Scena
Suba (Hladno pivo): "Hvala Bogu, fino sam se zajebao"
7.5.2007. @ 13:14
Novi album "Knjiga žalbe" pegla po cijeloj Hrvatskoj, dečki iz benda spremaju se za nadolazeće koncerte, a u vrijeme kad se zabavljaju na probama i popiju koju pivicu, popričali smo s čovjekom koji, kako sam kaže, intervju odradi svakih deset godina. Čovjek koji se na svakom koncertu oznoji najviše od svih, a da nije svirao bubnjeve, znojio bi se na rukometnom terenu. We introduce - Subaaaaaaa!
Pozdrav, Suba (iliti, Mladene)! Kako si, gdje si, ima li što novog otkad ste izbacili novi album? Vjerojatno ima puno posla (ovakvi intervjui itd.) ili se odmaraš do početka žešće navale koncerata?
Da je bolje ne bi valjalo, sjedim doma i jednom u deset godina dajem intervju, ali tak' je to kad se ne vidim od činela, mada nemam baš malu glavu. Otkad je album izašao, dane provodimo na probama uvježbavajući set-listu za predstojeću turneju kako ništa ne bi izmaklo kontroli kad stanemo na 'daske koje život znače'.
Kaj se tiče odmora, nikad se ne odmaram. Uvijek nađem nekaj za raditi pa makar doma peglao, čistio stan, ak' je baš frka rastavim i sastavim usisavač ili provalim kod susjeda pa mu ostavim koju kunu na stolu jer je penzić pa nema i tak'...
Idemo od početka. Kad si bio mlad (pardon, mlađi) trenirao si rukomet. Sjetiš li se nekad da je postojala šansa da ne budeš u bendu, nego da otvaraš put na crti za prodor Ivana Balića ili Blaža Lackovića i osvojiš Olimpijadu? Ili ti je drago što si si ipak mogao priuštiti malo pive i nezdrave hrane u životu?
Rukomet sam trenirao šest godina u školi i u klubu Podsused, nećeš vjerovati iz Podsuseda. Igrao sam pivota i kako svjedoci kažu razgrtao sam kao bager sve oko sebe neumorno zabijajući golove. No uredno sam mogao igrati i desnog vanjskog jer sam imao relativno jak šut, a i odraz mi nije bio zanemariv. Naime, imao sam osamdesetak kila sa 14 godina pa sam stalno igrao s ekipom starijom od mene, sve do njihovog odlaska u seniore, kad nam je i trener otišao profesionalno igrati u Švicarsku.
Onda se sve raspalo jer je došao novi trener koji me stavio igrati s vršnjacima, koji su naspram mene izgledali kao dječica. Izgubio sam volju te napustio sport i okrenuo se alkoholu i glazbi. No mogao sam sigurno daleko dogurati da sam imao veću podršku roditelja, koji su moje bavljenje sportom smatrali gubljenjem vremena, kao i glazbu.
Ipak, mislim da imamo najbolju rukometnu repku na svijetu, tako da se baš moje izbivanje s 'rukometne scene' ne osjeća, stoga mislim da je Hrvatska više dobila što sam se odlučio baviti glazbom, nego što je izgubila što sam prestao igrati rukomet.
Čitajući malo vašu biografiju, činilo se da si u počecima više bio zadužen za rađenje sranja, cuganje, urlanje iz auta i hoćete li preživjeti preticanje nego za organizaciju, ugovaranje i ozbiljnost. Nakon nekoliko financijski uspješnijih godina, kako sad gledaš na te početke? Bilo vam je dobro, je l' da?
Ma nije to baš bilo tako strašno. Rijetko kad sam gnojio nekome sa strane dok sam bio mlađi i pijaniji. Najveća sam opasnost bio sam za sebe. Sad kad se malo bolje prisjetim, dobro da sam živ. Bilo nam je OK, s obzirom na sve što se u to vrijeme događalo. Par puta sam zaspao za volanom te na taj način doveo i živote ekipe iz benda u pitanje, što mi nije baš na čast, ali drukčije nije išlo s obzirom da sam radio noćne smjene... Hvala Bogu, sve se dobro završilo.
