Cane (Partibrejkers): “U Škrticama je moje srce oživjelo”

Škrtice su nova supergrupa koju predvodi Zoran Kostić Cane, frontmen Partibrejkersa. U malom odmaku od svojih matičnih bendova unutar grupe još djeluju Kole iz Velikog prezira, Boris iz Jarobla, te Danilo i Boško iz Straight Mickey and the Boyza.

Škrtice u svojoj glazbi mješaju elemente hard rocka, bluesa i eksperimentalne muzike, a “Horizonti” koji su nedavno objaviljeni na YouTubeu je samo dio onoga što publika može očekivati od benda. Svoje glazbene materijale bend snima u obliku live sessiona koji će uskoro u cijelosti ugledati svjetlo dana.

Uoči zagrebačkom nastupa u Hard Placeu o Škrticama, ali i o planovima za novu ploču Partibrejkersa popričali smo s Canom, čovjekom iz kojeg izlazi jedan neviđeni zanos i polet, kao kod mladog rockera na početku svog zadatka.

Kako je došlo do okupljanja Škrtica?
Mi smo se nešto izmješali pošto svi vježbamo u prostoru BIGZ-a. BIGZ je stara firma, izdavačko grafički zavod, zgrada na sedam katova koja je napola napuštena, i onda su te napuštene prostorije izdavane za muzičke i likovne potrebe. Prepoznali smo se po senzibilitetu koji ide iz svih nas. Boris Mladenović, gitarist Škrtica i grupe Jarboli je producent ploče Partibrejkersa. Što se tiče Straight Mickey and the Boyza radili smo jedan projekt, a prije tog sam ih gledao u Domu omladine i ostao sam bez riječi.Straight Mickey and the Boyz je relativno mlad bend...
Oni su bend koji ima strašnu ritam sekciju koja me je jako privukla. Meni je taj Danilo nije izašo iz glave kad sam ga gledao. Kao da gledam Ketiha Moona. Kao klinac sam htio imati takvog bubnjara. Netko me spojio s njima za neki projekt na kraju milenija. Počeli smo raditi neku stvar, odjednom je počela druga stvar. Bili su to drugačiji sessioni nego što sam u životu radio. To se odigralo u BIGZ-u. BIGZ je zapravo jedna velika firma kulture gdje ima mnogo ljudi koji se tu prvi put druže jedni s drugima i upravo to druženje je pitanje prepoznavanja zajedničkih afiniteta. Kad pogledaš Jarboli i Veliki prezir imaju dvadeset godina postojanja, Partibrejkersi imaju 32 godine postojanja i mi smo onako znaš bili veliki bend (smijeh).Sa Straight Mickey and the Boyz ste ostvarili i suradnju čiji rezultat nikad nije vidio svjetlo dana...
Pa nije izašla jer odjednom je svatko otišao svojim obavezama. Pratibrejkersi su u to vrijeme više puta pokušali završiti ploču. Prvih pet stvari snimo je Robert Radić, bubnjar Velikog prezira, stara faca bendova La Strada, Luna, ne znam sad koji su sve bendovi kod njega bili u igri, možda je čak svirao u nekoj reinkarnaciji Pekinških patki. Tamo gdje vježbaju i Brejkersi i Škrtice, to ti je studio kod Petrovića. Tamo dolaze ljudi iz Stuttgart Onlinea, tu su i Repetitori, svi smo na istom katu.Svi unutar benda dijelite istu energiju...
Da, jer smo bili prevareni pričama o svjetlucavoj budućnosti koje nema.

Glazbena energija Straight Mickey and the Boyza, Partibrejkersa, evo spomenuli ste i Repetitor, je na istoj razini kao i kod Škrtica?
To je bazični rock and roll. Što se tiče Škrtica, dali smo ime Škrtice zbog zezanja i onda smo se razišli. U trećem mjesec ja nazovem Koleta i kažem “Ej druže ono su bre super stvari, nemoj da to ugine” i onda polagano dolazi Mladenović u cijelu priču. Toliko smo se oduševili na probama. Imamo probe od 4-7 sati, i imamo ih uvijek kada možemo, a to je najmanje dvije-tri tjedno. U Škrticama je moje srce oživjelo. Moj interes za muziku se preporodio, sad ne moram razmišljati o mojim tekstovima hoće li tko to razumjeti ili će se naći u njima. Slobodan sam kao ptica.

Pjesma “Horizonti” donosi teži i eksperimentalniji zvuk...
U bend je svatko donio svoje interese. Ja nemam šta sad namjenski raditi, ja sam rock and roll i to je to! Sad sam dio nekog organizma, Škrtičnjaka. Mi smo katakombičari koji se putem kanala pronalazimo i stvaramo jedan svijet. Ima u našoj glazbi i hardcorea, i rocka, i bluesa, i eksperimentalne muzike. To je nešto čemu smo se prepustili i to je nevjerojatna stvar. Jako lako stvaramo glazbu. Netko dođe, makar da pikne žicu i mi se prikačimo na to i sve vrijeme ne skidamo osmijeh s lica. Doživljavamo neko obzarenje. Jako se lako sporazumijevamo, nema nikakvih oponentnih i oprečnih energija. Jako smo brzo napravili Facebook, napravili smo jako brzo majice i plakate, naljepnice, sve smo jako brzo napravili pa tako i našu glazbu. Za prvi javni nastup smo prodali 570 karata!

