Bon Jovi – bend kojeg su svi voljeli ili vole

(Bon Jovi – Personal intro) Svaka osobna priča o početku praćenja nekog benda ima svojih specifičnosti, a moja u slučaju Bon Jovija nekako mi se čini malo ‘drukčijom od drugih’, pa na početku dozvolite nekoliko redaka sentimentalnosti.

Taman u to vrijeme iz bivše vojske na dopust stigao mi je bratić, pa se skupa zaputismo malo na provod jer se dugo nismo vidjeli, ali, naravno, prvo je morao ‘istrpiti’ moj odlazak-ritual u trgovinu ploča. I hvala Bogu da je pristao. Novi Iron Maiden, koji se čekao mjesecima, dosađivalo trgovcima stalnim pitanjima ‘Kad će stići?’, nije mogao, a niti smio, biti na polici predugo.I tako, siguran u ono što želim, i ne obazirući se na nešto drugo, odmah izvadim “Powerslave” i krenuh prema blagajni. No krajičkom oka vidjeh nešto što sam također čekao mjesecima – ploču Bon Jovija. I eto ti problema. Iako nisam dvojio niti sekunde, promjena izbora nije dolazila uopće u pitanje, ipak, teško je bilo barem malo ne kolebati se, i pomisliti koliko će trebati da se prikupi za još jednu ploču. I hoće li je uopće biti kad se ‘prasica’ napuni.

Srećom, tu moju, ha, pa valjda pritajenu tugu u očima, primijetio je bratić, koji je bio vrijedan, radio prije vojske, k tome i štedljiv, pa nije imao problema financijske prirode poput jednog srednjoškolca i velikodušno se ponudio da kupi/pokloni jednu ploču. Pa dao on tako za Iron Maiden, i tako meni ostalo novaca, i što drugo, nego valja kupiti još jednu. Ta još jedna bila je nastupna Bon Jovija, čiji se hit “Runaway” dosta često mogao čuti na austrijskom radiju MM2, u specijaliziranoj heavy/rock emisiji, pa sam se na nju dosta ‘napalio’, i čekao što li će donijeti ploča.

I tako sam, zahvaljujući bratiću, u jednom od najsretnijih srednjoškolskih dana, nabavio u kompletu dvije ploče s kojima se još i dan-danas volim ‘pohvaliti’. To mu nikada neću zaboraviti. Sigurno. No dosta o meni i Bon Joviju, u nastavku samo o Bon Joviju.

Bon Jovi intro
Kao i svaka druga, tako i ova životno-glazbena priča ima svoj ključni trenutak. U ovom se slučaju on zbio 2. ožujka 1962. godine u 20:15 u Perth Amboyu, New Jersey, kada se u obitelji cvjećarke Carol, inače njemačkog-ruskog, i brijača Johna BonGiovia Sr., talijansko-slovačkog podrijetla, rodio sin John Francis Jr. Kažu da nam već sam ‘čin’ rođenja predodređuje sudbinu, da je ona unaprijed zapisana u zvijezdama. Ako je tako, Johnu je bila zapisana u rock-zvijezdama.Shodno tim ‘nebeskim proročanstvima’, on već kao klinac, s braćom Anthonyem i Matthewom, pokazuje afinitet prema glazbi. I dok su se njegovi vršnjaci bavili opće prihvatljivijim hobijima, on je posjećivao lokalne klubove, sa 13 godina naučio je svirati piano i gitaru (Animalsova “House Of The Rising Sun” bila mu je ‘škola’) kod susjeda Ala Perinelloa, osnovao je bend Raze, a ubrzo i počeo nastupati po klubovima, među kojima je najpoznatiji bio lokalni The Fast Lane.John se upisao u katoličku školu St. Joseph High School u Metuchenu u New Jerseyu, no napustio ju je i nastavio se školovati u Sayreville War Memorial High School. Pretpostavivši glazbu čak i školi, već sa 16 godina je sa školskim prijateljem, klavijaturistom Davidom Bryanom (David Brian Rashbaum), osnovao deseteročlani ritam-blues cover bend Atlantic City Expressway. Te je, 1978. godine uhićen prije koncerta Brucea Springsteena jer je pred dvoranom prodavao njegove postere, ne bi li skupio za ulaznicu kako bi vidio svog idola.Ipak, glazba nije bila sve čime se univerzalni John bavi. Paralelno s nastupima, koje je kombinirao sa školom, radio je u pizzeriji, zarađujući tako novac, koji je, naravno, ulagao u glazbu. A ulaganje u glazbu je i kupovina ploča, pa je tako Bob Dylanova “Blood On The Tracks” iz 1975. bila prva koju je kupio. Inače, Atlantic City Expressway je zasigurno bio najutjecajniji Johnov bend s početka karijere, ako tako možemo reći, pogotovo u južnom dijelu gradske klupske scene.

