Nakon samo dvije godine, UK Subs su se vratili u Zagreb. Na čelu s legendarnim, sada već 61-ogdišnjim Charlie Harperom porazgovarali smo uoči njihovog koncerta u Močvari. Dok su se u velikoj dvorani ljudi gurali, zagrijavali kojekavim pićima i iščekivali nastup predgrupa, mi smo u ugodnom okruženju obavili simpatičan razgovor.
UK Subs vjerujem da nije potrebno predstavljati. Jer, ukoliko bend svira tri desetljeća i nema namjeru uskoro prestati, te je i dalje vjeran svom stilu i istim idealima koje je imao i na samom početku, mora da nešto u njima i ima. Jedni su od prvih britanskih punk bendova, jedni od najvećih utjecaja na punk kakav je danas.
Dakle, vi slavite trideset godina postojanja ove godine. Je li vam ikad dosadilo svirati?
Pa da, u nekoliko navrata ti bude više dosta. Prošli put kad smo bili ovdje, bio sam stvarno bolestan. Mislio sam da neću moći dalje. Ali, čim te prođu takve neke bolesti ili manjak energije, povratiš se natrag i sve je opet okej.
Koliko ste puta dosad već bili ovdje, više ne mogu pobrojati?
Ne mogu ni ja. Recimo pet, šest.
Što mislite, zašto drugi veći punk bendovi nemaju želju doći ovdje? Je li to radi političke situacije ili je nešto drugo u pitanju?
Ne znam. GBH su skroz apolitčni, Angelic Upstarts jesu politički bend. No, problem je iznad nas, gore je posao. Ti bendovi su iznad nas i sve se vrti oko para. Njima nije bitno da dođu i upoznaju ljude, sve je samo biznis. Raznorazni ugovori s izdavačkim kućama, s managementom…
Zašto onda sebe nazivaju punk bendovima?
Svi smo mi počeli kao punk bendovi, ali jednom kada dođeš do tog nivoa, promijeniš se. Ja mislim da je to glupo, jer ako dođeš na ovakva mjesta kao što mi dolazimo, to je vrsta investicije u budućnost. Dobro, možda ne kad mi dođemo, mi smo već stari, imamo još par godina za sviranje. Ali, recimo, mi želimo ići u Kinu. A budući da je Kina siromašna, vjerojatno bismo si mi sami trebali platiti put tamo. I rado bismo otišli tamo. I ako bend postane poznatiji, vjerojatno će si na drugim mjestima takvo što otplatiti. Uostalom, nije ni bitno! To je život, to je avantura! Bendovi koji ne dolaze na ovakva mjesta nisu ni svjesni što propuštaju. Baš smo bili nedavno u Sofiji. Bilo je odlično. Mjesto gdje smo svirali je bilo katastrofa, velika rupa, raspadnuti WC-i, svi pišaju vani, sve poplavljeno, odvratno. Ali sam koncert je bio fenomenalan, bilo je oko 500 ljudi.
Jeste imali kakvih problema nedavno na koncertima? Ne znam jeste li čuli što se dogodilo Exploitedu kada su nedavno bili u Beogradu?
Jesam. Jučer smo bili tamo. Dio problema je da je tamo dosta tih nazi skinheda. Mi smo imali i osiguranje i policiju. Bilo je u redu.
Osim toga, jeste imali kakvih većih konflikata?
Zadnja tuča sa skinsima je bila prije jedno deset godina i oni su izgubili. Težak poraz. Otada je sve bilo više manje u redu.
To je vjerojatno nešto s čim se punkeri moraju pomiriti, da će tu uvijek biti problema.
Da, to je vječna bitka. Uvijek će biti tako. Život je paradoks, uvijek će biti ljevičara, desničara, gore, dolje…
Što je sa starijim punk bendovima s kojima ste svirali prije 20-25 godina, jeste li još u kontaktu?
