Casey Wescott (Fleet Foxes) o The Beach Boysima, Mauriceu Ravelu, Elliottu Smithu…

Klavijaturist grupe Fleet Foxes Casey Wescott možda nije u prvom planu kad je riječ svjetlima reflektora uperenima u njegovom pravcu, no momak se pokazao najsusretljivijim što se tiče razgovora s novinarima.

Na koncertu, svojim emotivnim sviranjem ostavio je dojam da živi od muzike i za muziku, a takav je utisak ostavio i u intervjuu, vođenom neposredno pred (inače odličan) zagrebački nastup u Tvornici kulture.

Što čini dobar koncert?
Nekoliko stvari. Prvo: dobar zvučni sistem. Moramo se međusobno čuti kad pjevamo, ne smijemo falšati, i trebamo uživati u pjevanju, jer se sve to čuje. Drugo, pjesme se trebaju razvijati, ponovo otkrivati. Istražujemo pjesme, mijenjamo verzije pjesama i to čini pjesme svježima. Kada stalno na isti način ponavljaš istu rečenicu, ona izgubi svoj smisao. Treća stvar: uzbuđenje i povezivanje s publikom. Prvi put smo ovdje, moramo ostaviti dobar dojam, a kad vani srećem ljude, svi su vrlo ljubazni prema meni. To jako cijenim i želim se odužiti na sceni. Prakticirate li jam-sessione na koncertu, kao što su to radili Grateful Dead?
To je različito za sve. S nama je situacija da rijetko improviziramo na sceni. Poštujemo aranžmane i strukturu pjesme i to smatramo identitetom pjesme. Oko nekih stvari moramo biti vrlo određeni, jer nastojimo postići da se ideje u pjesmama jasno kristaliziraju.

Koji si koncert posjetio, a da te je jako dojmio?
Bio sam na Keith Jarrettu u Los Angelesu. Bio je sam, s klavirom i improvizirao je, bio je sjajan. Malo je ljudi koji mogu činiti tako nešto na nivou na kojem on to čini. U mladim godinama, jako je utjecao na mene odlazak na koncert Elliota Smitha. Bio sam vrlo mlad, on je svirao pred 100-200 ljudi, i poslije nastupa mi je pokazao kako se neke pjesme sviraju.

Na vašem debi albumu, između ostalih zahvaljujete Claudeu Debussyu, Igoru Stravinskom i Mauriceu Ravelu. Kako su oni utjecali na vašu muziku?
Utjecaj koji su oni imali na mene nije toliko direktan, koliko u tome kakve emocije oni pobuđuju u meni dok ih slušam. Predivan je Ravelov gudački kvartet, pogotovo prvi stavak, odnosno slaganje harmonija. Kada svi zajedno sviraju, zvuče kao muzika za zbor, kao The Beach Boysi, samo još luđe.

Jeste li čuli album “Smile Sessions” The Beach Boysa?
Nisam još čuo službenu verziju, ali sam slušao bootlege. Uh, veliki sam fan tog albuma i on me dosta formirao, odnosno, taj album i ploča “Song Cycle” koju je napravio Van Dyke Parks, inače tekstopisac na “Smileu”. Imao sam priliku sresti Van Dyke Parksa, družiti se s njim i bilo je super. Kad je pričao o “Smileu”, rekao je da je želio raditi muziku koja traje. Tako je baš rekao – muziku koja traje i to je sjajan opis. I “Smile” jest muzika koja traje i ja želim raditi takvu muziku. Također, jako volim Van Dykeovu prvu ploču “Song Cycle”. Kad sam sreo Van Dyke Parksa, htio sam ga impresionirati na bilo koji način, trudio sam se previše da ostavim dojam. Onda sam shvatio: “Što ja to radim?”. Bilo je super biti kraj njega, bio je jako velikodušan prema nama. Nevjerojatan tip.

Koja je tajna dobrog slaganja vokalnih harmonija?
Pisanje dobrih pjesama, držanje intonacije, pjevanje najbolje što se može. Čak i jednostavne stvari mogu zazvučati dobro, ako su lijepo napisane.

Pjevač grupe Robin Pecknold opisao je snimanje albuma “Helplessness Blues” kao vrlo teško iskustvo. Što je tebi bilo teže? Snimanje debija ili “Helplessness Blues“?
Proces na obje ploče bio je sličan, iako su okolnosti za drugu ploču bile drugačije. Proveli smo puno vremena istražujući pjesme, snimali različite verzije sve dok nismo bili zadovoljni da možemo živjeti s takvom pjesmom. Sve to može biti iscrpljujuć proces, jer cijelo vrijeme znaš da se moraš više potruditi oko rezultata. Ali kada neka ideja upali, to je veliki doživljaj i zbog tog doživljaja sviram i stvaram muziku.