanjem zavjese započeli su prvi taktovi stvari "Different World", a atmosfera u publici bila je, najkraće rečeno - vulkansko eruptivna. Sva pozitivna energija koja se skupljala danima i tjednima prije koncerta konačno je mogla biti izbačena van. I bila je, ali ne sva. Ipak je trebalo nešto ostati za nastavak koncerta.
Nakon toga uslijedile su "These Colours Don't Run" i "Brighter Than A Thousand Suns", također nove stvari, koje su, kako se i očekivalo, odsvirane besprijekorno. Iako su slijedeće dvije pjesme, "Wratchild" i "The Trooper", stalni dio set lista, i ovoga je puta dokazano da je to tako s pravim razlogom, jer ih je publika ponovno sjajno prihvatila. Pogotovo se to odnosi na "The Trooper", koju je koreografski ukrasio Bruce, mašući britanskom zastavom odjeven u 'crvenog mundira', usput trčeći stalno s jedne na drugu stranu bine, zbog čega, pretpostavljam, da se Veliki Blek, Profesor Okultis i Rodi ne bi baš ugodno osjećali u tim trenucima na travnjaku ljubljanskog stadiona.
Bruce se sjetio svojeg zadnjeg ljubljanskog gostovanja, koje se, istina, nije dogodilo, kako je rekao prije 25, nego prije 23 godine, ali ono što se dogodilo bila je besprijekorna rasvjeta, koja je i tada, kao i subotnje večeri, bila jednostavno fantastična.
Opet je svojim povremenim pojavama dominirao mobilni dio, koji se spuštao skoro do performera pa ponovno dizao, te širenjem svojih krakova iz kojih izbijaju milijun svjetlosnih zraka, davao pravi smisao riječi 'light', ali i kompletnom showu. Koji je dodatno poboljšan izvedbom "Children Of The Damned", osobno jedne od najdražih pjesama, čija me izvedba iznenadila i oduševila, pa sam je doživio kao apsolutni vrhunac koncerta. Izvanredna, posebna pjesma, koja je i pisana s posebnim emocijama.
Uslijedio je povratak novim stvarima s "The Reincarnation Of Benjamin Breeg", koja je također izvedena vrhunski, kao i "For The Greather Good Of God". Onda opet šetnja prema tisućama puta provjerenim hitovima "The Number Of The Beast", "Fear Of The Dark", "Run To The Hills" i "Iron Maiden", s time da je "Woe to You, Oh Eart And Sea..." i ovoga puta odjeknuo snažno, odaslavši u ljubljansku noć novu jaku, duboku poruku.
U pjesmi "Iron Maiden" se po običaju pojavljuje Eddie, a ovoga je puta on bio u sredini stagea, izlazeći nakon škripa tenkovskih gusjenica pomalo dramaturški iz kupole, da bi se nakon toga uzdignuo i dalekozorom promatrao bojišnicu, na kojoj je, barem prema procjenama domaćina, bilo preko 15.000 'ratnika', koji su dosta iznenađeno, pa i nezadovoljno reagirali na Bruceov pozdrav i objavu kako se radi o zadnjoj stvari.
Ipak, očekivalo se nešto više od 12 pjesama i 73 minute, jer, od Maidena se uvijek očekuje više. No, bio je još tu i očekivani bis, koji je možda i ponajbolji kojeg su Maideni ikada odsvirali; "2 Minutes To Midnight", pa nakon duže vremena fantastična "The Evil Dead Men Do", i, kada sam očekivao kraj, zapitavši kako to da su je zaboravili, dogodila se i ona - "Hallowed Be Thy Name". Niti dodatnih dvadesetak minuta, s kojima se koncert sveo na prihvatljive 92 minute, barem po mojoj računici, nije bilo dostatno ljudima koji kao da nisu vjerovali da je još jedan čin čarolije gotov. Ali, bio je.
E, da se još tu našlo mjesta za "22, Acacia Avenue", "Die With Your Boots On", "Rime Of The Ancient Mariner" ili možda koju noviju poput "Blood Brothers", "Dance Of Death" ili "The Pilgrim".
Upravo tu kratkoću doživljavam jednom od negativnijih karakteristika koncerta, kojih gotovo da i nije bilo. Pogotovo stoga što su Maideni odsvirali još jedan sjajan show, koji je, bez ikakve sumnje, oduševio veliki broj ljudi nazočnih u subotu za Bežigradom. A, uopće ne sumnjam da je i onih oko 2000 ljudi, koji su koncert slušali tik uz betonsku ogradu stadiona lišeni vizualnog ugođaja, bilo prezadovoljno.
Kako i ne bi kad je ova šestorka, predvođena hiperaktivnim Bruceom, vrhunskim majstorima Adrianom i Daveom, kraj kojih je očito i Janick postao značajan gitarista, uvijek dobro raspoloženim Nickom i najboljim basistom na svijetu Steveom, ponovno svojoj publici priuštila nezaboravan provod. Kako onima koji su tako nešto prvi puta vidjeli, tako i onima koji se s ovom bendom druže više godina u kontinutetu.
Svi su bili zadovoljni, a u dobrom je raspoloženju i naša ekipa krenula na put kući. Šteta je tek što je, navodno management, strogo ograničio mogućnost fotografiranja, pa je tako ekskluzivu dobila tek nekolicirana snimatelja, što je onemogućilo brojnim, uglavnom pisanim medijima da makar i djelić ljubljanske atmosfere putem fotki prenesu onima koji nisu bili tamo. I zbog toga trebaju jako žaliti, pogotovo ako su se premišljali ili odustali radi utakmice, za koju smo, btw., na kraju koncerta od onih koji su je gledali i slušali, imali za čuti da i nije bila nešto posebno.
Uz pozdrav ekipi koja je putovala na koncert iz ZG, zahvala za prijevoz i ovog puta ide agenciji Urban Travel.
