Boris Vlastelica (Repetitor): “Mi smo rock bend s Balkana i izborili smo se za svoje mjesto tu”

Prošlo je malo više od deset godina otkako smo upoznali simpatičnu ekipu iz Beograda o kojoj su svi pričali nakon svakog njihovog koncerta. Malo po malo, bend je rastao i sad je jedna od najvećih rock atrakcija ovih prostora.

Dovoljno je da samo jednom otiđete na koncert Repetitora pa da postanete veliki fan i odmah pogledate gdje će svirati sljedeću svirku i kako se to uklapa u vaše planove. Da vam pomognem, sljedeća svirka je u Zagrebu u Tvornici kulture, a povod je koncertna promocija njihovog trećeg albuma “Gde ćeš” koji je jednoglasno oduševio kritiku, a uvelike i publiku, jer mnoge pjesme s albuma sviraju već neko vrijeme.

Povoda za razgovor ima mnogo, pa smo nakon još jednog vatrenog krštenja u Krškom, gdje su po prvi put svirali, ulovili Borisa da nam odgovori na nekoliko pitanja…

Nedavno je izašao treći album “Gde ćeš” za kojeg nisam pročitao niti jednu lošu kritiku. Jesi li očekivao toliko ujednačenu ocjenu ‘struke’?
Nisam uopće to očekivao. Po prirodi sam anksiozan, pa uvijek očekujem najgore da se ne razočaram poslije. Ovom prilikom nije niti bilo toliko vremena da razmišljam o tome jer smo sve napravili doslovno u dva dana. Od završetka miksa do izlaska je toliko prošlo jer smo htjeli imati album vani za koncert u Ljubljani. S prošlim albumom smo shvatili da se prvih par mjeseci ništa ne dogodi s albumom, dok se malo to ne proširi, ali ovaj put se sve dogodilo odmah, što nas je najviše iznenadilo.

Vidi se da ste na novom albumu zapeli malo jače, ima više stonera i bliži ste live zvuku. Kako je došlo do odluke da se ide u tom, po vama sasvim prirodnom smjeru?
Došlo je jednostavno do toga jer smo mi tome uvijek i težili. Nikada nismo htjeli preproducirati ploče, ali kako sam studio nije prirodno okruženje, tako smo mnogo morali tražiti neku drugu energiju koja bi nam u studiju zamijenila energiju publike.Otkuda inspiracija za “Crvenu”?
Inspiracija za nju je bila poslijeratna poezija. Neku knjižicu sam čitao i tekst je došao prilično lako. Nakon što sam napisao taj tekst, imali smo problema uklopiti ga u neki riff, jer sve što smo isprobavali, jednostavno nije štimalo. Tad nam je Ivan Skopulovič iz Bitipatibija i Crva predložio da promijenimo sve i probamo s tročetvrtinskim taktom. Mi smo ga pitali ‘Šta?! Molim?!’, hehe… I probali smo tako i sve je funkcioniralo. Zato zvuči svježe jer je bio totalno drugačiji proces nastajanja.Nakon prošlog albuma pitao sam kako to da album ima tako malu minutažu i svega 9 pjesama, a ovaj put je svega 8 pjesama s tek nešto dužom minutažom… Problemi s tekstualnim dijelovima i dalje postoje?
Ovaj put smo najviše imali problema s kontinuitetom proba zbog toliko koncerata. Neke pjesme su došle, svirali smo ih, ali smo zaključili da to nisu dovoljno razrađene da se snime. Naravno, na tome se i dalje može raditi na probama, ali kako stalno sviramo, tako ih nismo mogli doraditi da bi mi bili zadovoljni. To je neki darvinizam pjesama, samo najbolje opstaju.

Ako se ne varam, sve pjesme na albumu ste svirali zadnjih godinu-dvije, ako ne i više. Koliko van je onda bitno da pjesme (koncertno) zažive prije izlaska albuma?
Upravo to, to nam je najbitnije. Treba to nama legnuti na koncertu, a potom i publici.Ponovno je prošlo četiri godine između albuma, pa ispada da izdajete albume u olimpijskim ciklusima…
Nema druge, morat ćemo nastaviti tim ritmom, pa za Olimpijske igre u Tokiju izdati sljedeći album (smijeh).Sve pjesme su dosta sumorne i teške. Otkriva li to da ste došli u neku mračnu sferu vaših osjećaja/života? Je li ‘beskraj’ stvarno tu?
Ranije danas sam imao intervju s Dragašem koji je lijepo rekao da to nije neka depresija i mrak, već napadaji panike. Depresija i mrak su neaktivna stanja, a s napadajima panike se boriš da nešto promijeniš. U suštini, nama je album teško tumačiti, pa rađe prepuštamo to vama kritičarima.