Taj je bend tada supportirao i neka poznata imena kao što su Ian Hunter, Pat Benatar, Southside Johnny And The Asbury Jukes, Elvis Costello ili Bruce Springsteen. Drugi najznačajniji bend u kojem je John bio jest The Rest, u kojem je gitarist bio Jack Ponti s kojim je napisao prvu ozbiljniju pjesmu, “Shot Through The Heart”. The Rest je nastupio na koncertu gdje su glavne zvijezde bili Hall & Oates, a održao se u Freehold Racewayu u New Jerseyu pred 20.000 ljudi. Uz spomenute, John je još kao tinejdžer bio član i suosnivač bendova The Wild Ones, The Lechers i John BonGiovi, u kojima je klavijaturist bio gore istaknuti David Bryan, koji se kasnije iz Jerseya preselio u York gdje je studirao u Juilliard School Of Music, pa su se njima dvojici i u tom gradu putovi presjekli.Nešto ranije, 1978. godine, mladi i perspektivni gitarist Richie Sambora (Richard Stephen Sambora) svira u lokalnom funky & fusion bendu Extremes, zajedno s basistom Alecom Johnom Suchom. Nakon raspada tog benda Alec je s bubnjarom Hectorom ‘Ticom’ Torresom svirao u skupini Phantom’s Opera, Richie u The Message, a nekoliko godina kasnije, sudbine tih glazbenika će se spojiti, no još nije vrijeme da opišemo taj trenutak.Hiperaktivni John 1980. završava školu, napušta svoj grad i seli u New York, gdje za tjednu plaću od 50 dolara radi kao portir u The Power Station studiju na Manhattanu, čiji je suvlasnik bio njegov rođak Tony BonGiovi, a jedan je period radio i u trgovini ženskih cipela. U spomenutom su studiju snimali poznati glazbenici tog vremena poput kanadskog gitarista i multiinstrumentalista Alda Nove (Aldo Scarporuscio) ili Springsteenovog E-Street Banda. Bez dvojbe, angažman u tom studiju bio je ključan za Johnovu daljnju (glazbenu) sudbinu.Prvo je pjevao na “Cristmas In The Stars: The Star Wars Christmas” albumu u pjesmi “R2-D2; I Wish You A Marry Christmas”, da bi, nakon što je nagovorio Billya Squiera da mu producira demo materijal, u tom studiju isti i snimio, a on je uključivao i pjesmu “Runaway”. Session bend koji ju je snimao zvao se All Star Review, a sačinjavali su ga Frankie La Rocka (bubnjevi), Tim Pierce (gitara), Hugh McDonald (bas) i Roy Bittan (klavijature, E-Street Band). Demo je poslao na adrese nekoliko izdavača, no pozitivnog odgovora nije bilo, a prekretnica se dogodila kada je “Runaway” uvršten na promotivnu LP-kompilaciju lokalnih talenata. Iako se u početku John dvoumio, na kraju je ipak dozvolio da pjesma bude na ploči, što se pokazalo još jednim bitnim događajem za nastavak karijere. Ona vrlo brzo postaje hit po lokalnim newyorškim radio-stanicama, nakon čega se popularnost proširuje prvo na istočnu, a zatim i na zapadnu američku obalu.Uz Johna autora i Johna Lassmana, koji ju je uvrstio na ploču, apsolutno najzaslužniji za njezin uspjeh programski je direktor, voditelj i DJ Chip Hobart, koji ju je ‘lansirao’ na longislandskoj (NY) Radio postaji WAPP, i koji je Johna ugostio u prvom značajnom mu medijskom nastupu. Zahvaljujući toj pjesmi, Johnov su talent, što je i najbitnije, zamijetili i diskografi, te on 1. srpnja 1983. godine potpisuje ugovor s Mercury Records/Polygramom, u čemu mu je pomogao Škot Derek Shulman, pjevač i osnivač velikog britanskog progressive rock benda Gentle Giant, koji se raspao nekoliko godina ranije.Prije toga John se suočio s ozbiljnim problemom. Imao je potencijalan hit, postajao sve popularniji, zainteresirao diskografe, ali nije imao ono najvažnije – bend. A diskograf je upravo to tražio. Pritisnut nedostatkom vremena, u ožujku kontaktira školskog prijatelja Davida Bryana, koji se u međuvremenu sprijateljio s Alecom John Suchom i Hectorom ‘Ticom’ Torresom, i svi se oni ‘u paketu’ pridružuju Johnu, te je tako većina problema riješena.Zanimljivo je da su se John i Bryan razdvojili nakon što je Bryan odlučio studirati medicinu, no ubrzo je shvatio da se u potpunosti želi posvetiti glazbi, te se upisao na već spomenuti Juilliard School, newyoršku glazbenu školu, koju je napustio kada ga je nazvao John i rekao da ima izdavača, da treba formirati bend, i da želi da on bude u njemu. U glazbenim krugovima, pak, do tada je najpoznatiji bio bubnjar Tico Torres, inače veliki ljubitelj jazza, koji je iza sebe već tada imao 26. snimljenih albuma s raznim glazbenicima i bendovima, kao i mnoštvo koncerata s manje poznatim izvođačima kao što su Phantom’s Opera, Cold Sweat, The Marvelettes, Franke & The Knockouts. Ali i s Pat Benatar i Chuckom Berryem, a malo prije dolaska u novi bend i s Frankie And The Knockouts, koji je imao nekoliko hit singlova početkom osamdesetih.Za petog člana izabran je Johnov susjed i školski prijatelj, gitarist David ‘The Snake’ Sabo (kasnije u Skid Row), nakon čega se moglo, a i trebalo, krenuti sa snimanjem prve ploče, s obzirom da je izdavač bio sve nestrpljiviji, osjećajući da je potpisao deal koji obećava mnogo.Tada se pojavio još jedan problem – ime benda. Naime, Johnov prijedlog da bend nosi njegovo ime od strane izdavača nije prihvaćen jer je, po mišljenju izdavača, ime John BonGiovi zvučalo ‘previše talijanski’. Nije prošao niti najraniji prijedlog Johnny Electric, jer su se, po uzoru na Van Halena i njegov uspjeh, usuglasili da bend mora biti nazvan po frontmenu. Uskočila je tada Pamela Maher, koja je radila u agenciji menadžera benda Doca McGheea (Kiss, Mötley Crüe) i predložila da se bend nazove – Bon Jovi. Taj je prijedlog bio prihvaćen, John je ostao bez ‘h’ i postao Jon, ‘Gi’ je postalo ‘J’, pa se napokon moglo započeti s onim najvažnijem – snimanjem nastupnog albuma.Napokon stiže prva ploča
A dugoiščekivani početak snimanja bio je koban za karijeru Davida Saboa u Bon Joviju, s obzirom da je zamijenjen znancem iz ranije faze ove priče, Richiem Samborom (Richard Stephen Sambora). Rođen je 11. srpnja 1959. godine, poput Jona, u Perth Amboyu, majka Joan bila je tajnica, otac Adam tvornički nadzornik, a porijeklo talijansko-poljsko. Pohađao je Woodbridge High School u New Jerseyuu, koju je završio 1977., gitaru je svirao od svoje 12. godine, a inspiraciju nalazio uglavnom u blues-rock ili country velikanima Claptonu, Hendrixu, Pageu, Becku, Winteru i drugima, kojima ga je prije nekoliko godina magazin Time stavio uz bok, proglasivši ga jednim od najboljih gitarista svih vremena. Dodali bismo, i najvećom kvalitativnom konstantom Bon Jovija, koja osim sitnijih ‘problema’ s ljepšim spolom i alkoholom, nije često ‘ispadala’ iz bendovih tračnica.Već do angažmana u Bon Joviju, Richie je bio iskusan gitarist, svirao je u mnogim grupama, poput HE, Mercy, Duke Williams And The Extremes, bio je na audiciji za gitarista Kissa nakon odlaska Acea Frehleya, također i za gitarista Poisona dok su se još zvali Paris, neposredno prije dolaska u bend i na turneji sa Joe Cockerom, a s The Message je snimio ploču “Lessons” koja je trebala biti objavljena za Led Zeppelinov label Swan Song. No do toga nije došlo, a utjeha je bio njezin izlazak 1995. za Long Island Records.Richie je umijećem i stilom sviranja gitare impresionirao Jona, te mu ovaj bez razmišljanja nudi angažman u svom bendu. U biti, preciznije je da je nakon jednog nastupa Richie ‘zaskočio’ Jona iza pozornice i rekao mu da bi on trebao biti gitarist benda. Jon ga nije baš preozbiljno shvatio, ali ipak mu je, onako više u prolazu, možda i da ga se riješi, rekao da nauči materijal i dođe na probu benda. Richie se vrlo brzo pojavio na probi i odsvirao sve pjesme, što je Jona šokiralo (pozitivno) i on ga je odmah pozvao da se pridruži bendu, a Sabu ‘uručio otkaz’. Tako je, otprilike, ‘nastao’ jedan od najvažnijih dueta modernog rocka.

Snimanje prve ploče, koja se trebala zvati “Tough Talk”, ali je naziv promijenjen na, opet, inzistiranje izdavača, koji je naložio da prvi album nosi ime benda, završava krajem 1983., da bi pod naslovom “Bon Jovi” izašla 21. siječnja 1984. u SAD-u, a dva mjeseca kasnije i u Europi. Njezin je sound bio pravo osvježenje na tadašnjoj heavy-rock sceni.Kombinacija heavy metala i hard rocka, s utjecajima renomiranih i više-manje afirmiranih bendova poput Journey, Van Halen, Def Leppard, Europe, ili nadirućih glamerskih zvijezda Mötley Crüe, s puno melodija, posebno energičnih gitarističkih, kao i neoklasičarsko-klavijaturističkih aranžmana, dopala se mnogim ljubiteljima žestokog zvuka. Za produkciju su zaslužni Tony BonGiovi, u čijem se studiju ploča i snimala, te Lance Quinn. Kasnije se tu ploču, odnosno stil koje je donijela, kojekako nazivalo. Od hair, pop ili sweet metala, pa sve do arena, stadionskog ili modernog hard rocka.

Ipak, ono što je najvažnije, s njom je Bon Jovi uspio pridobiti pristojan broj fanova heavy metala i hard rocka, i ta je populacija bila spremna prihvatiti ga ‘pod svoje skute’. A to nije bilo nimalo nevažno, jer je baš ona tih godina bila daleko najbrojnija i, još važnije, najodanija vojska sastavljena od moćnih i do groba vjernih brigada. Naravno, bilo je tu i mainstreamera, ali u početku priče o tom bendu bili su debela manjina.

“Runaway”, pjesma koja je Jonu, onda još Johnu, odškrinula ‘vrata raja’, bila je, naravno, uvrštena na ploču, i kao prva objavljena u singl verziji, ostvarivši plasman u US Top 40. Osim nje, drugi singl “She Don’t Know Me” (autora Marka Avseca, klavijaturista sastava Donnie Iris & The Cruisers) koji je upao na album po ‘nalogu’ diskografa i do današnjih je dana jedina pjesma koja se pojavila na nekom nosaču zvuka benda, a da joj Jon nije autor/koautor, te “Breakout”, i “Come Back”, inače prva pjesma napisana baš za album, najzaslužnije su za više nego respektabilna tiraža od preko pola milijuna prodanih kopija. To joj donosi zlatni status, a, premda s današnje točke gledišta izgledaju skromno, 43. mjesto na američkoj i 71. na britanskoj top ljestvici albuma, također nisu njezini nevrijedni rezultati.

