Bili smo opet u Istanbulu- dio baze mora živjeti ovdje pa od stvarnosti bježi u glazbena skloništa. Jedno od njih, Babylon Bomonti, zaposjeo je Chinese Man. Mašala, što kombinatorika beata ludih Francuza uradi čovjeku…
Ako je za kolektivnu igranku trebalo naći adekvatan prostor u Carigradu, onda je to badass Babylon Bomonti kao nekadašnja tvornica piva gdje vas put mora nanijeti ako se odazovete jednom od poziva Putoholičara u nepravedno stigmatiziranu zemlju s najboljim undergroundom u kvartu. Babylon Bomontiju ekvivalent bio bi nekakav hibrid Garden Breweryja i Vintage Industriala kakvog nemamo. Kolosalnijih dimenzija. Ukratko, hipsteraj do ibera po pitanju industrijskog dizajna ove zgradurine podijeljene u sektore gdje koncertni prostor nije imperativ, ali odaje u sirovoj cigli obložene matirnaim crnim čelikom fin su akustični okvir u kojem sve češće nastupaju vlasnici najboljeg zvuka. A ove subote za pozornicom je zasjeo francuski trojac – Chinese Man.
Kolektiv epidemično zaraznog beata kojeg ćemo se prvenstveno sjetiti iz reklamnih napjeva za Merđu kojem su samo tako prodali svoju “I’ve Got That Tune“. Ruku na srce – tko ne bi ako je već izmiksao retro semplice swinga, dub i ‘grepkanje’ ploča u zaraznu stvarčinu koja će vjerojatno najviše oblikovati zvuk suseda iz dežele – sve popularnijeg Gramatika.
Trojka osnažena trojicom MC-ja (čija imena nismo uspjeli pohvatati) Turcima je predstavila zadnje izdanje “Shikanataza“, dakako, budističke simbolike što sugerira da je njihov ultimativni zen u glazbi koju stvaraju. A tri DJ-ja i producenta više su od svojih zadanih uloga jer Chinese Man u svojoj fuziji hip-hopa, jazza, trip hopa, dnb-a, duba i dubstepa mamojebačko je iskustvo što ni najpasivnije Turke odvaja od poda. Nije baš da su odlijepili, iako istanbulska ekipa voli svašta zgutati i pojesti prije ovakvih nastupa, ali nožice su itekakao poskakivale u kući babilonskoj urešenoj detaljno dizajniranim ‘lightshowom’, kao i odgovarajućim projekcijama kojima je Chinese Man šestorka vozila publiku. Od tripoidne psihodelije do političkog mozaika, Chinese Man je slikom dopunjavao zvuk u svrhu tjelesne, ali i duševne terapije. Mudro i zločesto, barem za one nespremne na otvaranje očiju prema problemima s margine.
Klizeći prema klimaksu, glava trojke Youthstar nabrijavao je publiku iza nadrealno neuhvatljive MC trojke do energetske eksplozije čime iskustvo dovode najbliže drobljenju ‘bombonima’, ali bez ijedne supstance umetnute u njih i u nas. Moć muzike. Moć dobre muzike. Moć dobrog miksa, bejbi. I onda kad ti povrh svega uvali mash up Kendricka Lamara (a malenkost je poklonik), A Tribe Called Quest i The Doorsa, onda na podiju tražiš novi kanal za pokret i riječi koje bi opisale terapijsku i katarzičnu kvalitetu kolektiva čije ime nepravedno izostaje s festivalskih plakata.
Chinese Man kombinira žanrove vještije nego mafijaški boss karte u pokeru i eklektičnost, kakvu da ju pogledate izvana i izvan konteksta, čini svojim supersoničnim potpisom bez konture i obrisa.
‘Vataj, ekipa, gdje god da možeš!
