“Imao sam jedan bar na Zrću, to je jako brzo propalo”

Prepričava mi Tomo Ricov držeći u ruci plakat albuma “See no Evil” Waynea Shortera. Novootvoreni bar Boogie smješten u prostoru bivšeg kluba Peper doživio je svoje otvorenje ovog vikenda, i to ne bi bila neka vijest, da se dotični Boogie ne reklamira kao jazz bar. Iza svega stoji gore spomenuti Tomo Ricov, jedan od pionira plesnih podija u Zagrebu još tamo iz vremena bivše države, promotor i javna ličnost zagrebačkog nightlifea ili jednostavnije rečeno rječnikom 21. stoljeća – influencer. Projekt Boogie je možda njegov najhrabriji potez do sada, jer jazz ima zahtjevnu i često kritički nastrojenu publiku, a Boogie bi, prema njegovim riječima, trebao ponuditi sadržaj jazz čistuncima s jedne, te nešto opuštenijoj skupini glazbenih znatiželjnika s druge strane. Pripadnik skupine #2, nakon obilaska klupskog prostora na tri etaže u petak ujutro, zaputio se sam se na samo otvorenje kako bi dokučio imaju li ciljevi Tome Ricova uporište i realne šanse.

Kao što većina ljudi zna, neki već etablirani klubovi u Zagrebu nude jazz sadržaj svojim posjetiteljima, pa se tako simpatični Bacchus na Zrinjevcu održava već dugi niz godina, slično posluje i Melin u Tkalčićevoj ulici, a i veliki broj gradskih manifestacija na otvorenom, u nekom obliku nudi jazz. Prije nekoliko godina se pojavio i Vinyl u Bogovićevoj ulici, također koncentriran na jazz i slične žanrove, te nastavlja istim putem nakon preuređenja ovog ljeta. Vrijedi spomenuti i Vip Club na Trgu Bana Jelačića, no on je jako brzo izgubio kurs i identitet kao prostor oslanjajući se na privatne evente koji su nekim ljubiteljima žanra ipak nedostupni. U ovim trenucima, barem koliko je meni poznato, Vip Club je zatvoren.

Muziku podržava

U zadnje vrijeme, pomalo tiho, djeluje i Harmica u Radićevoj ulici, koja ima svirke uživo petkom i subotom no, barem za sada, možda čak i namjerno, nenametljivo nudi utočište ljubiteljima žanra svega par stotina metara dalje od novootvorenog kluba Boogie.

Ipak, sva ta mjesta su i dalje u sjeni legendarnog B.P. Cluba, prostora koji je utihnuo zajedno sa smrću njegovog zaštitnog lica i jednog od najvećih jazz glazbenika s ovih prostora – Boška Petrovića. Upravo tamo je sva raskoš jazz lifestylea živjela punom parom, redala su se relevantna gostovanja uvaženih stranih glazbenika, a činjenica kako su naši novinari pisali osmrtnice klubu s jednakim žalom kao i samom Petroviću, dovoljno govori o njegovoj važnosti. Takvu prazninu koja je nastala teško je nadoknaditi, niti mislim da je tako što moguće, no Boogie je, barem premijerno, pokazao da bi mogao biti izvrstan klub.

Interijer bez greške

Interijer izgleda autentično, zidove krase omoti albuma gotovo svih bitnih žanrovskih albuma izdanih za “Blue Note” ili “Impulse!”, a podrumski prostor, crveni cigleni zidovi i bar vas bacaju u neka druga vremena, kada se sve navedeno stapalo s oblacima dima iz cigara na 52nd Streetu u New Yorku. Bina uz obaveznu crvenu zavjesu je ukrašena i vintage funkcionalnim bubnjevima te sintesajzerom na kojima je navodno u jednom trenutku svirao i Herbie Hancock, što će sigurno biti interesantno glazbenicima koji će tamo svirati.

Kada već spominjemo glazbenike, u razgovoru s Ricovom i njegovim timom otkriveno mi je kako bi Boogie trebao nuditi svirke četiri puta tjedno, uz naglasak na nove nade scene, a upravo ti glazbenici (spomenuli su Maka Murtića i njegov orkestar Mimika) bi trebali napraviti balans između generacija kojima je klub i namijenjen. Jedan od kuratora programa je i respektabilni gitarist Joe Pandur, a kako bi sve to ipak zaživjelo vikendima u kasnije sate, nakon jazza slijede DJ-setovi u kojima će se čuti i nešto soula i funka.