Ploče za koju će se kasnije ispostaviti da je nešto najbolje što su Jon & Co. napravili u cjelokupnoj karijeri. Bar s točke gledišta onih koji su ih pratili od gore opisanih događanja. Stadionski hard’n’heavy-rock, ‘ajmo ga za početak tako ‘titulirati’, ubrzo je postao i velika koncertna atrakcija, a uz ostale, u prvom redu glazbene vrijednosti, značajan utjecaj na povećanje popularnosti imao je i fizički izgled glavnog, pa i sporednih ‘glumaca’, što ni u kom slučaju nije bilo nebitno. Pogotovo ne u marketinškom smislu, i pogotovo ne, već na samim počecima, kod ženskog dijela publike, koji nije trebalo puno ‘nagovarati’ da prihvati nove zgodne ‘heroje’ svjetske rock scene. Inače, prvi zapaženiji nastup Bon Jovi imao je neposredno pred izlazak debi ploče, kada su u Madison Square Gardenu supportirali nikog drugog do – ZZ Top. Europska turneja s Kissom, i američka, s tada superpopularnim Scorpions na njihovom kolosalnom, neponovljivom ”Love At First Sting Touru”, bile su dodatna injekcija za popularizaciju Bon Jovija.

Kolovoz 1984. godine donosi i prvi veliki japanski koncert na Super Rock Festivalu, na kojem Bon Jovi nastupa kao specijalan gost zahvaljujući činjenici da je i na tom tržištu ploča sasvim solidno kotirala, čak jako dobro, s obzirom da je i tamo bila ‘pozlaćena’. Nakon pomalo očekivanog početnog uspjeha, grupa započinje s pisanjem materijala za sljedeću ploču, čije snimanje kreće u prosincu 1984. u The Warehouse studiju u Philadelphiji s producentom Lanceom Quinnom, da bi pod imenom “7800° Fahrenheit” izašla u travnju 1985. godine. Ta je ploča stilska preslika, ili kako se to danas kaže, copy/paste prethodne, a sukladno nazivu, ‘zapalila’ je mnoge koje prva nije uspjela. Ipak, bilo je dosta i onih kojima se nije nimalo dopadala, a čak je i sam Jon kasnije znao izjaviti da se baš ne ponosi njome, jer da je trebala zvučati drukčije. U tome je prednjačio, tada (pa i danas) izrazito ugledni magazin Kerrang!, koji je, nakon što je prvu ovjenčao lovorikama, za “7800° Fahrenheit” napisao kako je ‘blijeda kopija ploče uz koju je svijet zavolio Bon Jovi”.

Bez obzira na to, kao i na nepobitnu činjenicu da nije izbacila praktički nijedan ‘turbo-hit’, čak je i po prodaji (zlatna tiraža), a djelomično i po plasmanu na top ljestvicama, pogotovo u SAD-u (37. mjesto) polučila sličan uspjeh kao prethodnica. Singlovi su “Only Lonely”, “The Hardest Part Is The Night”, “In And Out Of Love” i “Silent Night”, a glazbenom je puku bila zanimljiva i pjesma “King Of The Mountain”.

Te je godine započeo i meteorski uspon Jon Bon Jovija kao ‘zaštitnog lica’ benda, s obzirom da je u Kerrangu! ‘pobijedio’ u kategoriji ‘Sex Object of The Year’, što potkrjepljuje gore iznesenu tezu. Uz glazbenu, to mu je kasnije omogućilo i zavidnu filmsku karijeru, pa je glumio, doduše uglavnom bez previše uspjeha, u dosta filmova (“The Leading Man”, “Homegrown”, Little City”, “No Looking Back”, “Row Your Boat”, “Vampires Los Muertos”, “Pay It Forward”, “Submarine U-571”, “Cry Wolf”…). Pojavljivao se u nekim kadrovima, ali i u značajnijim ulogama, vjerojatno ga se najbolje pamti po ulogama u serijama “Sex And The City” i “Ally McBeal”, a u konkurenciji proglašavanja najseksipilnijom zvijezdom nenadmašan je magazin People, koji ga je tom titulom ‘počastio’ nekoliko puta.

No dosta o žutilu, vraćamo se glazbi i post-‘7800° Fahrenheit’ razdoblju. Na koncertnom planu stvari su se tada odvijale sve bolje i bolje, te su išli na turneje i s najvećim zvijezdama tog vremena, poput (opet) Kissa, Judas Priesta ili (opet) Scorpionsa. Najupečatljiviji nastupi turneje bili su u Budokan Theatru u Tokyu, na Monsters Of Rock festivalu u Donningtonu, gdje su ponovno nastupili sa ZZ Top i tada najutjecajnijim britanskim rock bendom Marillion, te u londonskom Dominion Theatru, da bi na američkom dijelu turneje supportirali glam-starove Ratt, koji su u to vrijeme uživali u slavi stečenoj pločom “Out Of The Cellar” (1984.), u prvom redu, te “Invasion of Your Privacy”, izašlom nešto kasnije nego “7800° Fahrenheit”.

Vjerojatno se povodeći poslovicom ‘željezo se kuje dok je vruće’, a takav je tada i bio ‘običaj’ (svaki 52. tjedan – album jedan), grupa nastavlja s pisanjem novih materijala, za čije je potrebe angažiran poznati i profesionalni songwriter i hitmaker Desmond Child (John Charles Barrett, Queen, Kiss…), uz mnoge, koautor Kissovih instant-hitića “I Was Made For Lovin’ You” i “Heaven’s On Fire”, čiji je gitarist Paul Stanley, Jonu i Richieu dao njegov broj telefona.

Upravo je Desmondov angažman bio presudan u preusmjeravanju sounda grupe prema modernijem, komercijalnijem, općeprihvaćenijem rocku s ozbiljnim ‘primjesama’ popa, a sve manje prema hardu i metalu. To je bio početak približavanja Bon Jovijevog sounda šaroliko-širokom spektru slušateljstva, koji će ga u godinama koje dolaze koštati gubitka najvećeg broja najodanijih fanova, koji su ga pratili od samih početaka njegove karijere.

Sve više trend, sve manje bend
Redoslijed praćenja karijere Bon Jovija vodi nas u kolovoz (SAD) i rujan (Europa) 1986. godine, kada je objavljena treća ploča pod nazivom “Slippery When Wet“, prva koju je producirao pokojni Bruce Earl Fairbairn (AC/DC, INXS, Kiss, Poison, Yes, Blue Öyster Cult, Aerosmith, Scorpions, Van Halen, Chicago).

Zahvaljujući ‘mainstreamiziranom’ soundu, ploča koja se trebala zvati “Wanted Dead Or Alive” ubrzo po izlasku dospjela je na 1. mjesta top lista u SAD-u, Australiji, Kanadi, Norveškoj, Finskoj, Švicarskoj i Novom Zelandu, postavši prva Bon Jovijeva kojoj je nešto takvo uspjelo. Tu su i 6. mjesto u Engleskoj, Top 10 u Japanu i Austriji, ali i najbolje kritike od svih albuma Bon Jovija…

Super uspješni naslovi “You Give Love A Bad Name” i “Livin’ On A Prayer”, prvi i drugi bendovi No 1 singlovi, koje su napisali Bon Jovi/Sambora/Child, te, po Billboardu sedmoplasirana, balada “Wanted Dead Or Alive”, pjesme su u kojima se nazirao jak Desmondov utjecaj, ali koje su ipak zadržale kakav-takav hard’n’heavy feeling. Pogotovo u gitarističkom dijelu u kojem se itekako osjećala Richijeva inspiriranost Eddiem Van Halenom. Ploča je kasnije dobila i epitet ‘blockbustera’ pop-metala, a suradnja ovog trija iznjedrila je u nadolazećim godinama tridesetak više ili manje uspješnih pjesama.

