Bojan Horvat (Antenat): “Uvijek smo birali ostati u undergroundu”

Leonora Bedić
2717

Najpoznatiji nepoznati zagrebački bend i miljenici domaće publike, subreggae sastav Antenat ove godine obilježava 20 godina djelovanja u sklopu naše nezavisne scene.

Kroz priču dugu dva desetljeća mijenjala se postava, ali i zvuk, dok vlastitu muziku bend voli opisati kao “jednu veliku heterogenu smjesu u homogenom izdanju”. Upravo je ova šarolika kombinacija bendu priskrbila hordu vjernih fanova i prepune koncerte za koje se uvijek traži ulaznica više.Pred veliku proslavu u zagrebačkoj Tvornici, 7. travnja, s bubnjarom Bojanom Horvatom popričali smo o trenutnim aktualnostima, kao što su planovi oko izlaska novog, četvrtog studijskog albuma, o novoj postavi, s pokojim povratkom u prošlost.

Mnogima je poznata vaša priča koja se piše još od razdoblja kada ste bili klinci u osnovnoj školi. No za one malo manje upoznate, recite nešto više o Antenatu, vašem odrastanju uz bend i početnom žarom i ambicijama koje su vas tada motivirale?

Bend je nastao 1997. godine u Španskom gdje smo svi skupa išli u OŠ Tituša Brezovačkog. Bili smo ista generacija i počeli smo se družiti kao ekipa godinu-dvije dana prije nego smo počeli svirati. Ideja za formiranje benda je došla slučajno iz puke mladenačke potrebe da se nekako izrazimo. Tog trena je glazba djelovala kao najbolji način za to. Uloge u bendu su podijeljene po sistemu ‘ko ima doma koji instrument’. Tako su Boris i Bare završili na gitari i basu jer su im starija braća svirali te instrumente ranije pa su doma imali električnu gitaru i bas. Fiket je neko vrijeme išao na satove gitare pa je njegova pozicija bio logičan slijed. Mene je dopao bubanj jer je to ostalo od instrumenata, a Nenad je završio na vokalu jer više nije ništa drugo ostalo (smijeh).Prvu svirku imali smo na dodjeli svjedodžba u osmom razredu nakon što smo našem profesoru glazbenog rekli da imamo bend i da bi svirali na završnoj svečanosti pa nas je ubacio u program. Od početka smo krenuli s autorskim radom, tako da smo i tada odsvirali 2-3 naše pjesme, uz još par obrada. Na početku je žanr koji smo svirali bio nekakav rock grunge jer smo tada uglavnom slušali takve bendove, da bi skrenuli u pravcu reggae-ska-funky-bla ritmova negdje sredinom srednje škole kad je u bend došao Marko Gajer na klavijaturama, a ubrzo nakon njega i Karlo Slavikovski na trubi.Vaš mnogobrojni sastav proživio je i neke od promjena, a sada imate i novu postavu u igri. Koliko vas je sada, tko je u bendu i koja je formula za funkcioniranje sastava koji je u kasnijoj fazi brojao i preko 10 članova?
Trenutno nas je u bendu 9 i to je idealna brojka jer toliko mjesta ima u kombiju. Novi članovi su Mak Murtić na saxu, Danijel Hršak na trubi i Frederic Lanz na klavijaturama. Nije uvijek lako koordinirati 9 ljudi, ali bitna je volja i unutarnji drajv koji nas gura i zbog kojeg postojimo već 20 godina. Taj drajv je kombinacija ljubavi prema glazbi i stvaranju, kao i želje za druženjem i prijateljstvom koje traje i duže nego što bend postoji. Novi članovi su se savršeno uklopili u tu filozofiju i nadamo se da ćemo i 40. rođendan slaviti u istoj postavi.Važno je napomenuti kako nitko tko je otišao iz benda nije to napravio iz bilo kakvih ružnih razloga, niti je ostao gorak okus nakon bilo kojeg odlaska. Svi su to napravili uglavnom zbog osobnih, životnih, obiteljskih i tome sličnih razloga. Dokaz tome je i činjenica da će u Tvornici s nama kao gosti na nekoliko stvari zasvirati Marko Gajer na klavijaturama, kao i kompletna stara brass sekcija (Ivan Marincel, Vladimir Novak i Ozren Čorković). Čuli smo da spremate i novi materijal nakon četverogodišnje kreativne pauze. S obzirom na vaše promjene zvuka tijekom godina i činjenicu da niste striktno definirani u glazbenom pogledu, kakve novine će biti u pitanju? I kakva će biti tematika albuma?
Trenutno imamo gotovu novu pjesmu “Danas ima sutra” i može se čuti na YouTubeu. Dosta ideja postoji, naziru se obrisi novih pjesama, ali dogovor unutar benda je da se na stvaralački proces i nove pjesme bacamo nakon koncerta u Tvornici. Ovo nam je najveći koncertni zalogaj do sada (pričam o samostalnim koncertima), tako da smo se zadnjih mjeseci posvetili pripremama za taj koncert.Mislim da generalno zvuk neće puno odstupati od onoga na što su ljudi koji nas slušaju navikli, ali nikad se ne zna kamo će nas kreativni proces odvesti. Pjesme oduvijek radimo svi zajedno na probama (neko dođe s idejom, početnim riffom koji onda zajedno razrađujemo) tako se nikad ne zna što će na kraju od početne ideje ispasti i ostati.