Pa, još uvijek sviramo s Vibratorsima. Imali smo nekoliko koncerata s njima na samom početku ove turneje. To je već postala rutina. Također s njima sviramo dosta koncerata po Engleskoj. Nije samo da smo frendovi, već je i njihov bubnjar moj susjed, živi direktno iznad mene. Jako su dostupni budući da ih je samo troje. Mi zajedno tvorimo jedan lijepi paket koji garantirano može popuniti jedan klub. A oni sviraju već oko trideset godina. Puno starih punkera dolazi vidjeti Vibratorse, i puno novih punkera ih želi vidjeti, tako da funckionira u obje strane.
Svaki puta kada vi ovdje dođete vraćaju se stare generacije, ali dođe i hrpa novih.
Da, baš se to događa. I to je briljantno. Jučer u Beogradu nam je na koncert došao član parlamenta ili tako nečega i rekao da nas je gledao prije dvadesetak godina, da je imao on tada 25. Bio je punkrocker i sada se vratio i počeo pogati.
Zanima me da li se sjećate svog prvog koncerta?
Misliš na prvi koncert uopće ili prvi punk rock koncert?
Punk rock koncert.
To je teško pitanje i reći ću ti zašto. Mi smo vjerojatno počeli svirati punk rock prije nego što je izumljen. Bio je to kao neki rhythm’n’blues, ali mi smo ga svirali nekako punkerski. Čak je i prije toga bilo nekih bendova. Treća stvar koju ćemo danas svirati je izdana 1970-e, a napisana je negdje krajem 1960-ih.
Smeta li vam kad drugi bendovi sviraju vaše stvari?
Ne, obožavam to. Izbacuješ svoju muziku svijetu i ako se nekome toliko dopadne da ju i sam želi svirati, to je fantastično. Stvarno mi nedostaje to što ne sviramo “Motivator” (op.a. prije intervjua nam je rečeno da “Motivator” više ne sviraju iako ih stalno pitaju za tu stvar). Toliko je energična. Jedna od onih na koje se jednostavno moraš uključiti kada počne muzika.
Vratimo se na politiku. Koje je vaše mišljenje o političkom punku, je li otišao predaleko?
Ne. Moraš se vratiti na Crass. Oni su bili odlični. Ali su odustali. Prije nekoliko godina su na svojoj stranici objavili da trebaju pomoć od ljudi kako bi kupili natrag svoju farmu od poglavarstva ili te neke firme, ne znam ni ja. I željeli su od ljudi da im pošalju pare. Zašto jednostavno nisu otišli na turneju i odsvirali nekoliko koncerata?! Da Crass ode na turneju, prodali bi par tisuća albuma i samo bi preko distribucije zaradili dosta para, a da ne govorimo o samim koncertima. Oni su jako, jako popularni sada, vjerojatno više nego 1977. Oni su bili jako politički nastrojeni, imali su odličnih ideja, ali i nekih totalno glupih. Npr, mislili su da su svi u Americi bogati i nisu htjeli ići tamo. To su sjebane ideje. I onda su odustali kada punk više nije bio moderan, tamo negdje početkom 80-ih. Oni su me dosta razočarali s time. Jako poštujem recimo Dicka iz Subhumansa.
A ako se dotaknemo MTV punka i ovih novih pop punkera?
Kao što rekoh, to je samo biznis. Ali, ako se dečki dobro zabavljaju, nek im bude sretno. I ipak ima i nešto punka u tome, kao kad je neki klinac nedavno rekao da je naučio gitaru svirati jer se zapalio za The Sex Pistolse. Nikoga ne sputavamo i ne mrzimo jer su popularni. Dokle god se klincima to dopada, dobro je.
I koji su vaši planovi za budućnosti? Ima li kraja UK Subsima?
Nije uopće bitno što nosi budućnost. Mi znamo da ćemo svirati i da će naša muzika biti svirana. Jučer kad smo bili u Beogradu osjetio sam takav osjećaj kada smo svirali “Warhead”, jer je tamo ta ekipa to stvarno doživjela, oni su stvarno vidjeli tenkove na ulicama. Isto kao i ovdje. To je taj osjećaj koji ne želim izgubiti, kada vidim da se ljudi emocionalno povežu s našom muzikom.
Interview by: Denis Kozjak i Eva Martić