One brzo postaju svjetski mega-hitovi, pjesme kakve Bon Jovi, priznao to itko ili ne, više nikada nije uspio napisati, barem ne za istu ploču, i zahvaljujući kojima se za svega šest mjeseci prodala u 7 milijuna primjeraka, a za godinu dana u 15 milijuna. Hvalevrijedan je i podatak da je čak 94 tjedna bila na Billboard chartu, od čega osam na 1. mjestu, a i dan danas uvjerljivo je najprodavanija ploča benda s ‘ugrabljenih’ više od 28 milijuna kopija, te na 30. mjestu najprodavanijih albuma svih vremena.

Objavljivanju ploče prethodilo je i nekoliko zanimljivih događanja. Naime, grupa je za nju imala spremnih 30 pjesama, a odabir onih koje će objaviti ‘ponudila’ je i tinejdžerima-fanovima po New Jerseyu i New Yorku, a zanimljivost je vezana i uz naziv i cover. Prvotno je odlučeno da na naslovnici bude bujno djevojačko poprsje ‘presvučeno’ mokrom majicom, no poslije je ispala ipak ‘nešto’ drukčija. Jon je izjavio da su ih za takvu naslovnicu i naziv motivirali plakati uz autoceste, a Bryanovo obrazloženje zvuči ipak nekako logičnije.

On je, naime, jednom rekao da su tijekom snimanja albuma pohodili striptiz-barove, u kojima je jedna od ‘seansi’ bila kada su se djevojke međusobno polijevale, a netko od članova benda je ushićeno uzviknuo “Slippery When Wet!!”. Odmah su odlučili da će to biti naziv albuma, a vizualni dio predstave u striptiz-baru dao im je ideju o naslovnici. No kada je planirana naslovnica ‘procurila’, reagirali su moralisti na čelu s Tipper Gore, predsjednicom PMRC organizacije, inače suprugom bivšeg dopredsjednika SAD-a i demokratskog predsjedničkog kandidata Ala Gorea, i naslovnica je doživjela ‘neznatne’ korekcije. Umjesto na mokroj majici, naziv album završio je na prikladnijem mjestu – vreći za smeće.

Početni dio turneje obilježava šestomjesečna headlinerska po Americi, u sklopu koje sviraju na dočeku 1987. godine u Brendan Byrne Areni u New Jerseyu, godine u kojoj je album i službeno dobio Billboardovu ‘povelju’ kao najprodavanije izdanje. Shodno ostvarenom uspjehu, te su godine ubrzo počele stizati i nagrade, prve ozbiljnije u dotadašnjem dijelu karijere. Tako Bon Jovi u izboru American Music Award i People’s Choice Award pobjeđuje u kategoriji za najbolju grupu godine, a MTV spot “Livin’ On A Prayer” izabran je za spot godine.

Spektakularan ”Slippery When Wet Tour”, u sklopu kojeg grupa u kolovozu ponovno gostuje u Donningtonu, završava 17. listopada 1987. godine na Havajima. Turneju su obilježili Jonovi problemi s glasom, točnije visokotonskim izražavanjima, no uz pomoć učitelja pjevanja i treniranja, turneja se ipak završila. A problemi s pjevanjem ostali konstanta još do danas, pa Richieva vokalna ‘ispomoć’ s godinama biva sve izraženija.

Pisanje i snimanje novih materijala, koje se odvijalo u Little Mountain studiju u Montrealu, s Bruce Faibarnom i Bobom Rockom, krenulo je dosta brzo, i četvrta ploča “New Jersey” izlazi 19. rujna 1988. godine, te biva unaprijed ‘osuđena’ na uspjeh. Kako je druga bila ‘preslika’ prve, tako je ta ploča u stilskom dijelu logičan nastavak “Slippery When Wet” sage, s time da se posebno radilo na aranžmanima, a čak je i početni uspjeh od pet milijuna prodanih primjeraka sličan uspješnici iz 1986. ‘Pobjedu’, pak, je odnijela po broju Top 1 pozicija, s obzirom da je u deset zemalja bila na vrhu ljestvica.

Heavy hard pop-rock naslov “Bad Medicine”, još jedan od ključnih u cjelokupnoj karijeri, i balada “I’ll Be There For You”, prvopozicionirani SAD singlovi, te tri Top 10 singla, “Born To Be My Baby”, “Lay Your Lands On Me” i “Living In Sin”, zaslužni su za veliki uspjeh ploče čija se tiraža s vremenom udvostručio, a do danas i približio brojci od 18 milijuna, te ‘ustoličio’ na poziciji broj 2 u cjelokupnoj diskografiji Bon Jovija.

Specifična je po tome jer je izbacila čak pet singlova, što do tada, barem u slučaju hard rock bendova, baš i nije bio čest slučaj. A isto tako, to će se kasnije ispostaviti, zadnja je među metal fanovima smatrana još uvijek koliko-toliko ‘njihovom’.

Također, bila je zamišljena kao dvostruka, no izdavač je tu ideju ‘detronizirao’, s obzirom da nije želio prodavati je po razumnoj cijeni, ali niti riskirati po varijanti ‘2 za 1’, pa je tako ‘propalo’ petnaestak pjesama. Ipak, neke od njih našle su se na kasnijim izdanjima u ‘unreleased’ formulaciji, a neke su iskoristili Cher (“Does Anybody Really Fall in Love Anymore?”) i Richie Sambora (“Rosie”), a “Diamond Ring” izašla je na albumu “These Days”.

Osamnaestomjesečni “New Jersey Tour”, koji započinje u prosincu 1988. godine u Dublinu nastupom s Litom Ford, bio je, prema očekivanjima, u najvećoj većini pojedinačnih slučajeva, potpuno rasprodan. Iz tog perioda bilježimo i dva rockersko-romantična događaja.

Naime, 1989. godine Bon Jovi je supportirao tadašnju Richievu djevojku Cher na njezinom solo albumu “Heart Of Stone”, za kojeg su Jon, Richie i Desmond napisali neke pjesme, da bi Jon 29. travnja slomio srdašca milijunima obožavateljicama, s obzirom da je svoju dugogodišnju vezu sa školskom ljubavi Dorotheom Hurley u Las Vegasu ozakonio pred Bogom i zakonom. Taj im je brak donio četvero djece. Iste godine, 11. lipnja, bilježimo i nastup na njihovom najomiljenijem mjestu, Giant Stadiumu u New Jerseyu, te onaj kolovoski na Moscow Music Peace Festivalu u Rusiji, a svira se i sa Skid Row u Dallasu, na promociji njihove turbo-uspješne debi ploče (da podsjetimo, u toj je grupi bivši član Bon Jovija i Jonov školski prijatelj-susjed David Sabo).

Uz to, Jon i Richie imaju akustični nastup s “Wanted Dead Or Alive” i “Livin’ On A Prayer” na MTV Music Awards. Veliki uspjeh i naporne turneje imali su svoju cijenu, pa se, kako su kasnije priznali sami Jon i Richie, bend gotovo raspao, a čak je bilo slučajeva da je svaki član putovao posebno nakon koncerata. Odmor je bio nužnost, no iako je tijekom 1989. i 1990. godine grupa održala preko 150 koncerata, članovi nisu mirovali, nego su se, umjesto relaksacije, upustili u rad na solo-projektima.

Jon piše pjesme za film “Young Guys II”, u kojem je i odglumio nekoliko desetinki sekunde, a one završavaju na solo ploči “Blaze Of Glory“, na kojoj, uz ostale, gostuju Jeff Beck, Elton John, Little Richard i prijatelj mu iz mladosti Aldo Nova. Uz nominacije za Grammy i Oscar, ploča je iznjedrila Top 1 hit-singl “Blaze Of Glory”, na kojoj je svirao spomenuti Jeff Beck, jedan od Jonovih idola, te “Miracle”, pjesmu koja je zasjela na 12. mjesto američke ljestvice singlova. Usput, “Blaze Of Glory” pobjeđuje na Golden Globe Awards u kategoriji ‘najbolja filmska pjesma’.

