Recenzije

Još jednom potvrđen skladateljsko - gitaristički potencijal

7.1.2007. @ 17:56 Ljudevit Cikač Ciky

Premda Axel Rudi Pell nikad nije svrstavan u vrh metala, on uporno izdaje dobre ploče, a ovo mu je već jedanaesta po redu. Možda je problem u tome što ga u velikoj većini slučajeva doživljavaju kao gitaristu, a manje kao kompletnog muzičara koji redovito piše dobre pjesme.

U skladu s tim, ne vjerujem da će ovaj album promijeniti odnos većine metal fanova prema njemu, premda je "Mystica" još jedan u nizu kvalitetnih djela, koji je rađen u heavy metal formi sa epskim utjecajem, dosta snažno naslonjen na '80-e.

A to znači da su pjesme prepune harmonija, super melodične i s puno, što je bilo za očekivati, gitarističkih nastupa. Od onih ritmičnih izvedbi, pa sve do solo dionica, no, gitare nisu jedino što je ovdje vrijedno za istaknuti.

Gioelijevi vokali također zvuče tipizirano hevijanerski, a tu su i uobičajeno snažni atmo basevi i kombinirani heavy/power bubnjevi sjajnog Mikea Terrane. Znatan je utjecaj i klavijatura, kojih doduše, ima najmanje, ali tamo gdje se pojavljuju znatno popravljaju atmosferski ugođaj.

Jedino što je malo atipično je ritmička forma pjesama, koje su u većem dijelu umjerenog, srednje brzog i baladnog ritma, s tek jednom pjesmom s brzim heavy ritmovima - "Losing The Game".

Mistično-epski utjecaj materijala može se osluhnuti već u intru "The Mysterous Return", a da će album u većem dijelu proteći u drugoj i trećoj brzini, s krasnim, klinički čistim solažama, dokazuju pjesme "Fly To The Moon" i "Living A Lie".

Novo poglavlje veličanstvenih Axelovih balada otvara "No Chance To Live", a dvije najkompleksnije pjesme na albumu su "Mystica", u kojoj se čuju najprogresivnije klavijature, te "The Curse Of The Damned", koja je skladana u mješovitom ritmu; najprije u baladnom, pa prerasta u brzu heavy, a pred kraj opet ulazi u mirne, baladne vode. I sve to s oštrim gitarističkim ritam i solo sekcijama, klavijaturističkim aranžmanima koji neodoljivo podsjećaju na Lordove Hammonde i urnebesnim Mikeovim power bubnjanjem u bržem dijelu pjesme, koja traje deset minuta, i u njoj ima mjesta za sve te instrumentalne varijacije i ritmičke izmjene.

Kako je ovo više manje klasično heavy metal ostvarenje, posebne preporuke, mislim, nije potrebno ispisivati, no, ipak ću radi mlađih generacija heavy fanova spomenuti da bi ovo mogli poslušati obožavatelji, recimo, Judas Priesta, Dia ili zadnjih Rainbowa.

Albumi