Sjećaš li se možda nekog trenutka u toj dugogodišnjoj povijesti kada si skužio da ćete postići nešto veliko? Krenuli ste kao mali zaigrani kvartovski bend, a kroz trnje i kamenje pogledaj gdje ste stigli. Porini, nagrade, rasprodane dvorane, velike turneje...
Iskreno, nikad se nisam s tim zamarao. Trnje i kamenje je za mene bio normalan put za jedan punk-rock bend. Nikad nisam ni pomislio da ćemo s ovakvom vrstom glazbe dogurati do velikih dvorana. No, hvala Bogu, fino sam se zajebao. Možda bih ipak mogao izdvojiti koncert u Maloj dvorani Doma sportova 2004. godine i onaj veliki trenutak kad nam je Pišta (Hard Time) došao reći da je dvorana rasprodana. Tada sam znao da smo postali netko i nešto i da nije bilo uzaludno tjerati po svom sedamnaest godina, a danas je to bogami i dvadeset godina.
Ja sam se, kao klinac iz Sesveta, u svijet Hladnog piva uključio negdje oko izlaska "G.A.D.-a". U to vrijeme već se znalo za vas, a "Desetka" mi je podarila i prvi koncert u OTV domu. Ali bolesno je kako je kod nas situacija uspjela biti toliko sjebana da si s burazom još uvijek morao prodavati novine na raskršću. Danas je to nepojmljivo za nekoga tko ima tri cijenjena albuma. Što bi današnji bendovi trebali raditi da uspiju, makar približno kao i vi?
Današnji bendovi bi trebali samo raditi ono što vole, a publika i diskografi će ih prepoznati ako nešto vrijede. Ne postoji nikakav recept za uspjeh u glazbi. Sjećam se dosta bendova koji su mislili da će ako budu vrhunski svirali nešto i napraviti na sceni. Zatvarali su se u garaže i bjesomučno radili svaki dan probe. Mi to nismo radili. Dođemo na probu, pa ako nam se ne da svirati odemo na pivu. Mislim da je najvažnija zdrava atmosfera u bendu i nepresušni izvor ideja. Možda bih im ipak mogao poručiti da ni u kom slučaju ne rade pjesme na silu.
Viđaš li i čuješ li se s još nekime od bivših članova? Koji je ostavio najdublji trag na Hladno pivo? Hadžo je ipak bio najveći profić, ali sve skupa nekako se raspalo. Pretpostavljam da si danas najzadovoljniji postavom.
Meni se nekako čini kao da smo Mile, Zoki i ja cijelo vrijeme tražili kariku koja nedostaje. Našli smo je na kraju u Šokiju koji se odlično uklopio u bend, kako ljudski tako i svirački. Po sviranju nas je užasno podsjećao na Tedija, jer su obadvojica izašli iz heavy metal škole basista. Mi smo ga od početka tretirali kao ravnopravnog člana, što je uvelike olakšalo prilagodbu i njemu i nama. Što se tiče bivših članova, sretnem Tedija u kvartu popijemo pivu i malo si pospikamo, a Hadžu nisam vidio godinama.
To da je Hadžo bio najveći profić stoji, ali ipak mislim da on može funkcionirati samo u bendu u kojem je on glavni. Kod nas još uvijek vrijedi ona stara 'kad ti trojica kažu da si pijan, lezi i valjaj se', s čim se on teško nosio. Naravno, svaki od njih je ostavio svoj trag u Hladnom pivu, na čemu ćemo im uvijek biti zahvalni. Ali život je takav i putovi se ponekad raziđu.
Zadnjih godina Pivo je ipak sviralo malo sporije i zrelije. Kakav je tvoj pogled na te promjene? Godine, forma, smirivanje, šira publika ili ti se ne da više lupati ritmove za znojenje? Uz to, tko je glavni krivac za promjenu aranžmana na "Trening za umiranje" na koncertima? Iskreno, volim tu stvar, ali originalnu verziju i nisam ljubitelj takvih promjena.
Godine nose svoje i vremena se mijenjaju pa tako i mi imamo svoju glazbenu evoluciju kroz sve te godine. Mislim da bi svaki bend morao na svakom sljedećem albumu zvučati barem malo drukčije. To ne moraju biti drastične promjene, ali ih mora biti jer inače postaneš dosadan i sebi i publici. Mi smo uvijek na to pazili i kako mi se čini, nismo se zajebali.