Solo ploču, na kojoj mu pomažu David Bryan i Tico Torres, pripremio je i Richie, te ona, pod naslovom “Stranger In This Town“, izlazi 1991. godine, i polučuje, zahvaljujući ‘sjeni’ Bon Jovija, sasvim pristojan uspjeh. Za razliku od onoga što je radio u Bon Joviju, Richie je svom solo projektu dodao znatan utjecaj bluesa, bila je to Claptonovska ploča, čija je pjesma “Mr. Bluesman”, odnosno njezina obrada, dio set-liste. S obzirom da su se dvojica glavnih likova odlično snašla u ulogama solista, čemu je nesumnjivo najviše pomogao ugled stečen u bendu, počelo se ozbiljno nagađati i o raspadu Bon Jovija.

Tim nagađanjima u prilog išli su i problemi Davida Bryana, koji je završio u bolnici nakon što se zarazio u Južnoj Americi, da bi kasnije snimio soundtrack za horor “The Netherworld”. Alec John Such, pak, pao je s motora i teško ozlijedio ruku, zbog čega je u narednim godinama imao velikih problema sa sviranjem, pa je bio prisiljen modificirati način na koji će to raditi.

Povratak jedan – faza dva
Takve su se glasine ubrzo ugasile, s obzirom da je u siječnju 1992. u Vancouveru, u Little Mountain studiju, istom onom gdje su snimani “Slippery When Wet” i “New Jersey”, s producentom Bobom Rockom (Mötley Crüe, Metallica…), započelo snimanje nove ploče, čiji je radni naziv bio “Revenge”, i potrajalo sve do kolovoza. Tome je prethodio sastanak članova benda na Karibima, na otoku St. Thomas, gdje su dogovorili da idu dalje zajedno. Prije toga Jon je raspustio kompletan ‘prateći’ tim, uključujući i menadžera Doca McGheea, te osnovao tvrtku Bon Jovi Management, koja je imala zadatak brinuti se o svim popratnim, ali nikako ne nebitnim stvarima (promocija, agentura, marketing, pravni poslovi…).

Ona pod imenom “Keep The Faith” izlazi u studenom 1992. godine, i jedan dio kritike proglašava je dotad najboljim Bon Jovijevim ostvarenjem, a dio nečim najlošijim što je napravljeno. Fanovi nisu bili tako podijeljeni, njima je i ta ploča bila ‘svetinja’, a činjenica da je imala najzrelije tekstove neoboriva je i oko toga ne bi trebalo biti dvojbe nigdje.

Bez obzira na neka dijametralno suprotna stajališta, ono što je nesumnjivo točno je i to da s “Keep The Faith” započinje drugo, rekli bismo čak i uobličenije razdoblje u karijeri Bon Jovija, u kojem je bend, znajući točno što želi, dodatno skrenuo na komercijalne staze i u potpunosti se okrenuo publici svih glazbenih ukusa-profila. Gotovo u potpunosti izbačeni su utjecaji heavy metala, hard-rocku i popu dodano je malo groovea, a nazirali su se i utjecaji tada moćnog grungea, čijoj se popularnosti Bon Jovi najuspješnije suprotstavljao, ali i pomalo prilagođavao. Bilo da se radi o prodaji ploča, turnejama, popularnosti, naravno, a jedino u čemu je zaostajao bila je naklonost kritike. Jednostavno, otada pa može se reći do danas, Bon Jovija mogu slušati svi. Bolje reći skoro svi.

Uz to, stilisti su očito kvalitetno odradili svoj dio posla, pa se Jon pojavio s novim make-upom. Isto tako, ono što je važnije, koliko god to bilo teško mnogima priznati, činjenica je da od “Keep The Faith” pa do današnjih dana, dakle oko devetnaest godina, Bon Jovi nije ukupno snimio toliko dobrih, toliko hitičnih pjesama, koliko u prve četiri. Ili koliko na prva četiri albuma, da budemo precizniji.

Ipak, koncizniji, ali i ‘ljepljiv’ i radio-friendly izgled pjesama grupi omogućava ostanak na visokim pozicijama top ljestvica: prvo mjesto britanske (gdje je provela 24 tjedna), finske i australske, drugo njemačke i austrijske, a peto američke mali je podbačaj, no ne i 49 tjedana provedenih na njoj, i dalje su to komercijalni rezultati koji zaslužuju respekt. Kao i podatak da s više od 12 milijuna prodanih kopija spada među najuspješnija studijska izdanja benda.

Ništa manje uspješni nisu bili niti singl-naslovi, pa je tako ploča sa čak šest singlova, sadržavala i dva Top 10: “Keep The Faith” (Jon/Richie/Desmond), jednu od ‘ozbiljnijih’ pop-rock pjesama, te baladu “Bed Of Roses”, još jedan u nizu laganih naslova, kakvih su u narednim godinama ‘nakrcavali’ k’o blata u močvari. “In These Arms”, koju su, kao i “Dry Country”, back pjevanjima oplemenile Maxine i Julia Waters, te Myrna Matthews, kao i “I Believe”, također su pjesme po kojima mnogi rado pamte ovaj album.

Takvi su uspjesi dali jako dobru podlogu očekivanjima da će i nadolazeća svjetska turneja, poput prethodnih, u svojem najvećem dijelu biti rasprodana. I bi tako. Sjeverna i Južna Amerika, Europa, Azija, Australija, svugdje su nastupi bili davno unaprijed rasprodani. Završetak te turneje donosi kratak odmor, a listopad 1994. godine i kolekciju najvećih hitova nazvanu “Cross Road“. Ta je ploča srušila rekorde dotadašnjih, jer je u čak 18 zemalja bila na prvom mjestu. Ne i u SAD-u, gdje je bila peta.

Na njoj su se, uz najveće uspješnice dotadašnjeg dijela karijere, našle i dvije nove pjesme; “Someday I’ll Be Saturday Night” i “Always”, njihova ponajbolja balada, koja je u sebi zadržala značajnu notu hard-rocka, tipičnijeg za prvi dio karijere. Upravo se ona, uz najdominantnija mjesta na svjetskim ljestvicama, poput polugodišnjeg konstantnog obitavanja u Top 10 Billboardovih singlova, u singl-verziji prodaje u gotovo pet milijuna primjeraka, u čemu joj je itekako pomogla i dnevna ‘rotacija’ na MTV-u i ostalim TV postajama. “Always” je napisana za soundtrack filma “Romeo Is Bleeding”, no bendu se nije dopao i nisu je htjeli ustupiti, pa je završila na ovoj kompilaciji. Što ne znači i da ne bi u drukčijem scenariju.

U vrijeme priprema za odlazak na turneju, događa se i prva promjena u line-upu. Nakon jedanaest godina provedenih u bendu, odlazi basist Alec John Such na čije mjesto dolazi Hugh McDonald koji je svirao na Jonovoj “Blaze of Glory” ploči, a bio je i ‘sudionik’ njegovih prvih ozbiljnijih polu-uspjeha početkom osamdesetih. Prije nego je došao u Bon Jovi, Hugh je svirao s David Bromberg Bandom, a znanje je ‘peglao’ svirajući s mnogim velikim glazbenicima, uključujući Williea Nelsona, Ringo Starra, Litu Ford, Michaela Boltona, Cher, Alicea Coopera i druge. Uz njega, bas dionice na snimanju nove ploče odsvirao je Randy Jackson, a uz pomoć Petera Collinsa, zajednički su je producirali Jon i Richie.

Neke priče govore da su Sucha otjerali, neke da je sam otišao, no tada se glasno pričalo da niko nije bio zadovoljan njegovim svirkama na turnejama, a i spomenuti basisti morali su popravljati neke mu studijske izvedbe. Također, govorilo se i da razlog problema leži u narkoticima, no te je teze Such svojevremeno pobio. Izvanglazbena događanja iz 1994. godine zaključujemo Richievim pariškim vjenčanjem 17. prosinca s glumicom Heather Locklear, najpoznatijom kao Sammy Jo iz sapunice “Dinastija”, te bivšom suprugom Tommya Leea, bubnjara Mötley Crüea, od kojeg se rastala u kolovozu 1993. Tri godine kasnije dobili su kćer Avu Ashley, a 2006. su se razveli.