Kad smo kod “Beskraja”, u kojoj ste pustinji zakopali dečka?
Ima tu kod nas Deliblatska peščara ili tamo negdje kod ade (smijeh).

Do sad su bila dva singla, planirate li već neki novi singl?
Uf, to će biti poprilično težak zadatak, jako težak izbor, svatko ima svoje favorite. Pričamo o tome mnogo, bilo nam je teško odabrati i prvi i drugi singl, a kako ćemo dalje, stvarno ne znam jer nam se sve pjesme jako sviđaju. To su naše slatke muke.

Kad smo kod ‘slatkih muka’… Postoji li koja pjesma koju jednostavno ne volite više svirati. Na primjer, već dugo vremena nisam čuo “Slamčicu”, a i danas su je iz publike tražili…
Dešava nam se to s mnogo stvari, posebno s onima koje se nalaze na prvom albumu. Toliko smo ih svirali da ih jednostavno zaboravljamo i želimo svirati nove i svježe stvari. Neke od tih pjesama i dalje volimo svirati, ali ne želimo svirati sat i pol do dva, to bi bilo previše, pa ih ne sviramo. A ima pjesama poput “Prosečan čovek” koje baš nećemo svirati. Ako su pjesme djeca, jednostavno, s vremenom, neka djeca su ti manje bitna, da se ne lažemo (smijeh). Možda sad malo izmijenimo i ubacimo neku staru koju nismo svirali dugo.

Ove godine vas baš ne ide, često ste ozlijeđeni…
Da, ove godine su nas zapale mnoge stvari, svi smo nešto imali, Milena s leđima, ja s lomom ruke. Zapravo, Ana-Marija je ove godine uspjela sve izbjeći, ali je prije dvije godine imala lom noge. Sad je to lagano iza nas i nadam se da kreću bolji dani za nas u zdravstvenom pogledu.Sve to je donijelo i jednu vrlo dobru suradnju s Urošem Milkićem. Kako je bilo surađivati s njim?
Bila je situacija da ćemo svirati s Urošem ili ćemo otkazati. Kako mi ne volimo otkazivati jer volimo svirati, jasno je bilo kako će to završiti. Uroš je gitarist grupe Threesome i idealno nam energetski odgovara, i sjajan je lik. Također svira sve naše instrumente, pa ako zatreba, uvijek može uskočiti. Nitko drugi nikad nije niti dolazio u obzir, a poklopilo se da smo svi zajedno ljetovali u Sućuraju na Hvaru, pa je bilo vremena da se uvježbamo, mada smo morali otkazati Sinj i Koprivnicu gdje ćemo uskoro, nadam se, svirati.

Sve te ozljede i problemi rade li kakav pritisak pred dva najveća, najbitnija promo koncerta u Zagrebu i Beogradu koji slijede na početku prosinca?
Ne. Žao nam je jedino te turneje koju smo morali prekinuti, ali će sve biti spremno za Zagreb i Beograd, i Mostar i Split i sve što ide poslije.

Od zadnjeg intervjua, svirali ste na mnogim zanimljivim mjestima, ali bih ipak izdvojio tri, Moskva, Kina i zagrebački INmusic. Što misliš, zašto svaka publika poludi na vašim nastupima, iako možda i postoji jezična barijera?
Ti si neki kritičar, to bi nam ti trebao reći (smijeh).

Ja uvijek pričam o tome, želim čuti vašu stranu (smijeh)…
A ne znam… Rock’n’roll je iskonska stvar i svatko može vrlo lako osjetiti ono što im želimo poručiti.