Najavuljuju li “Horizonti” kako će izgledati ostatak materijala koji je sniman kao session?
Horizonti su samo jedan dio onoga što radimo, znači prekid sa svim iluzijama. Ja imam 50 godina, šta sam napravio napravio sam. Nema više nikakve ambicije ili ne znam šta sad.

Rad sa Škrticama je onda čisto radi gušta?
Ne samo radi gušta, ovo je samo da se sad predstavim što istinitije. Brejkersi su snimili žešću pločetinu. Snimili smo ploču i ne može nitko da joj stane na crtu. Ovo je nešto jako osobno, ovo je nešto jako za nas koji smo okrenuti jedni drugom. Ljudi koji dolaze na te probe doživljavaju katarzična stanja i pročišćenja, ljudi kojima možeš vidjeti suze na očima. Događaju se neke istinte stvari. Sad ta pjesma “Horizonti”, nemam nigdje opjevano sebe kao u toj pjesmi. Moja stanja već kulminiraju negdje s nekim mojim sagledavanjem mog života. Mi imamo porodice, imamo neke položaje u društvu, ali filozofski gledano mi smo sami, sami sa sobom, sami sa svojom istinom, sami s Bogom. Sve je to kao “Suviše sam mator da bih pravio kompromis“. I dalje mi je srce mlado i energija žešća, pogotovo s njima, jer smo zajedno. Imamo sad sve što smo imali na početku sa svojim bendovima. Imamo prijateljstvo, ljubav, zajedništvo.

Bendovi se s godinama izližu, no ovo je vama zapravo vraćanje korijenima?
Da. Znaš šta, toliko me napunilo to, vratilo vjeru u sve, u smisao onoga što radimo. Stalno pišem i razmišljam, stalno sam u korespodeniciji, čujem se s ljudima telefonom. Sad za vikend smo snimali jedan session u studiju 6 Radio Beograda, nekad glavnog radija u državi. Inače, Radio Beograd, po čemu je još poznat? Po tome što su tu Nijemci u travnju 1941. prvi put pustili Lili Marleen. Prvi put je s valova Radio Beograda izašla Lili Marleen. Radi se o tome da smo mi tu imali jedno snimanje. Napravili smo 6 relevantnih snimaka uživo, a još za 7-8 snimaka smo uzeli kanale da bi to mi napravli u svojoj režiji. To su uživo snimanja kao kod Grindermana.

Koliko je dosad snimljeno materijala?
Od materijala je tu još naša stvar “Zaborava nema”. Imamo još tri stvari koje su dobro ispale, a imamo još jedan session snimljen. To je dobra slika Škrtica i te prostorije iz studija. Te stvari će proći minimalnu obradu i napravit ćemo je tako da eliminiramo te telefone kojima smo snimali probe. Ne može biti dobro nešto što snimaš nekim smrdljivim telefonom.

U glazbi koju snimate želite postići onu live energiju koncerta što se kod bendova ne događa često...
To moramo raditi jer smo takvi. Vratit ćemo se u svoj Škrtičnjak gdje vježbamo, tamo ima gomilu zvukova, gomilu atmosfere, tamo smo svoj na svome i tamo ćemo pokušati doraditi stvari. Radi se o tome da vratimo vjerodostojnost i autentičnost muzici. Želimo vratiti pravu isitnu, da ništa ne moramo reći i tvrditi, bitno je da se sve osjeti.

Koliko vam je bitno da publika osjeti tu vašu energiju?
Bitno je, jer je nevjerojatno to što publika doživljela na ova dva naša nastupa, a to je potpuno ozarenje. Kad smo vidjeli na koncertu u Beogradu da ljudi pjevaju pjesme, pa to sam jedino vidio kao klinac na koncertu Riblje čorbe 1989. Iznenadilo me sve to, i to sad sve mjere s Brejkersima, a to nema veze. To nije taj štih.

Slušajući “Horizonte” osjeti se stara vibra kada je muzika bila važnija od svega. S obzirom na situaciju u glazbenoj industriji nekad i sada, ljudi se više vole prisjetiti bendova koji su krajem ’80-ih glazbeno bili bitni po pitanju rock scene. Danas jedan od rock bendova novije generacije koji uspjeva privući velik interes publike je recimo Repetitor...
Zato što su istiniti i njihova istina ima dubinu. Nije istina moderna, da je to sad moderno da imaš svoj stav, ali moraš imat korijen svoje istine, shvaćaš? Nažalost ima super bendova u Srbiji samo tko hoće da ih čuje čut će ih. Ima strašnih bendova koji nisu nešto tipa sad im je diskografska kuća rekla kakvi da budu. Nema trendovske muzike. Trendovska muzika je grozna. Što se tiče Brejkersa, nikad nismo mogli biti u trendu jer mi smo demodirani, mi smo van svega.