20 godina bavljenja glazbom nije mala stvar. Što vam je u tom periodu predstavljalo najveći izazov?

Nije uvijek lako održati razinu elana i volje, ali srećom nas ima dosta pa kad netko malo padne s voljom drugi ga povuku nazad. Najveći problem su nam predstavljali kreativni limbovi. Znalo je biti perioda kada ne bismo napravili novu pjesmu po godinu-dvije dana. To su momenti kada elan i volja padnu na minimum, pa se onda probe razrijede, pa se malo odmakneš od cijele situacije i samo u jednom trenu skužiš koliko ti te probe fale, a da nisi toga niti bio svjestan. I onda dođe neka nova ideja, neki riff, neki ritam, neka fraza. Počne stvaranje. I opet smo u istom elementu kao ’97. kad smo radili prvu pjesmu koju smo na nekoliko prvih proba svirali po 10-15 puta zaredom i oduševljeno se smijali kao mala djeca, koja smo tada i bili. Inače, pjesma se zvala “Odgovor”, napisao ju je Boris i nama je to tih dana bila najbolja pjesma na svijetu.

Koje biste momente voljeli ponoviti, a koje biste voljeli zaboraviti ili jednostavno se praviti da se nisu ni dogodili (ako postoje)?
Nema loših momenata. Na pamet mi padaju neke situacije s koncerata iz davnih dana kad nas za vrijeme svirke ljutito gledaju neke nabrijane ćelave glave pa samo čekaš hoće li ti nešto doletiti u glavu jer se nekome ne sviđa što sviraš i kako izgledaš. Ali to je dio odrastanja i srećom toga nije bilo puno. Uvijek smo spadali u taj neki punkerski dio undergrounda, više zbog poruke koju smo nosili nego zbog glazbe koju smo svirali.

Muziku podržava

Tako da smo često svirali koncerte u kombinaciji s 3-4 ljuta hc-punk benda, i onda vidiš nas s klavijaturama i trubama kak izlazimo na stejđ, a ekipa s čirokanama u prvim redovima gleda u čudu ‘ko su sad ovi’. Ali redovito bi i takve svirke prošle super. Ljudima je valjda pasalo da malo odmore uši od distorzije tijekom jednog benda te večeri (smijeh).

Što je potrebno da bi se opstalo na nezavisnoj sceni i da bi se stekao status najpoznatijeg nepoznatog benda? I kada su po vama bili bolji uvjeti za preživljavanje mladog glazbenika na sceni, danas ili onda kada ste vi kretali?

Za opstanak je potrebna isključivo volja. Trebaš imati bend zato što to voliš raditi i zato jer se voliš družiti s tim ljudima iz benda. Tu novaca nema. Godinama smo svirali za putne troškove. Danas možemo dobiti neke novce koji će nam pokriti troškove proba, možda i ostane za manji džeparac, ali to nikako nisu cifre od kojih se može živjeti. Možda smo si i sami krivi što je tako jer smo uvijek birali ostati u tom undergroundu. Nikada se nismo gurali po medijima, napravili smo dva i pol spota u dvadeset godina, sve albume smo izdali za male nezavisne izdavače koji egzistiraju na rubu DIY koncepta (Kingston i Dirty Old Label). Ime smo uglavnom gradili kroz svirke i koncerte.

