Recenzije

Šesnaest im je albuma tek

10.4.2007. @ 11:31 Tamara Banjeglav

Ono najbolje što se dogodilo u glazbi u poslijednjih 30-ak godina svoje korijene vuče negdje između 1977. i 1984., kada su punk, punk-rock i new wave bendovi nicali kao gljive poslije kiše. Jedan od bendova koji je ujedinio sve ove zvukove su i nekoć veliki The Stranglersi, a njihov 16. studijski album, "Suite XVI", vratio ih je u život nakon što su prošlog ljeta izdali album najvećih hitova, a 2004. posljednji studijski "Norfolk Coast”.

Iako bi se moglo reći da je ovo jedini veliki preživjeli bend iz ere punka '70-ih, za The Stranglerse se isto tako ne bi baš moglo reći da su im u devedesetima cvjetale ruže, jer nikada nisu uspjeli postati i veliki grunge bend. Ono što rade od 2000. na ovamo zvuči, na sreću, puno bolje, iako još uvijek daleko od standarda postavljenog na početku karijere. Ali kad neki bend snimi u toj svojoj karijeri 16 albuma, logično je da će se zalomiti i koji loš.

"Suite XVI" je tu negdje između - najbolje što je bend snimio u posljednjih 15 godina, ali i dalje samo još jedan od albuma koje su napravili kako bi mogli i dalje ići na europske turneje.
Originalnoj postavi koju čine Jean Jacques Burnel, Jet Black i Dave Greenfield pridružio se i Baz Warne iz Toy Dollsa na gitari, začinivši bend onim glavnim sastojkom koji je nedostajao još od kada je 1990. otišao Hugh Cornwell.

Sa svježom krvi u postavi, 2004. su izdali prilično hvaljen "Norfolk Coast", na koji se nastavlja i "Suite XVI", album koji je ipak prilično oslonjen na moćan zvuk benda iz kasnih '70-ih i ranih '80-ih.

Nažalost, ovom albumu, kao i cijelom bendu u posljednjih 15-ak godina, nedostaje jakih pjesama, ali se ipak može pronaći nekoliko koje nisu totalni promašaj. To su, na primjer, najavni singl "Spectre Of Love", jedna anti-ratna bez kakve valjda u posljednjih nekoliko godina nije snimljen ni jedan album koji imalo drži do sebe, "Anything Can Happen", te post-punk-pop pjesmuljak "A Soldier's Diary".

Na ostatku albuma The Stranglersi zvuče kao neki trećerazredan bend koji je sviranje već odavno trebao zamijeniti šahom ili nekom drugom aktivnošću kojom se bave penzioneri, pa ga možete, manje-više, slobodno zanemariti.

Ako ga se postavi u kontekst, mislim da se može ustvrditi da je ovo solidan album za nekad više nego solidan bend, koji će vjerojatno razočarati fanove koji The Stranglerse pamte iz zlatnog doba punk-rocka, ali ako doći kao potpuno osvježenje onim fanovima koji su pratili rad benda u 90-ima te na početku novog milenija. Ja ću album zasigurno pamtiti po tome što mi je trebala do sada rekordna količina vremena da ga recenziram.

Albumi