Prošle godine na INmusicu ste razvalili i mnogi su vaš nastup proglasili najboljim. Jeste li osjećali pritisak zbog headlinerskog nastupa na drugom stageu (koji je istini za volju bio prvi za neki regionalni bend na tom festivalu)? Kakav je bio osjećaj kad ste vidjeli da ste potpuno napunili blatnjavu livadu ispred sebe?
Prije svega, hvala Florence što nam je pružila tu priliku (smijeh)… Stvarno nismo ništa očekivali. Štoviše, kad smo imali tonsku probu i vidjeli blatnjavu livadu, pitali smo se kako će ljudi uopće tu stajati… To je festival na kojem se jednostavno 15 minuta prije nastupa ništa ne dešava na tom stageu, već publika dođe s drugih stageva kad se tamo završi koncert, pa je malo djelovalo sablasno. Kad počneš, dođe odjednom deset tisuća ljudi koje jednostavno u tom trenutku nisi očekivao. A blato, stvarno ga je bilo. Kad sam skočio u publiku, jedva sam se vratio jer sam se zalijepio za blato.

Smetaju li vam ovakve promotivne stvari poput intervjua?
Danas smo (op.a. bila je promocija albuma u Pločniku) imali prvu takvu situaciju da smo morali odraditi hrpu intervjua jedan za drugim. To me umori više nego koncerti. Nakon koncerta se osjećam regenerirano, dok analizirati sebe i svoj rad par sati, to može biti dosta naporno. Ali to su vanredne situacije, inače su intervjui prilika da kažeš nešto o svom radu i dok god ih neko čita nama ne smetaju, naprotiv.

Vratimo se malo na turneju i Zagreb i Beograd… Budući da je europska turneja prekinuta, sljedeći nastupi su generalno vikendi, pa ćete imati i dosta vremena za odmor između svirki. Pripremate li kakva posebna iznenađenja za Zagreb (i Beograd)?
Ne (smijeh)! Da sad i kažemo, ne bi onda bilo iznenađenje…

Kad smo kod Zagreba i Beograda, kako vidiš život u ta dva grada, odnosno koje su najbitnije razlike na glazbenoj sceni?
U posljednje vrijeme sam prilično često u Zagrebu i sviđa mi se koliko mjesta za sviranje ima. Ne znam koliko ima mjesta gdje možeš tulumariti cijelu noć, ali koncertna ponuda je odlična i nekako sam dojma da se generalno popravila slika noćnog života Zagreba nabolje posljednjih godina. S druge strane, Beograd, koji je uvijek imao odličan noćni život, je pod nekim pritiskom da smanji provod, posebno u samom centru grada jer se svi klubovi tjeraju od tamo ili zatvaraju do ponoći. Vlasti pokušavaju pridobiti glasače tako što uvode mir i tišinu u centru, što dosta guši spontanost po kojoj je noćni život Beograda bio poznat. Sad je baš pod ofenzivom vlasti. A ljudima treba ventil…

Ako se ne varam, pravi tulumi u Beogradu su uz rijeke…
Da, sve se tjera prema rijekama i tamo se otvara gomila klubova svih tipova glazbe i dolaze turisti da osjete taj čuveni noćni život… I to je generalno super, ali je Beograd bio prije živ noću i na rijekama i u gradu, a sad u gradu gotovo da nema ništa. Ono što i ima, regulative su jako stroge i nefleksibilne, pa mora biti gotovo do ponoći, što je jako loše.

Kraj je godine, po čemu ćeš najviše pamtiti 2016.? Osim ovih ozljeda, naravno…
Definitivno album… I gomila putovanja i koncerata. Spot za “Suženi snovi” je upravo izašao. Na njemu smo ponovno surađivali s Miodragom Cicovićem iz Straight Mickey and the Boyza. Tu svakako treba istaknuti i sviranje s Urošem jer sam nakon hrpu vremena pjevao bez da sviram gitaru, a zanimljivo je da smo Milena i ja slavili rođendane na turnejama. Bilo je fascinantno kad mi je cijeli stadion u Rumunjskoj pjevao ‘sretan rođendan’.

I za kraj… ‘gde ćete’? Mnogi kod nas odlaze na ‘Zapad’ u bolji život, vi ste sve više po turnejama…
Mi ih razumijemo, ali smo rock bend s Balkana i izborili smo se za svoje mjesto tu. Nije nama tamo ni nešto puno bolje, a ovdje je, ako ništa drugo, barem uvijek zanimljivo.