Šesta ploča nazvana “These Days” izlazi 27. lipnja 1995. godine i ostvaruje značajan plasman u Velikoj Britaniji, u kojoj je, zajedno s još deset država, bila na prvom mjestu, dok je u SAD-u sve slabija – deveta. Ta je ploča izazvala i najviše kontroverzi od svih dotada, a možda i kasnije. Jedni su ju nazivali prekretnicom, povratkom korijenima, najzrelijom, logičnijom od “Keep The Faith”, drugi pak približavanjem popu, a niti ‘trećima’, zbog svoje ‘mračne’ strukturalno-lirsko-glazbene podloge, nije baš legla.

Ipak, i ona je bila bjelosvjetski hit, s pjesmom “This Ain’t A Love Song” za koju je videospot sniman na egzotičnim mjestima Malezije, u realizaciji autorskog tria Jon/Richie plus Desmond, te u produkciji Petera Collinsa, Jon Bon Jovija i Richiea Sambore. Bila je i nakrcana’ singlovima, “Something For The Pain”, “Lie To Me”,”These Days”,”Hey God”, a jedna od boljih pjesama je “Diamond Ring”, ‘otpadak’ s “New Jerseya”.

“These Days Tour” sljedeće je što je Bon Jovi napravio. Tijekom te turneje, uz Indiju, dotad ‘neistraženu’ zemlju, Bon Jovi nastupa širom Europe, SAD-a i Kanade, a po prvi put i u Južnoj Africi. Najbolji show održan je tijekom trodnevnih nastupa na glasovitom Wembley stadionu u Londonu. Ti su koncerti dokumentirani, objavljeni pod imenom “Bon Jovi: Live In London“, a na kraju i zaslužili nominaciju za Grammy. Bon Jovi je, kad smo kod Velike Britanije, pobijedio na Brit Awardu u konkurenciji za najbolji inozemni bend.

U sljedećoj, 1996. godini, poglavito u njezinom drugom dijelu, bend miruje, ali ovoga puta do ‘razlaza’, točnije rečeno stavljanja benda u fazu mirovanja, došlo je dogovorno i mirno, ne kao u slučaju nakon “New Jersey Toura”. Naime, članovi su odlučili da će se dvije godine odmoriti jedni od drugih, a većina ih se bavila glazbom, ali i nekim drugim stvarima. Da manekenke ne vole samo nogometaše, dokaz je i slučaj čehinje Eve Herzigove, koja se udala za Tica (razveli su se samo dvije godine kasnije).

Richie je gostovao na albumu Bo Diddleya “A Man Amongst Men”, a nakon pojavljivanja u filmu “Moonlight And Valentino”, Jon je počeo pisati pjesme za svoju solo ploču, prvu pravu, s obzirom da je prijašnja bila ‘filmska’. U pripremi i realizaciji pomagao mu je veliki broj poznatih i nepoznatih imena, poput Davea Stewarta iz Eurythmicsa, Alda Nove, ex-Message i vokala Propheta Deana Fascana, a svakako najzanimljiviji angažman bio je onaj supermodela Helene Christensen koja je u pjesmi “Every Word Was A Piece Of My Heart” otpjevala back vokale. Ploča je pod imenom “Destination Anywhere” izašla u ljeto 1997. godine, najjače stvari bile su “Midnight in Chelsea” i “Ugly”, a puno je bolje prošla u Europi (Njemačka prvo, Velika Britanija drugo, Švedska sedmo, Francuska 15. mjesto), nego u SAD-u, gdje je 31. mjestom doživjela polufijasko. Snimljen je i kratki film u kojem su, uz Jona, glumili Kevin Bacon, Whoopi Goldberg i Demi Moore.

Tijekom te, a i sljedeće, 1998. godine, Jon Bon Jovi održao je i promotivnu turneju, iz koje izdvajamo europske nastupe u Austriji i Švicarskoj, a dobar dio vremena provodi u skladanju filmske glazbe (npr. “Armageddon”). Solo karijerama bavili su se i preostali članovi benda, te 1998. godine Richie objavljuje svoju drugu ploču “Undiscovered Soul“, a Dave prvu, “Under A Full Moon“, izdanje s piano kompozicijama, a radio je i na mjuziklima. Richie je u ljeto 1998. održao promotivnu turneju svoje ploče po Europi, Japanu i Australiji, a 1999. je na Stuart Smithovom albumu “Heaven & Earth” pjevao Deep Purpleovu pjesmu “When A Blind Man Cries”. Tico i Hugh također su aktivni sudjelujući u brojnim snimanjima kao gostujući glazbenici, a Tico se malo posvetio svojoj ranoj ljubavi, slikarstvu.

U siječnju 1999. godine Jon, Richie i Tico sastaju se u The Power Station studiju, gdje za soundtrack “EdTV” snimaju pjesmu “Real Life”, u vrijeme kada se Bryan oporavljao od ozljede. To je označilo i svojevrsni comeback benda, koji je do kraja godine imao u planu objaviti album, čak mu je dao i radni naziv “Sex Sells”, no njega je, kao i veliku većinu od trideset uglavnom spremnih pjesama, odbacio izdavač, pa se još malo poradilo na novom izdanju koje se snima u Sanctuary Sound II studiju u veljači 2000. godine. I koje se trebalo zvati i “One Wild Night”, po jednoj pjesmi koja se nalazila na njemu.

Povratak dva – faza tri
Krajnji produkt tog rada je “Crush“, sedma po redu studijska ploča, koja je objavljena u lipnju te godine, nakon petogodišnje studijske apstinencije, a u produkciji Lukea Ebbina koji je ‘upao’ umjesto preminulog Fairbairna, te Jona i Richiea. Ona ubrzo dostiže dvostruka platinasta tiraža u Americi, a otvarajući Top 10 singl “It’s My Life” (prodan u dva milijuna primjeraka i jedini koji može ozbiljno ‘parirati’ uspješnicama iz ’80-ih.), u čijoj je produkciji pomogao poznati švedski mag Max Martin, svakako je najzaslužniji za uspjeh ploče i postaje jedan od zaštitnih znakova benda.

Ploču su nešto manje proslavili i naslovi “Say It Isn’t So” i “Thank For Loving Me”. U kompletu, ona polučuje iznimno lijep rezultat, prodavši se do danas u više od 11 milijuna kopija, a osvojeni su vrhovi ljestvica u deset zemalja (Libanon, recimo), dok je relativan neuspjeh, opet, tek deveta pozicija kod kuće, u SAD-u, ali je zato na ljestvici provela 51 tjedan. No, tu nije kraj njezinim uspjesima.

Zahvaljujući “Crushu”, Bon Jovi ostvaruje Grammy nominacije za najbolji rock album i najbolju izvedbu u kombinaciji vokal-bend za “It’s My Life”, a upravo je taj video pobijedio na My VH-1 Award natjecanju u kategoriji “My Favourite Video”.

Na turneji koja je zatim uslijedila Bon Jovi nastupa na stadionima širom svijeta, a najupečatljivije nastupe ima u SAD-u, Japanu, te Europi, uključujući i dva rasprodana nastupa na Wembleyu, posljednja prije nego što je ta ‘kolijevka nogometa’ srušena prije rekonstrukcije. Procjenjuje se da ih je na tridesetak koncerata vidjelo više od milijun ljudi. Recimo i podatak da je klavijaturist David Bryan zadnje milenijske godine objavio solo ploču “Lunar Eclipse“.

Tour se nastavio i u 2001. godini u kojoj su posebno impresivan nastup imali u srpnju u New Jerseyu kada su dva dana zaredom svirali na (opet) prepunom Giant Stadiumu. Zapažen nastup bio je i na kolosalnom The Millennium stadionu u Cardiffu, te na dodjeli nagrade “Hottest Live Show” na VH1, kada su u čast preminulom Georgeu Harrisonu odsvirali njegov, a i The Beatlesov klasik “Here Comes The Sun”.