Bi li Škrtice mogli postići onu bezvremensku kvalitetu glazbe kakvu ste ostvarili s Brejkersima?
Normalno da mogu. Ljudi koji sviraju sa mnom, recimo Mladeović, Boško i Danilo, to su ljudi iz velikih bendova, ipak se radi o Velikom preziru, Jarbolima, i o Straight Mickey and The Boyz. Da ne pričamo o ritam sekciji koja je neviđena. Boksa je dragulj, sada da ne ispadne da ga hvalim, ali on živi za muziku. Kad čujem kako se u Škrticama gitare nadopunjuju, to je sasvim nešto drugačije od onoga što imamo u svojim bendovima. Mi u svojim bendovima imamo svoj format, a ovo sa Škrticama je novi format za sve nas.

Očito se dogodio klik između članova benda i sinergija koja je bila potrebna...
To trošenje na bini i koliko smo zajedno, to su neke stvari koje su urođene. Naše slike benda koje su napravljene, mi zračimo s tih slika. Ne znam jesi li vidio plakat? To je jedna opsežna slika koja je prošla u uži izbor, a bilo ih je 25. Oko svega se složimo s velikom dozom humora. Mi nismo škrtice mi smo darželjive škrtice.

Zvuči kao paradoks...
Pa da. Mi nismo katakombični. Imamo svuda oko nas ljude koji žive katakombične živote, a to nije za nas. Mi fizički živimo, ali psihički ne pripadamo ovom vremenu. Vrijeme je takvo kakvo je, obara, ruši, teče, ne znam šta radi sa čovjekom.

Cijela priča sa Škrticama se svodi na princip live svirke koju želite prenesti na materijale koje snimate. Podsjeća na vremena kada su bendovi svoju autentičnost ostvarivali na način da su mikrofon uključili u kazetofon i snimali svoje probne zapise na kazete...
Bitno nam je samo da možemo što autentičnije zvučati, jer mi smo ovo što ljudi mogu čuti od Škrtica. U Zagrebu, 20. studenog, u Hard Placeu bit će koncert i htio bih da ljudi dođu i to vide jer nema šanse da to vide bilo gdje.

Hoće li vaši sessioni biti izdati ovako u nekakvom službenom aranžmanu od benda ili..?
Bit će onako kako mi mislimo. Ako stvar traje dvije minute trajat će dvije minute. Imat će opravdanje zašto toliko traje. U našoj muzici nema praznog hoda, bitno je samo da pustimo svoje trajanje. Jedino mi trajemo u svom svijetu. Hvala Bogu što imam mogućnost da razmišljam o svom trajanju, što imam mogućnost da se bavim nekim stvarima da ne moram misliti o svojoj egzistenciji, a opet od danas mislim za sutra.

U tom slučaju vaš stih “Sretan čovek ne piše pesme” je podosta istinit s obzirom na stvarnost...
Čovjek uživa u tome što je sretan. Kada se napusti sreća i kad je ponovno čekaš pišeš pjesme o tome.

Škrtice su na neki način dobile etiketu supergrupe. Kakvi su vaši dojmovi na spominjanje supergrupe?
Nemam pojma. Supergrupa, to dobro zvuči, ali važno je zajedništvo. Važno je da postoji mogućnost zajedničkog djelovanja, da budemo kao porodica. Mi smo sad jako privrženi jedno drugima. Kada se zatvorimo u tu našu katakombu, oni prozori koji pokazuju Beograd, mostove, zgrade, dok mi sviramo samo bacimo pogled, gledamo ljude kako žive uniformirane živote i žive po zadatku, a mi radimo ono što volimo.

Hoće li ta privrženost u Škrticama i ostvarivanje nekakvih vaših glazbenih ispunjenja utjecati na rad u vašim matičnim bendovima?
Ne, neće utjecati nikako. Na kraju krajeva to su naše matične ćelije. Mi smo privrženi Jarbolima, Velikom preziru, Straight Mickeyu i Brejkersima i to ne dolazi u pitanje. Škrtice su na prvom mjestu, ali i naši bendovi moraju izdati ploču. Naći ćemo vremena.

Što se tiče novog albuma Partibrejkersa “Sirotinjsko carstvo”, kada se može očekivati vani?
Pa nemam pojma. Ovdje u Srbiji je frka velika, siromaštvo vlada, sve je jako čudno, vjerujem da ni vama u Hrvatskoj nije nešto bolje, osjeća se neka napetost u zraku. Mislim da će sve na proljeće izaći. Naš materijal je na post produkciji i to je to.