No uvijek će se netko pojaviti i reći da mu je "Džinovski" najbolji album, na što ima potpuno pravo, no mislim da nema pravo reći da smo se 'prodali' na osnovu toga što smo se mi promijenili. Kad bismo danas snimili album kao "Džinovski", to bi bila totalna prijevara naše publike koja nas prati od početaka. Oni odrastaju s nama i najbolje nas razumiju.
Kaj se mene tiče, ja sam zadovoljniji nego ikad jer se napokon mogu malo okrenuti i sviračkoj tehnici, a ne samo snazi i kondiciji. Glavni krivac promjena na "Treningu za umiranje" nije nitko, nego jednostavno ovisi o Miletu da li će ta pjesma trajati strofu dulje ili će je skratiti. S druge strane dosadi ponekad svirati pjesmu uvijek na isti način pa je malo promijenimo. Moramo ponekad i misliti na sebe, a ne samo na publiku.
OK, sad nakon godina iskustva i preslušavanja svega i svačega, što bi preporučio mladim rockerima (i ostalima) da slušaju? Najbolje bendove, neke najdraže albume i možda nešto novo što se probija na svjetskoj ili našoj sceni...
Štogod ja preporučio uvijek će svatko slušati ono što mu odgovara tako da eventualno mogu nabrojati bendove koji su na mene ostavili i ostavljaju duboki trag. Npr. u mlađim danima to su bili Dead Kennedy's, The Exploited, The Sex Pistols, The Clash, The Ramones, Dr. Feelgood, Misfits, Motorhead, AC/DC, Iron Maiden, Metallica, SOIA, Ignite... danas to su Slipknot, Korn, Soulfly, Machine Head, Disturbed, Green Day, Kings Of Leon, System Of A Down... i stotine ostalih 'điđa bendova' (điđa ih zovem zbog specifičnog zvuka gitare đđđđđđ…).
Nemoguće je u današnje vrijeme pratiti sve što se događa u svijetu glazbe jer vlada totalna hiperprodukcija bendova koji se pojavljuju svaki dan, tako da hrpu njih koji su dobri vjerojatno nikad neću čuti. No, uvijek bih svakome preporučio da posluša SOAD jer je u njima sažeto sve što sam ikad volio slušati. Oni su jednostavno genijalci, čak sam zbog njih potegnuo do Milana da bih ih pogledao uživo, i stvarno se ne sjećam kada sam zadnji put pjevao od prve do zadnje pjesme i bjesomučno skakajući gol do pojasa kao na tom koncertu.
Da sad ne okolišamo, je l' možeš u nekakvim kratkim crtama opisati svoje dojmove cijelog ovog perioda i procesa oko "Knjige žalbe"?
U kratkim crtama je to teško opisati jer je ipak stvaranje albuma jedan dugotrajniji proces, tako da strpati otprilike godinu dana rada u par riječi mi je vrlo teško. Uglavnom, bilo je zabavno kao i uvijek s time da smo ovaj put umjesto pretprodukcije koja inače traje dva-tri mjeseca otišli na desetak dana u Liku s Denykenom i odradili to brzo i efikasno.
No ipak nikad nismo duže boravili u studiju, kao na snimanju "Knjige žalbe" (tri mjeseca) ,što bi inače za bubnjare bilo vrlo dosadno, ali kako je Denyken jednom rekao da sam ja jedini bubnjar koji je od prvog do zadnjeg dana u studiju, meni je bilo 'do jaja'. Odluka da se album masterira u Americi je isto tako pun pogodak. Mr. Brad Blackwood iz Euphonics Masters je odradio vrhunski posao. Uglavnom, sve se nekako poklopilo baš kako treba tako da sam stvarno izrazito zadovoljan sa svim što se događalo oko albuma.