Oko 22 sata u petak, podrum je bio gotovo ispunjen, a uskoro je i krenula svirka Azil Jazz Trio, uz čiji jam je klub službeno i otvoren. Cjenik nije izgledao prenabildano, ali bi svakako mogao biti problem mlađim posjetiteljima plitkog džepa. Ipak, na kraju krajeva, u petak u Boogie klubu je bilo – zabavno. Razglas je dovoljno jak da pokrije cijelu prostoriju,  a i sam prostor je izgledao kao comedy club pozitivne i žive atmosfere. Ipak, prvi vikend u svakom prostoru u strogom centru grada privuče veliki broj ljudi stoga će samo vrijeme pokazati ima li Boogie stvarni momentum ili ćemo samo ispratiti njegov medeni mjesec do kasnog proljeća.

“Ako klince navučem na jazz, ovo bi moglo uspjeti”

Boogie bar, barem na papiru, morao bi uspjeti. Sve metropole srednje Europe, barem one s kojima se možemo uspoređivati (Budimpešta, Prag, Beč), imaju jedno ili više mjesta ovakvog tipa. S druge pak strane, Zagreb, uz iznimku lokala Bacchus koji je ipak premali da bi bio klub, nije do sada imao pravi žanrovski jazz prostor. Vinyl je brzo počeo koketirati s drugim žanrovima, a izleti ostalih u ove vode nisu bili dugoročni, već su se samo pojavljivali kao jedan od segmenata programa. Boogie želi zatvoriti tu rupu i pojačati ponudu upravo onime čega u Zagrebu – trenutno nema.

Zakon tržišta bi na papiru projicirao uspjeh, što zbog cjelogodišnje najezde turista, što zbog manjka ponude, no u jazzu, barem koliko sam ja uspio osjetiti prateći scenu posljednjih nekoliko godina, postoji nekoliko problema koji koče uspjeh. S jedne strane, starija i ozbiljnija publika previše kritično gleda na sve van ortodoksne domene, a Boogie je ipak malo preurbana opcija, dok s druge strane, pitanje je koliko neki prostor može u 2017. godini odgojiti publiku. Glazbeni odgoj mladima pružaju trendovi ili ako striktno govorimo o koncertima, etablirana promotorska imena. Jazz.hr u svom dvoznamenkastom broju sezona svakako jest ime, ali previše puta sam se zaputio tamo na koncert samo kako bi zatekao dvoranu u kojoj gotovo i da nema mladih. (Za one koji ne znaju, Lisinski za neke programe, uključujući i Jazz.hr nudi cijenu karte od 10 kuna sat vremena prije koncerta ako dvorana nije rasprodana.)

Što se programskih shema tiče, jazz je, barem prve dvije sezone, živio u eksperimentalnom obliku i u KSET-u, pod imenom ZEZ (Zavod za Eksperimentalni Zvuk), no i on je vrlo brzo nadišao žanr te sada ugošćuje puno širi spektar izvođača. S druge pak strane tužno je završila priča N.O. Jazz Festivala, projekta koji je do početka desetljeća održavao Mate Škugor. Njega pak nije ugasio manjak interesa publike, već manjak interesa gradskih vlasti koje su odlučile prepoloviti data sredstva za njegovo održavanje.

Može li jazz napraviti iskorak?

Logično se na kraju postavlja i pitanje, koji put je ispravan? S jedne strane eksploatacijom jazz lifesstylea, čije zlatno doba je prošlo prije šezdesetak godina, priča dobiva inicijalnu privlačnost nevezanu uz glazbeni program, što smeta žanrovskim puritancima. S druge pak strane, studiozan pristup, koji gaji Jazz.hr uz vodstvo Davora Hrvoja, pokazuje se previše kužerski za prosječnog slušatelja vulgaris. Mišljenje o tome što treba činiti je teško dati, pogotovo ako uzmemo u obzir da uz ideje i ideale, postoji i onaj financijski aspekt koji uvjetuje samo postojanje realizirane ideje.

Može li Boogie na mjestu bivšeg kluba Peper napraviti iskorak? Može, ali sigurno im neće biti lako. Šansu će svakako i dobiti, jer ono što sam za sada vidio koliko toliko obećava. Na kraju krajeva, vrijeme će pokazati, a ja se nadam da nećemo za nekoliko mjeseci pisati o još jednom propalom pokušaju na sceni.

0 Shares
Muziku podržava