Borna Ocvirk (Široke Ulice): “Ne mislim glumiti filozofa u ranim dvadesetima”

U želji da realizira ideje, gitarist i tekstopisac Borna Ocvirk okupio
je još tri Zagrepčanina i tako je prije dvije
godine nastao bend Široke Ulice.

Nedavno su objavili album prvijenac “Bjesni Dylan” koji možete poslušati na YouTubeu, promovirali ga u Malom pogonu Tvornice kulture, gdje im se pridružila i kantautorica Sara Renar kao gost.

Povodom objave prvog albuma popričali smo s osnivačem benda, Bornom…Tko su Široke Ulice?
Široke Ulice su bend iz Zagreba. Čine ga četvorica jebivjetara koji su pronašli sviračku kemiju i uživaju u tome. U bendu su Filip Komadina (frontmen), Ivan Cottiero (bas), Marko Balenović (bubnjevi) i moja malenkost (gitara). Dolazimo iz različitih kvartova grada Zagreba, ali nam je buksa (sklonište) na Ravnicama, tako da uvijek govorimo kako smo bend s Ravnica. Zajedno smo od 2012., i da… veza odlično funkcionira.

Ime benda dolazi od pjesme od Prljavaca, znači li vam što posebno ta pjesma?
Pjesma od Kazališta kao ime je došla sasvim slučajno. Jedno zimsko popodne sam slušao cijelog “Heroja” i skužio da su Široke Ulice baš pogodno ime za neki projekt. Poklopilo se da smo već par mjeseci tražili ime pa smo ga preuzeli. Jajo se ne ljuti, to je bitno (smijeh).

Odakle ime albuma “Bjesni Dylan”?
Naslov debitantskog albuma smo dali po samoj pjesmi. Opet kažem, stvarno nismo imali ideje za naziv pa smo samo naljepili ime prvog songa s kojim otvaramo album. O “Dylanu” smo čuli različite priče i kritike, kao da mi pišemo o Dylan Dogu, o Bob Dylanu… to su gluposti i to pišu ljudi koji su na trenutak preslušali album, preko ‘one stvari’. “Bijesni Dylan” je fiktivan lik, alter ego. Želimo malo teatra dati na nastupima, iako smo financijski limitirani za takve ideje.Što sve možemo čuti o albumu? Kako je nastajao?
Album smo ‘rađali’ praktički cijelu godinu zajedno s Nevenom Marincem i Filipom Packom. Kasnije je u priču došao Gordan Dragić iz benda Skaut. Radile su se demo snimke i info snimke kroz određeni period. Bilo je više od tridesetak pjesama za odabrati, pa smo se odlučili za prvih deset, da tekstualno budu što različitije. I naravno, bendu su morale dobro svirački ‘leći’. Na kraju, taj album je u studiju bio napravljen u tjedan dana. Financijski smo bili stegnuti, i jako sam ponosan što smo uspjeli to izvesti. Doduše, nitko te ne pita koliko ti je trebalo, je li ti je bilo teško… daj nam songove i odjebi.

Sara Renar s vama pjeva pjesmu “Sanjam”. Kako je došlo do suradnje?
Sara je jedna divna djevojka koju smo kao bend upoznali prije kojih godinu dana. Slušali smo njezine radove i to nam je bilo mrak. Sreća je bila da sam baš u to vrijeme imao neku pjesmu koju sam zamislio kao duet. To je bila “Sanjam”, iako ju nisam uopće mislio dati Ulicama. Kakogod, pripremali smo se za nastup u Praćki i mislili smo da bi za show bilo dobro isprobati tu stvar zajedno sa Sarom. Od prvog trenutka je eruptirala, što se i čuje na samoj ploči. Kako nam je uspjelo, ne znam… Iskreno, puno mi je značilo kada je Sara rekla da joj se sviđa pjesma. Priznajem da u “Sanjam” imam najbolji trenutak na albumu, taj završni solo… The Edge i Johnny Marr se mogu sakriti (smijeh).

Odakle inspiracija za tekstove, odakle za muziku i zvuk?
Živim za tih desetak minuta inspiracije. Obično su to malograđanski doživljaji koji te peru sa svih strana. “Sviraj rani r’n’r” sam napisao slušajući Chucka Berrya cijelu večer, “Koraci” su napisani po jednom starijem gospodinu koji je bio klošar, ali i legenda kvarta u kojem sam odrastao, “Sanjam” je zapravo razgovor između jedne divne plave djevojke i mene. “Melodije istočne muzike” je napisana jer sam iz vikenda u vikend slušao priče o tim čuvenim izlascima u narodnjačke klubove. E sad, nekome je to naivno i plitko… ali ja ne mislim glumiti filozofa u ranim dvadesetima. Kroz pjesme ću pričati ono što se klincima danas događa, a ne kako starim prdonjama odgovara.

