Boris Leiner – Tajna veza između Azre i Ritma Loca

9319

“Borac s gitarom ili vitez propuštene prilike opjevao je naše jade, sreće i buduće poraze. Neshvaćen, otišao je dobrovoljno u legendu. Želio je mijenjati svijet stihovima ali za takvo što potrebno je moćnije oružje” – riječi su poznatog bubnjara Borisa Leinera o Džoniju Štuliću, karizmatičnom autoru koji je na poseban način opjevao ne samo naše jade, sreće i buduće poraze, nego i Zagreb osamdesetih.

Također je manje poznato da se Štulić, u vrijeme dok se to nije zvalo etno, i dok to nije bilo trendy, upuštao u istraživanja hrvatske kulturne glazbene baštine. Međutim, Štulić već dulje vrijeme odbija službenije kontakte sa gradom i krajem u kojem je živio i koji ga je inspirirao za svoja najcjenjenija djela. Štoviše, dojam je da za jedan dio života stišće tipku ‘Delete’.

Tako da najbliže što možemo doznati o Štuliću je da koristimo joker ‘Zovi’ i pitamo dugogodišnjeg (nažalost bivšeg, a nikad-ne-reci-nikad možda i budućeg) prijatelja i suradnika Borisa Leinera, koji će svirati na koncertu Pozdrav Azri 24. siječnja u zagrebačkom Boogaloou.

Ipak, treba reći da je i sam Leiner imao više nego zanimljivu karijeru i da bi bila šteta u razgovoru s njim usmjeriti se samo na Štulića i ignorirati njegove muzičke i bubnjarske putešestvije u proteklih 30-ak godina.

Što se trenutno vrti u vašem mp3/CD playeru/gramofonu/kasetofonu?
Slušam gramofon jer mi humanije zvuči od CD-a, i to uglavnom klasiku: Bach, Vivaldi.

Muziku podržava

Kako ste se ‘navukli’ na latinoameričke ritmove i zvuk Trećeg svijeta?
Od prije 20-ak godina, družeći se sa Sacherom koji me poticao da se odmaknem od kockastog rock’n’rolla, i bubnjarom Krunom Levačićem.

Vjerojatno ste kao klinac imali svoje uzore. Oni su, kao i vi, mijenjali se u godinama koje su dolazile. Tko vas je najviše razočarao?
Uglavnom su me očaravali.

Koja su vaša očekivanja bila kada ste izdali svoju solo ploču “Bioritam”?
Moja vruća želja za solo albumom ostvarila se napokon 2000. godine. No, moram priznati, bio je to prevelik zalogaj, dokazivati sebi i drugima da mogu biti i kompozitor i pjevač i aranžer i svirač.

Album je stilski neujednačen ali s nekoliko stvarno dobrih pjesama. Morate mi vjerovati na riječ jer ga je nemoguće igdje kupiti.

Zamislite da vam je upravo došao najveći i najbolji glazbeni menadžer na svijetu. Ponudio vam je ugovor za turneju i snimanje albuma, te beskonačno mnogo novaca za snimanje. Koje muzičare, nebitno je li domaće ili strane, pozivate u pomoć za zgotovljavanje ploče i turneju? Koga odabirete da vam bude producent?
Producent George Martin i članovi Red Hot Chili Peppersa, ali sa mnom kao pjevačem.

Jimmy Page je svirao na singlici Toma Jonesa “It’s Not Unusual”. Obzirom kako su se razvijale karijere jednog i drugog, ispao je to prilično čudan miks. Postoji li snimka vas i još nekog izvođača za kojeg nikad ne biste rekli da ste svirali s njim?
Da, to je Ritmo Loco – “Live u Lisinskom”.

U svojoj bubnjarskoj karijeri koja traje preko 30 godina, na koju svoju bubnjarsku dionicu ste najponosniji?
Pjesme “Iggy Pop” (Azra) i “Jedna jedina” (Vještice).

Koji je najbolji album na kojem ste vi svirali?
“Ravno do dna”.

Kojeg se momenta u svojoj glazbenoj karijeri naviše sramite?
Nijednog.

Da možete sada putovati kroz vrijeme, u koji biste period povijesti otišli?
U raskalašenom Rimu prije propasti Rimskog Carstva.

