Aktualno

Sjajan, no predvidiv koncert

22.1.2007. @ 22:30 Stjepan Vrečko

Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog u Zagrebu bila je u nedjelju, 21. siječnja, domaćin četvrtog gostovanja Tommyja Emmanuela, jedne od najvećih svjetskih gitarističkih zvijezda, koji je u gotovo dva sata muziciranja još jednom pokazao svu raskoš svog jedinstvenog i neponovljivog pristupa najpopularnijem instrumentu.

Kao što se moglo i očekivati prije službene objave o rasprodanom nastupu, koncert "Tommy Emmanuel i gosti" (premda bi bilo pravilnije nazvati ga "Tommy Emmanuel i gost" s obzirom kako mu se na pozornici pridružio samo Massimo, i to po izričitoj želji samog Emmanuela) privukao je velik broj njegovih obožavatelja ispunivši Veliku dvoranu u potpunosti.

Nastranu njegova tehnička virtuoznost, besprijekorna izvedba, moćno ozvučenje na koje je zaista nepotrebno trošiti riječi i svake godine poput papagaja ponavljati jedno te isto, koncert je ipak bio za jednu, gotovo neprimjetnu nijansu drukčiji od svih njegovih dosadašnjih posjeta Hrvatskoj. Naime, nije bilo teško za primijetiti kako je i na ovom koncertu, baš kao i na prethodna dva kojima sam prisustvovao, Emmanuel imao gotovo identičan repertoar: Malo laganih, malo življih; malo The Beatlesa, malo Cheta Atkinsa između kojih se našlo mjesta za autorski materijal...

Dakle, koja je ta nijansa koja ovogodišnji koncert u Lisinskom razlikuje od prethodnih gostovanja? Najtočnije bi bilo reći kako Tommy Emmanuel u nedjelju navečer nije bio u potpunosti raspoložen za izvođenje određenih pjesama za koje sa sigurnošću zna da ih publika željno očekuje čuti: prvenstveno se to odnosi na "Classical Gas" koja svake godine u njegovoj izvedbi zvuči sve brže i sve kraće, tako da se mora steći dojam kako ju svira samo zato da bi ju odsvirao, da ga sama pjesma ne zabavlja kao nekad.

Identična stvar dogodila se i s "Guitar Boogijem" kod kojeg je nekad sam uvod trajao duže no cijela pjesma, a čak ni fantastičan, gotovo nevjerojatan prstomet koji je nekad izazivao ovacije (baš kao i lupkajući prijelazi između tema u "Classical Gas") već duže vremena prolaze prilično mlako. Ni "Tall Fiddler" nije bio iznimka.

Općenito, gotovo cjelokupan 'stari' repertoar - koji se sastoji od, između ostalog, pjesme "Mombassa", u kojoj gitara zamjenjuje afričke bubnjeve (što je, opet očekivano, privuklo gotovo najveće zanimanje sudeći po broju fotoaparata, kamera i mobitela što su osvjetljavali mračnu dvoranu), do standardnog The Beatles medleya (duhovito najavljenog kao 'davanje tantijema Paulu McCartneyu' jasno aludirajući na posljedice njegove brakorazvodne parnice) u kojem se 'vrte' uobičajene pjesme: "When I'm 64", "Day Tripper", "Somewhere Over The Rainbow", zatim "Imagine" odsvirana na bisu - izveden je, za Tommyja prilično mlako i donekle nezainteresirano, čak bih se usudio napisati da je 'odrađen'.

No, nipošto, ali zaista nipošto, nemojte pomisliti da je bilo tko ostao razočaran takvom izvedbom ili da je imao osjećaj kako Tommy Emmanuel još nešto duguje. Ni govora, svaka pjesma iz tog 'starog' repertoara bila je sjajna, izvrsna; da ju je svirao i jednom rukom, opet bi zvučala bolje od 99% izvođača koji bi istu pokušali odsvirati s obje ruke, a zabave uz njegovu izvedbu nije nedostajalo.

Međutim, kad je u pitanju bilo sviranje novih uradaka, s albuma "The Mystery", priča se drastično mijenja. O svakoj pjesmi ispričao je kako je nastala i svaku je odsvirao tako pažljivo, nježno, kao da mu kroz ruke prolazi nešto od neprocjenjive vrijednosti za što ga je strah da bi mogao uprljati svojom nesmotrenošću. Ukoliko biste zatvorili oči, uistinu ste mogli glazbom vizualizirati priču svake od njih: Ples vojnika-duha sa svojom suprugom u "The Digger's Waltz" (ukoliko možete zamišljati u crno-bijeloj tehnici, tim bolje), susrete istraživača i Indijanaca u "Lewis & Clark"; kauboja na Havajskom otočju u "Cowboy's Dream"...

Velika je razlika bila u izvođenju starih i ovih novih pjesama. A razlika je što on sam u novima uživa, što ga one same oduševljavaju poput djeteta koje velikim, zbunjenim očima promatra svijet oko sebe upijajući sve iz njega i neprestano mu se čudeći.

Jedina pjesma iz starog repertoara koja može iznova oduševiti (premda se i ona vremenski skratila uz sve manje oponašanje onomatopejskih zvukova) jest besmrtna "Initiation", a za opisati Tommyja Emmanuela dok ju izvodi najlakše je reći 'One-Man-Pink-Floyd', premda - kako je i sam najavio prije izvođenja - nije pod utjecajem bilo kakvih narkotika.

Gost večeri bio je, na Tommyjevo inzistiranje, Massimo koji je, u maniri velikog Franka Sinatre, uz pratnju Emmanuelove gitare otpjevao "Fly Me To The Moon" i "I've Got You Under My Skin", te "Yesterday" na bisu. Priznajem, bio sam skeptičan prema tom gostovanju, no isto tako prvi ću priznati da sam bio skeptičan bez ikakvog razloga, barem što se vokalno-glazbene suradnje tiče.

Massimo je otpjevao savršeno, a čak i napisati 'savršeno' još uvijek je nepošteno prema njegovoj izvedbi. Međutim, ne bih htio ulaziti u razloge zašto je došlo do tog gostovanja koje se svelo na svega tri pjesme, jedino se nadam da Tommy Emmanuel nije postao ime preko kojeg će naše zvijezde skupljati bilo kakve glazbene bodove.

Ipak, vrijeme je za sumirati... Koncert je bio sjajan, gotovo veličanstven, no ipak su u njemu mrvicu više uživali oni koji se s Tommyjem te nedjelje upoznali prvi put. Jer nije teško prepoznati onaj pogled u očima novih njegovih štovatelja koji nakon koncerta još neko vrijeme šutke ostaju zadivljeno gledati u smjeru pozornice, kao da im ni samima nije jasno čemu su upravo prisustvovali, što se to odigralo na pozornici ispred njih: znaju da je bilo nešto neopisivo, čarobno, poput sudjelovanja u glazbenoj bajci, a da toga u tom trenutku nisu uopće svjesni, nešto što će pamtiti jako dugo i pričati drugima dok ih ti drugi ljubazno ne upozore da postaju dosadni...

A onog trenutka kad odluče prekinuti šutnju, velika je vjerojatnost kako će im prve riječi biti: "A kako on to radi?"...

foto: t.v.

Izvještaji