Kako izgleda kreativni proces?
Pišem pjesme po noći, snimam se na mobitel, pišem u bilježnice i papire različite stihove i gledam što bi moglo funkcionirati. Danas sam nešto malo bolji po tom pitanju jer znam kako mi bend zvuči, znam kako moram Komadini postaviti melodiju na refrenu da dođe do izražaja. Kada sam krenuo s time, pojma nisam imao kako bi to funkcioniralo u bilo kojem formatu. Par dana poslije 18. rođendana sam napisao prvi song, i imao sam ‘feeling’ da je sve moguće. Kao da te netko ‘pustio s lanca’!

Kako ste zadovoljni zasad kako album prolazi kod publike?
Nisam upućen u informacije kako nam album prolazi, niti iskreno to želim. Izdali smo ga za Menart, koji su prvi pokazali interes za bend. Još uvijek smo na nekim ljestvicama koliko vidim, makar ne moram niti krenuti pričati kakvo je stanje u diskografiji. Morali smo ga do kraja godine dati jer su nas već ‘stopala svrbila’ od uzbuđenja. Široke Ulice nikad nitko nije gurao. Sve što smo napravili, napravili smo nas četvorica. Nismo sinovi bogatih roditelja već smo kakti ‘working class’, debili koji su morali pojesti govna i govna da dođu do nečega. Govna ćemo i dalje jest, sve za dobrobit Ulica.

Ima vas po medijima… Kako doživljavate medije i njihovu ulogu u vašoj karijeri?
Ne bih rekao da smo nešto medijski eksponirani, iako se u Menartu svi trgaju za to. Svima je teško, pa tako i nama. Dobri bendovi će ostati pa makar im bend plovi unatoč velikim valovima. Medije ne želimo ignorirati. To bi bilo samoubojstvo.

Održali ste koncert u Tvornici na kojem ste predstavili album. Koji su dojmovi?
Nama je finale bilo u Malom pogonu Tvornice, kojeg smo napunili. Ta večer je trebala biti promocija, a zapravo je ispalo himnično pjevanje. Mala vojska je znala više manje sve stvari s albuma i to nas je u bendu razgalilo. Ta večer nije imala grandiozan PR, na kojekakvim portalima i magazinima, a svejedno je bilo ljudi. Dokazali smo sami sebi da možemo nositi i gurati ovaj bend, u kojem god smjeru krenuo. Neki bendovi imaju sve osim onog uživo, a mi nemamo ništa osim onog uživo.

Tko je najviše ostavio utjecaja na vas koje osjetite pri stvaranju muzike?
Na to pitanje se borimo sva četvorica. Različiti smo dosta po ukusu. Balson sluša Black Sabbath, Komadina sluša Aerosmith i Cindy Lauper, dok je Cottiero ‘all around’. Što se tiče mene, slušam stadionske bendove, U2, Springsteen i njegov E-street Band, Stonese, Oasis… No, mi smo takvo sranje od benda što se tiče ‘covera’, da smo u startu to odbacili. Ne zvučimo kao nitko od navedenih, i to je minus koji nam se pretvorio u plus.

Koja je vaša vizija Širokih Ulica u budućnosti?
Vizija bi bila da sviramo što je više moguće. Želimo biti stadionski bend, koliko god to danas glupo zvučalo. Ne sramimo se imati pjevne refrene i mješati alternativu i pop. Nadam se da ćemo u 2015. godini imati više koncerata van Zagreba, da se pokažemo na raznim festivalima i vidimo kakav je rezultat.

Koga bi izdvojili na našoj sceni, koga slušate?
Na našoj sceni se zadnjih par godina stvara neki ‘novi val’, koji neodoljivo podsjeća na rane osamdesete. Nnadam se da će bendovi, kantautori i kantautorice nastaviti posao kojim su krenuli, i još više napasti mainstream u regiji. Iako se nismo prijavili na RockOff, on je bio dobar pokazatelj u kojem nam se smjeru kreće scena.

Što vam je najbitnije kad radite pjesmu i kad je čujete?
Najbitnije mi je da tekstualno i svirački dobro zvuči ‘na prvu’. Odlučio sam pisati up-tempo pjesme različitih tematika. Imamo puno demo snimki pa nam to olakšava kod aranžmana. Nadam se da ćemo jednog sunčanog dana imati svoj studio i da ćemo biti neovisni, pa da svaki tjedan na YouTube stavimo novu pjesmu.

Što rade članovi benda kad ne sviraju?
Ma u bendu svi malo radimo, malo studiramo. Balson i Cottiero su u dugim vezama, tako da oni su ‘out’ u startu (smijeh). Bend je donio puno novih poznanstva, i to je zapravo moć pjesama. One nadjačaju bilo čiji ego. Trebamo još nekih 5 do 10 godina proći da krene redovito lova od ZAMP-a stizati (smijeh).

Neki daljnji planovi?
Daljnji planovi su samo svirke i svirke. Kada ćemo raditi nešto novo, stvarno ne znam. Imamo materijala preko glave tako da ćemo vidjeti. Htio bih da nam se poklopi par koncerata s većim izvođačima, mislim da bi se svirački mogli nositi s bilo kojim bendom u regiji. Dovoljno sam koncerata prošao i glazbe poslušao da razumijem snagu Ulica. Eto, još da ovim putem svima zaželim sve najbolje u 2015. godini. Nadam se da se vidimo na nekom gigu!