Sad nam još samo predstoji odraditi promocijsku turneju "Uz žuju nije sve tako sivo" s vrhunskom produkcijom i, ako to prođe OK, onda se možemo lagano opustiti i uputiti se na Havaje! (Šala)
Uobičajeno je da svi kažu da im je zadnji i najsvježiji album najbolji pa vjerojatno nema ni smisla pitati te to, ali imaš li možda neku najdražu vašu stvar koju ti je posebni gušt svirati ili čuti. A s druge strane, postoji i neka vaša stvar koje se zbilja u lošem kontekstu ili je možda preveliki hit pa ti se već lagano kenja od nje?
Uvijek mi je najveći gušt svirati pjesme čiji sam autor ili barem djelomično autor, kao što su "Ljetni hit", "Bačkizagre stuhpa šeja", "Cirkus", "Zimmer-frei". Što se tiče pjesama od kojih mi se, kako ti kažeš, kenja, one ne postoje. Postoje pjesme koje bih danas malo drukčije aranžirao, ali baš da postoji pjesma koja mi ide abnormalno na k…., to ne.
S druge strane, naša prednost je što, ako i izbacimo pet hitova s popisa za koncert, još uvijek imamo zavidnu set listu za odsvirati. Naravno, ne možemo svima u publici udovoljiti, jer opus od stotinjak pjesama je prevelik da bismo mogli baš sve odsvirati i svakog našeg fana zadovoljiti. Netko će uvijek ostati uskraćen nažalost.
Sad kad više ne prodaješ novine (valjda ih ne prodaješ više?!), što radiš kad te Mile, Zoki i ekipa ne trebaju iza bubnjeva? U slobodno vrijeme...
Ne, ne prodajem novine više, mada kad ponekad kupim novine zabrijem onak' da kad ih pročitam skoknem na semafor i frknem ih nekome i vratim si papriku koju sam uložio. Kenjam! Uglavnom odlazim barem tri puta tjedno u teretanu kako bih održao nekakvu kondiciju za sviranje na koncertima, jer se moje sviranje više temelji na snazi nego na tehnici, brinem se oko ekonomsko-financijskog djela posla u bendu, brinem se oko merchendisea HP-a, provodim uvijek neko vrijeme i razgovarajući s ekipom na forumu na našem siteu, pijem kavu s ekipom u kvartu, zapalim na neki dobar koncert u susjedstvu (Korn u Ljubljani, RHCP u Milanu, SOAD u Milanu, REM u Beču...), posjedujem i kombije za prijevoz bendova pa se i time bavim ponekad... uglavnom "Halo Bing, kako brat?" poslovi. Šalim se!
Sudeći po imenu benda reklo bi se da ste najviše pili pivu, ali u principu ste se više utapali u bambusu, zar ne? Za kraj, koliko pive piješ u današnje vrijeme?
Prije petnaest-dvadeset godina nismo imali love za cugu u birtiji, nego smo se kao i sav normalan mladi svijet napijali ispred dućana ili u parku, a pošto nam je lakše bilo uzeti karnister od pet litara u tramvaj kad idemo u grad nego vući pet flaša, fino smo si radili bambus u karnisteru (2 litre cole i 3 litre crnjaka) i to smo pili po putu do Jabuke ili gdje smo već išli.
Nisam baš neki pivopija, za razliku od Mileta, Stipe i Zokija, ali mogu desetak piva sasuti u sebe i da sam još uvijek koliko-toliko normalan. Sve ovisi o raspoloženju, prigodi i, naravno, koja piva je u igri. Jedino što ne volim je ako počnem piti jednu vrstu pive, kao što je Žuja npr., onda nemrem nastaviti s nekom drugom ako dotične nestane, no to se vrlo rijetko događa.
Također moram ti priznati da obožavam pšenične pive. Prije koncerata ne pijem uopće jer inače zamrem pa bi to moglo rezultirati jednim krasnim slow-blues koncertom umjesto punk-rock koncerta.
Eto, hvala ti na vremenu i na odgovorima. Nadam se da će nadolazeće ljeto priuštiti Pivu puno zabave i koncerata, ali i da ćete se konkretno odmoriti. Vidimo se negdje na svirci! Pozdrav.
Hvala tebi kaj si mene izabrao za intervju pa sam sad miran sljedećih deset godina do sljedećeg! Budi mi pozdravljen i pozdrav svim ljudima na muzika.hr.