Iste godine u svibnju objavljena je i prva službena Bon Jovi live ploča pod naslovom “One Wild Night: Live 1985. – 2001.“, na kojoj se nalazi arhivski skup pjesama s nastupa širom svijeta u rasponu od 28. travnja 1985. (“Runaway”, Tokyo, Japan), pa do 27. studenog 2000. godine (“It’s My Life”, “One Wild Night” i “Just Older”, Ontario, Kanada). Ploča se vrlo brzo prodaje u oko dva milijuna kopija, upada na Billboardov Top 20, a te se godine, nakratko, na nastupu u Philadelphiji, vratio i originalni basist John Alec Such, koji je još jednom, 2001., nastupio s bendom, i to na Giant Stadiumu, u pjesmi “Wanted Dead Or Alive”. No to je sve bilo zamjenski, pa su se za sljedeće nastupe koristile Hughove, koji i dan-danas ima status pridruženog člana, ali tu i tamo i usluge još nekih basista.

Krajem ljeta Jon i Richie započinju pisanje materijala za novu ploču, ali tada se događa dan koji je promijenio svijet, pa tako i glazbu – 11. rujan 2001., i napad na newyorške ‘blizance’. Brojnim glazbenicima koji su nastupali uživo, na taj način pomažući obiteljima žrtava, izražavajući solidarnost s njima i zgražanje nad tim činom, pridružio se i Bon Jovi, a najjači nastup održan je 21. listopada u Madison Square Gardenu pod nazivom “Concert For New York”.

Nakon toga Jon i Richie odlaze u New Jersey gdje u Sanctuary II Studiju s Lukom Ebbinom rade na materijalima za novu, osmu po redu ploču, rađenu pod neposrednim utjecajem spomenutog događaja. Snimanje započinje u ožujku, a ona pod imenom “Bounce” izlazi u rujnu 2002. godine. Svaka čast motivu, ali činjenica je kako je ona definitivno daleko najlošija koju je Bon Jovi ikada napravio, a na neki je način i započela seriju prosječnih, pa čak i manje od toga, izdanja u nadolazećim godinama. Pop naslov “Everyday” (2003. nominiran za najbolju pop (!) izvedbu dueta ili grupe) prvi je singl, “Bounce” je jedan od rijetkih koji ima nekakve veze s ranijim radovima, a “Misunderstood”, uz “Everyday”, najeksponiranija, ne i predobra pjesma s te ploče, koja je imala još dva singla, “All About Lovin’ You” i “Bounce”.

Ona je prva nakon 17 godina koja nigdje nije bila na poziciji broj 1 i označava svojevrsni početak nove, diskografski najskromnije faze benda. Najbliže vrhu bila je u SAD-u i Velikoj Britaniji, gdje je zauzela drugo mjesto, a i jedina je bendova, ironije li, koja nema platinasti američki certifikat. To govori da se uz stare, njezin synth-electro-pop-rock sound, nije dopao niti dijelu novijih fanova, a dio kritike ‘ismijao’ je Jonova i Richieva tumačenja kako se njome vraćaju počecima.

I njezino je izdavanje popratila velika turneja, na kojoj je posebno spektakularan bio nastup u poluvremenu NFL utakmice između New York Giantsa i San Francisco 49’ersa, koja se igrala u New Yorku, na Giant stadionu, a nakon Wembleya, ‘srušili’ su još jedan spomenik sportu – Veterans Stadium u Philadelphiji. Ta se turneja protegnula i u 2003., da bi krajem godine Bon Jovi svojim obožavateljima priredio još jedan hladan tuš: prearanžiran skup najvećih hitova objavljen je u studenom u akustičnoj varijanti na ploči “This Left Feels Right“. Ta je egzibicija toliko loše izvedena da uopće ne zaslužuje poseban osvrt. Pod istim je naslovom početkom 2004. godine objavljen i dvostruki DVD, na kojem se nalazi Bon Jovi unplugged nastup, gdje su, na žalost, njihove najbolje pjesme, kao i one iz najboljeg razdoblja grupe, ponovno, ili bolje rečeno dodatno, izmaskrirane, a ocjenu više od audio ostvarenja zaslužuje tek poradi raznovrsnijeg sadržaja kojeg takav medij može ponuditi.

Dvadeseta godina postojanja, osim tim DVD-om, obilježena je i izdavanjem 4CD/DVD Box seta “100.000.000 Bon Jovi Fans Can’t Be Wrong” u studenom 2004., po uzoru na “50.000.000 Elvis Fans Can’t Be Wrong”, koja obilježava i ‘prvih’ sto milijuna prodanih nosača zvuka, utoliko zanimljivijim jer se na njemu mogu čuti i vidjeti pedeset neobjavljenih, raritetnih ili demo verzija pjesama po izboru članova benda, ali i fanova. Kao i specijalan show održan u The Borgata Casinu u Atlantic Cityu, koji se mogao pratiti i na velikom ekranu na Time Squareu u New Yorku. Recimo da su i live nastupi te godine, poput mnogih u povijesti ovog benda, rasprodani, što i dalje dokazuje neospornu popularnost kod širokog spektra slušateljstva, bez obzira na sve teže diskografske promašaje.

Kao dugogodišnji demokrat, svestrani Jon 2004. je javno podržavao predsjedničku kandidaturu Johna Kerrya, što je radio i prije i kasnije, a kad smo već kod te teme, posebno se istaknuo tijekom kampanje aktualnog američkog predsjednika Barracka Obame, kome je na inauguraciji pjevao zajedno s Betty LaVette. Također, treba istaknuti da je Jon dugogodišnji humanitarac, praktički cijelu svoju glazbenu karijeru, koji je pomogao brojnim organizacijama, a neke je i sam osnovao (Jon Bon Jovi Soul Foundation, prije Philadelphia Charitable Foundation), i, dakako, financirao, dokazavši se tako i s te strane kao osoba puna razumijevanja za one kojima je pomoć prijeko potrebna. Pomagao je bolesnima, siromašnima, žrtvama uragana Katrina i brojnim drugima. A takvih je danas diljem svijeta sve više, i nikada se neće naći dovoljan broj ljudi poput Jona, koji su im spremni pomoći. Naravno, reći će neki ‘lako daje kad ima’, ali treba se prisjetiti i onih koji imaju a – ne daju.

Country-pop zaokret – faza 4
Nakon ove kronološko-vremenske dezorijentacije, vraćamo se u 2004. godinu, koja je protekla u pripremi nove ploče s novim producentom Johnom Shanksom u Sanctuary Sound II studiju u New Jerseyu i Ocean Way Recording u Hollywoodu. Ona je bila spremna za izlazak još u ljeto te godine, no izdavač je odlučio pričekati neko vrijeme, ne bi li se, valjda, nakon debakla s “Bounce”, kolekcionari malo zaželjeli benda. Kasnije se ispostavilo da se odgađanje protegnulo na punih godinu dana.

Pjesma “Have A Nice Day” izvedena je 2. svibnja na humanitarnom spektaklu Live 8, kao singl-prethodnica objavljena je u kolovozu, a deveta ploča “Have A Nice Day” izašla je u rujnu 2005. godine, te drugim mjestom na Billboardu i preko milijun prodanih kopija u SAD-u vratila dio poljuljanog samopouzdanja. Također, s 202.000 prodanih kopija u prvom tjednu po tom je podatku postala najuspješnija u povijesti benda. Drugi singl je “Welcome To Wherever You Are”, koji je objavljen početkom 2006. godine, nešto kasnije i “I Want To Be Loved”, te “Who Says You Can’t Go Home”, samo za američko tržište, duet s country pjevačicom Jennifer Nettles iz Sugarlanda.

U razdoblju izlaska ploče Bon Jovi primio je nagradu ‘Diamond’ na World Music Awardsu za prodanih više od 100 milijuna albuma, a svibanj 2006. ispisao je još jednu novu, blistavu stranicu u povijesti benda. Bon Jovi postao je prvi rock bend čija je pjesma ušla na prvo mjesto Billboardove Country ljestvice, zahvaljujući spomenutoj “Who Says You Can’t Go Home”, koja je u veljači 2007. osvojila Grammy za najbolju country suradnju pjevača s bendom, a nešto kasnije i People’s Choice nagradu za najbolju rock pjesmu.