Kakav je osjećaj bio svirati skupa s Partibrejkersima na koncertu “Ko to tamo pjeva” 1993.? Jeste li imali problema u vezi s tim? Kako sada gledate na to?
Bio sam suorganizator koncerata ‘Stop The War In Croatia’ u Berlinu i Pragu. Bila je to plemenita ideja i iskreno i naivno sam vjerovao da okupljanjem bendova sa prostora bivše Juge možemo senzibilizirati europsku javnost.

Ali otkazivanjem dolaska u zadnji čas grupe Let3, ispalo je da samo Vještice plešu sa srpskim muzičarima. Na početku koncerta sam rekao da ćemo umjesto metaka izmjenjivati pjesme.

Malo o Džoniju Štuliću… svojevremeno je Štulić natprosječnom brzinom ‘iskašljavao’ sjajne pjesme te vrhunske albume. Po vašem mišljenju, što ga je tada najviše poticalo da radi takvom brzinom?
Džonijeva eruptivna energija i emocija. On je pjevao kako je govorio, a govorio kako je mislio, iskreno do boli. Bio je buntovnik, glasnogovornik generacije.

Raspad Azre bio je bolan. Uzevši u obzir ono što sada znate o njemu, što biste promijenili u odnosu s Branimirom Štulićem?
Da, rastali smo se u svađi, iako smo bili dugogodišnji prijatelji. Više bih ga cijenio i podržavao, mada ga često nisam razumio.

Tijekom osamdesetih, kako ste zamišljali da će vaš odnos s njim izgledati u budućnosti?
Letjeli smo zvjezdanim stazama i činilo se da svemiru nema kraja, a onda mi je Džoni dao naredbu: “Vozi ravno u prvu crnu rupu”.

Koji Štulićevi stihovi su na vas ostavili najdublji dojam?
Njegovi stihovi su i danas aktualni i prate me u svakodnevnom životu, naprimjer pjesme “Fantom slobode” ili “Kao jučer”.

Malo o Vješticama… prije 12-13 godina, bila je aktivna sljedeća postava Vještica: vi na bubnjevima, Max Wilson na gitari, dok je Srđan Sacher bio (barem fizički) odsutan. Sada je aktualna postava bez Maxa Wilsona sa Srđanom Sacherom. Možete li usporediti grupnu dinamiku onda i sada? Što se promijenilo u načinu sviranja, te samom umjetničkom izričaju?
Prve Vještice su bile totalno drukčije od drugih, a današnje Vještice su totalno drukčije od prvih (hahaha)!

Vještice s Maxom u svom glazbenom izričaju nisu odstupale od spoja rocka i autentične etno tradicije, ali je akcent bio na veselom i plesnom ritmu, dakle primjerenije širem slušateljstvu.

Danas Vještice sviraju ozbiljnu glazbu koja nije za svačije uši, više smo underground. Sacherova filozofija života stvorila je začudne pjesme koje interpretativno osvježavaju tri nova i mlada stručnjaka: Miljan Bakić na gitari, Janko Novoselić na udaraljkama i Hrvoje Nikšić na analognom sintetizatoru.

Kako biste usporedili način rada Branimira Štulića i Srđana Sachera? Tko se više oslanja na momente nadahnuća, a tko na studijsko ‘peglanje’ i sistematičan rad?
Iako su obojica genijalni kreativci s kojima sam imao čast i sreću surađivati, pa čak i svirati u istom bendu (Sindikat, 1978.), imaju različite načine rada. Džoni je impulzivan i pjesmu stvori naglo, bez teksta. Sacher je maštovitiji i sklon igri i dugotrajnom istraživanju…

Novi val je dosta razvikan. Postoji li, po vašem mišljenju, kreativno plodnih perioda u povijesti hrvatske rock muzike koji nisu toliko spominjani u javnosti, a trebali bi biti? Je li to možda kraj osamdesetih kada su Vještice izdale svoj prvi album, Haustor “Tajni grad”, a Majke svoj prvi album, ili je to sredina devedesetih, kada su u roku od par godina Pipsi, Laufer, Let3, Majke, Vještice izdali svoje, ako ne ponajbolje ploče, onda bar vrijedne dodatke u svojim diskografijama?
O tome su govorili pametniji od mene, mislim da je svako vrijeme pogodno za umjetnost.

Koja pjesma Vještica nikad nije dobila pažnju širokih narodnih masa iako je zaslužila?
Ne pjesma, već album “Bez tišine” jer je nesretno izašao pred početak rata.

0 Shares
Muziku podržava