Krenulo je s upitom za slaganje osobne playliste, ali smo ubrzo shvatili da bilo dobro predstaviti javnosti i razmišljanje i glazbeni ukus Borisa Jokića, čovjeka koji je ove godine s Ekspertnom skupinom za kurikularnu reformu u školstvu napokon razbudio hrvatski narod.
Taj lipanj 2016., raspuštanje Ekspertne skupine i veliki prosvjedi građana širom Hrvatske pamtit će i odzvanjati još neko vrijeme u glavama političara. I treba.
S Borisom smo brzo prešli na ti, a još brže shvatili da je s muzikom na TI, provjerite i zašto, a na kraju poslušajte soundtrack za svakodnevnicu.
Koncert koji pamtiš i zašto?
Od stotina koncerata na kojima sam bio ako moram izdvojiti jedan, onda je to koncert R.E.M.-a u okviru turneje Monster u rano ljeto 1995. pokraj Pittsburgha. Kao i neki pisci, R.E.M. za mene predstavlja važnu vodilju u životu i to prije svega kroz ideje neovisnosti, hrabrosti, inzistiranja na osobnom integritetu i ideje da različitim oblicima djelovanja možeš svijet učiniti boljim mjestom. Takav je bio i koncert.
Poznata je tvoja fotografija u medijima s plakatom prvog koncerta The Nationala u Zagrebu…
Ciljano sam išao na taj koncert i nagovarao prijatelje da mi se pridruže. I prije samog koncerta bio sam upoznat s prva dva albuma The Nationala. Taj je koncert uistinu bio fenomenalan. Rijetko se vidi trenutna sposobnost prelaska iz melankolije većine njihovih pjesama u iskreni neurotični urlik koji karakterizira pjesme “Abel” ili “Mr. November”. Na neki način upravo to karakterizira i živote generacija koje su te 2004. bile u kasnim dvadesetim godinama. Gledao sam ih do sada šest puta, ali najdraži mi je upravo taj njihov prvi koncert. Inače tih je godina u KSET-u bilo zbilja odličnih koncerata poput M. Warda, Bonnie Prince Billya i Bohren & der Club of Gore.
Kojem bi bendu poželio na turneji, kao što je Tom bio bratu Mattu Berningeru, pomoćnik?
To bi vjerojatno bio The Clash ili možda The Replacements. Čini se kao dobra zabava.
Što je za tebe muzika?
Osobno nisam muzikalan. Ne znam svirati. Ružno pjevam. Loše plešem. Ali usprkos svemu tome, za mene je muzika neodvojiv dio mog života. Ne mogu zamisliti dan, život i ljudski rod bez glazbe. Ona je iskaz emocija, potreba i želja. Muzika je i vremenski stroj, traženi mir, neophodan bijes, snažan krik i društvena promjena. To su snovi onih koji komponiraju i izvode koji se susreću sa snovima onih koji slušaju stvarajući neke nove snove koji postaju akcija.
Prati li te neka muzika cijeli život ili si imao svakakva razdoblja?
Melodija je u osnovi muzike koju volim, a formiran sam u trokutu grupa R.E.M., The Smiths i The Clash te na našim prostorima Azre i EKV-a. Sve te grupe, njihova estetika, bunt, društveni angažman, usmjerenost k introspekciji utjecali su i na moje kasnije muzičke odabire i životne odluke. Naravno da sam kroz godine ulazio i ostajao i u drugim glazbenim žanrovima. Postoje pak žanrovi u kojima se nikada nisam našao premda su me mnogi poznanici gurali prema njima. Osobno nikada nisam mogao shvatiti i prihvatiti techno i heavy metal muziku što mi je donekle i žao jer se radi o vrlo demokratičnim žanrovima koji ni na koji način ne robuju elitizmu i snobizmu.
Smatraš li da bi djeca u našim školama, poput onih u američkim školama, trebala učiti svirati neki instrument?
Da. Smatram da je iskustvo sviranja vrlo važno i da bi svaki učenik u našoj školi trebao probati zasvirati gitaru, klavir ili ‘pošteno opaliti’ po bubnjevima. Isto kao što bi svatko trebao zaprljati ruke zemljom, prepiliti drvo, napraviti nešto što je osmislio, zašiti gumb, skuhati jaje… naša je škola vrlo udaljena od stvarnog života i to treba mijenjati.
Po ekspertnoj skupini za kurikularnu reformu u školstvu, kojoj si ti bio na čelu, kakav je bio plan za glazbenu kulturu u školama?
Mi ni na koji način nismo utjecali na rad bilo koje skupine za izradu kurikuluma, pa tako niti one za glazbenu kulturu/glazbenu umjetnost. Ono na čemu smo inzistirali u svakom predmetu je da se škola približi životnom iskustvu i interesima učenika. Smatrali smo da u svim predmetima treba razvijati kreativnost i inovativnost, kritičko mišljenje, rješavanje problema i motivaciju za učenjem. Sama skupina koja je izradila prijedlog kurikuluma osmislila je učenje i poučavanje ovog predmeta u tri cjeline: Slušanje i upoznavanje glazbe; Izražavanje glazbom i uz glazbu; Glazba u kontekstu. Po prvi je puta izrađen kurikulum kojim se određuju ishodi ovog predmeta od prvog razreda osnovne do četvrtog razreda srednje škole. Skupina je odlučila da se već od prvog razreda osnovne škole uključe popularnu glazbu kao dio onoga što djeca slušaju tako da su već u prvom razredu trebali slušati The Beatlese, Queen, Jackson 5…
Kako naučiti djecu u sklopu te glazbene kulture počnu raspoznavati što je šund a što nije?
Nekoliko je tu stvari važno. Škola bi trebala izložiti djecu različitoj kvalitetnoj glazbi koju ne mogu inače čuti klasičnim komunikacijskim kanalima za slušanje glazbe. Ključno je ući u razgovor o iskustvu glazbe, što ona znači osobno i društveno, razviti kritičko mišljenje o istoj. Smatram da je štetno ići iz pozicije elitizma i reći to je šund, to ne valja… s mladim osobama treba razgovarati, iznijeti argumente, raspravljati. Ako slušaju turbo-folk, hrvatski pop treba krenuti od toga što ih privlači, što drugo postoji…
Koliko bi bilo potrebno vremena, generacija da se usvoji neki glazbeni sustav vrijednosti?
Smatram da ne postoji, i da ne treba postojati, jedan jedinstven glazbeni sustav vrijednosti već da je potrebno razvijati kreativnost, inovativnost i posebice kritičko mišljenje kod pojedinca.
Koju vrstu muzike i pjesme bi učenici trebali slušati u osnovnoj školi, a koju u srednjoj na satovima glazbenog?
Kao što je sama skupina predložila od prvog razreda do kraja srednjoškolskog obrazovanja učenici bi trebali biti upoznati s klasičnom, tradicijskom, jazz i popularnom glazbom čime bi se pred njima otvorili brojni svjetovi između ostalih Arsena Dedića, Woodya Guthriea, Darka Rundeka, Johna Coltranea, Patti Smith, Erika Satiea, Tom Waitsa, Boba Marleya…