To daje naslutiti da je “Have A Nice Day” u kompletu malo ‘otpuhao’ u pravcu Nashvillea, sadržavajući utjecaj countrya. Što i nije strano, prisjetimo li se da i neki raniji naslovi (“Wanted Dead Or Alive”, “Love For Sale” ili “Blaze Of Glory”, recimo) imaju doticaja s countryem. “Have A Nice Day Tour” startao je krajem 2005., proširio se u 2006. godinu, obišao skoro cijeli svijet, i sa skoro 200 milijuna zarađenih dolara postao, nakon The Rolling Stonesa i Madonne, treći najunosniji te godine. Koje je, zajedno sa soul velikanom Jamesom Brownom i hard rock titanima Led Zeppelin, Bon Jovi primljen u britansku kuću slavnih.

Na krilima uspješne suradnje sa Jennifer Nettles u “Who Says You Can’t Go Home”, Bon Jovi priprema desetu studijsku ploču koja se zove “Lost Highway” i izlazi 8. lipnja 2007. Značajan utjecaj countrya, ime koje možda i najbolje opisuje kamo je Bon Jovija odvelo vječno stilsko ‘tumaranje’ i, još više, evidentno podilaženje mainstreamskim trendovima, imalo je svoj smisao, jer joj donosi povratak na prva mjesta top ljestvica.

Dakako, neovisno o velikoj kritičarskoj, blago rečeno, suzdržanosti, opseg popularnosti u svjetskim razmjerima ionako nije upitan još od sredine osamdesetih, pa u pitanje nije došao niti tada. Izgubljen između harda i modernog rocka, popa, countrya i još koječega, “Lost Highway” proslavio se na ljestvicama najboljih albuma, pa je tako bio na prvom mjestu u SAD-u, Švicarskoj, Danskoj, Kanadi, Austriji i Njemačkoj, te na drugom u Engleskoj. Očito je, barem što se tiče prodaje, jer ona je bila izrazito dobra, pravo promotivno ‘silovanje’ medija, uz ostalo i nastup u TV emisijama tipa “Američki Idol”, bilo pun pogodak. Producenti su John Shanks, Dann Huff i Desmond Child, a ploča je snimana u Black Bird Studiju u Nashvilleu i NGR Recordingsu u Hollywoodu.

Ako je prošla malo ‘skrenula’ prema, ova je definitivno i stigla do Nashvillea, s obzirom da je imala vrlo jak utjecaj countrya. Što općenito, a što individualno, poput slučaja u pjesmama “We Got It Going On”, koja uključuje gostovanje country dua Big & Rich ili “Till We Ain’t Strangers Anymore” s country pjevačicom LeAnn Rimes. Singlovi su “(You Want To) Make A Memory”, “Lost Highway”, “‘Till We Ain’t Strangers Anymore”, “Summertime” i “Whole Lot Of Leavin'”, a ploča je do sada prodana u više od četiri milijuna primjeraka.

Promo nastupi po Sjevernoj Americi, Velikoj Britaniji i Japanu uključuju i velike koncerte na Live Earth priredbi na Giants Stadiumu, te u obnovljenoj londonskoj O2 Areni, gdje su 24. srpnja 2007. bili prvi izvođač koji je u njoj nastupio nakon preuređenja i službenog otvaranja. Za taj je koncert 23.000 ulaznica prodano u manje od pola sata. Grammy nominacije za najbolji pop album s vokalom, te za prvi singl “(You Want To) Make a Memory” za najbolju pop izvedbu benda s vokalom, neke su njegove popratne karakteristike. Treći singl “Till We Ain’t Strangers Anymore” pobijedio je 2008. godine u izboru CMT Music za najbolji video.

U listopadu 2007. Bon Jovi najavio je novu veliku svjetsku turneju, “Lost Highway Tour”, koja je početkom prosinca nakratko prekinuta u Kanadi, da bi nastupili u Liverpoolu pred britanskom kraljicom, postavši tako prvi američki sastav koji je dobio tu čast. Još jedna uspješna turneja obradovala je brojne fanove, ali i bendove financijske savjetnike, s obzirom da je procijenjeno kako je donijela najveću bruto zaradu 2008., od preko 210 milijuna dolara. Samo od prodanih ulaznica, naravno. Dodaju li se tome podaci s turneje iz 2007., procjene govore i o skoro 2,2 milijuna prodanih ulaznica i 230 milijuna bruto ‘utrženih’ dolara.

Travanj 2009. donosi Phil Griffinov dokumentarac “When We Were Beautiful“, na Tribeca Film Festivalu, o povijesti benda sa Jonom u glavnoj ulozi, a u lipnju su Jon Bon Jovi i Richie Sambora primljeni u kuću slavnih kompozitora – Songwriters Hall of Fame. U to su vrijeme s iranskim pjevačem Andyem Madadianom, u znak solidarnosti s ljudima u Iraku snimili obradu pjesme “Stand By Me”, čiji su dijelovi otpjevani na starom perzijskom jeziku.

Ta je godina ipak protekla u pisanju i snimanju jedanaeste ploče, koja izlazi 10. studenog pod imenom “The Circle“. Nešto rockerskiji sound, s odmakom od prijašnja dva ‘countryevska’, za rezultat je imao prvo mjesto na Billboardu 200 i u još četiri države, te 163.000 prodanih primjeraka u prvom tjednu u SAD-u. Prvi singl “We Weren’t Born to Follow” promoviran je na TV showu The X-Factor, sviran je i 9. studenog tijekom proslave 20. godišnjice rušenja berlinskog zida, te zadnjeg dana siječnja prošle godine na 52. dodjeli Grammya, što je bio prvi nastup benda na toj ceremoniji.

“Superman Tonight” i “When We Were Beautiful” preostala su dva singla ploče čija je tiraža premašila tri milijuna. “The Circle Tour” krenuo je prošle godine i rušio nove rekorde, postao najprofitabilniji, a ne treba sumnjati da će tako biti i ove, kada prvi puta dolaze u zemlju u kojoj do sada nikada nisu bili – u Hrvatsku. Ta je turneja ‘prelomljena’ još jednom ‘Greatest Hits’ kolekcijom, koja je, zahvaljujući više starim (uglavnom s prvih albuma), nego novim pjesmama (“What Do You Got?” i “No Apologies”), dobro zamišljen marketinški potez, ‘podebljan’ najavom pauze, odnosno novog stavljanja benda u ‘on hold’ poziciju u ljeto, nakon završetka turneje, s nepoznatim vremenskim okvirom u kojem bi se trebao dogoditi povratak.

Također, jesen 2010. donijela je remasterizirane, special edition verzije svih studijskih albuma, izuzev “The Circle“, s bonus pjesmama i specijalnim, povoljnim cijenama.

Outro
Za vrijeme dok benda neće biti, barem ne u aktivnoj poziciji, teško je povjerovati, sudeći po ranijim iskustvima, da će njegovi članovi doista mirovati. A glazbena ostavština i iskrena ‘zaluđenost’ fanove će držati uz čvrsto uz bend, a tu se zaista imaju za što držati. Bez obzira o bilo čijim i bilo kakvim afinitetima, dopadaju li se nekome prva ili druga četiri, možda treća tri albuma, svaki od tih perioda ima svoje dobre i još bolje strane. Neki više, neki manje, a to opet ovisi i o vremenskim okvirima u kojima se netko uključio u ovu priču, koja je dogurala već skoro i do 130 milijuna prodanih nosača zvuka.

Iako je teško reći da se radi i o tolikom broju fanova, jer ima tu možda i netko tko posjeduje više od jedne ploče ili, možda netko ima i svih jedanaest u privatnoj kolekciji, koliko god da ih ima, svaki od njih na pitanje “Bon Jovi?” u svako doba dana i noći ima spreman odgovor – “Always”.