Svakom klincu koji počinje sa sviranjem bih rekao da tako brije jer da je to ispravno razmišljanje. Ali svatko ima svoj film, svatko gradi svoju priču i teško je povlačiti paralele. Danas je lakše doći do publike kroz internet, ali ljudi neće slušati nešto što ne valja i što im se ne sviđa. Tako da na kraju sve nekako dođe na isto. Izdaješ li ploče u sedamdesetima, kazete u osamdesetima, CD-ove u devedesetima ili mp3 danas, opet na kraju ispliva kvaliteta bez obzira na kvantitetu. Ljudi slušaju što im se sviđa. Naravno, ovdje pričam o ljudima koji briju na glazbu, a ne o većini koja upali jednu od 3 najpopularnije radio postaje i sluša sve što im je servirano, a radi se o 50-ak pjesama koje se konstantno vrte u krug. Mi smo se uvijek trudili obratiti ljudima koji baš slušaju glazbu, a ne da je samo konzumiraju bez razmišljanja.

Biste li rekli da nešto nedostaje nezavisnoj sceni u Hrvata?
Nezavisna scena je super ovdje. Hrpa je bendova raznih žanrova koji su jako kvalitetni. Šteta što ljudi koji su u strukturama nekih organizacija koje se bave glazbom to uopće ne vide niti su toga svjesni. Kad sam vidio ovogodišnje nominacije za Porin shvatio sam da ti ljudi tamo apsolutno ništa ne razumiju. Oni već 25 godina nominiraju Gibonnija i Olivera, i nemaju nikakvog pojma kakva se sve glazba stvara kod nas. Šteta. I samo bih tu htio napomenuti kako nemam ništa protiv Gibonnija i Olivera, samo protiv takvog srednjostrujaškog beskičmenjačkog koncepta u kojem nema prostora za ništa novo.

Vjerojatno ste i sami vidjeli najsvježije zgode sa ZAMP-om o kojima se govorilo posljednjih dana. Što kažete na cijelu situaciju?
Mi se sa ZAMP-om na neki način natežemo već godinama. Prvi album smo svojedobno prijavili na Creative Commons platformu baš zato što nas je ZAMP kočio u izdavanju tog albuma (album je trebao izaći za Zvuk Močvare, ali je kasnije izašao za tada novi label Kingston sound baš zbog peripetija sa ZAMP-om). Nisam pravnik, ali mi zdrav razum ne dozvoljava da prihvatim da je stavljanje linka za neki YouTube video isto kao i puštanje glazbe s playera na odrađenom portalu.

Na televiziji glazba ne postoji. Imamo CMC i noćni glazbeni program HRT-a na kojem se vrte isti ti spotovi. Nema glazbenih emisija, nema Hit Depoa, Briljanteena ili bilo kakvih sličnih emisija. Tako da jedino gdje se priča o glazbi su muzički portali koji se bave tekstovima o glazbi, a ne puštanjem glazbe. Kao svakodnevni konzument sadržaja raznih domaćih i stranih glazbenih portala apsolutno se protivim toj zadnjoj ZAMP-ovoj inicijativi.

Svirali ste uzduž cijelog Balkana, ali i šire, ali gdje je najbolja publika i najbolja atmosfera? Kako su vas prihvatili stranci?
Ne bih generalizirao publiku i na taj način radio razlike. Imali smo boljih i lošijih atmosfera u raznim gradovima regije, a i šire. Stvar je u nećemu neopipljivom, u metafizici. Nekad se jednostavno sve poklopi tako da je izmjena energija snažna i to su koncerti koji se pamte. Sljedeći put dođeš na isto mjesto, još uvijek si u filmu prošle svirke tamo, misliš sve će biti savršeno, a kad ono i ne bude tako dobro.

Ali mi smo uglavnom uspijevali stvoriti dobru atmosferu na većini naših koncerata. Postoje nijanse, nekad je bolje, nekad je malo manje bolje, ali nikad nije bilo loše. Stranci su nas također odlično prihvatili. Mi komuniciramo glazbom, a to je univerzalni jezik. Nama je i vokal u službi glazbe, tako da u većini pjesama funkcionira kao jedan od instrumenata. Zato nam jezične barijere nisu bile problem.

Je li kod vas ikada postojao interes za potpisivanje za nekog velikog izdavača, i obostrano? Što o svemu tome mislite u ovom trenutku?
Nije nikad. Mi se nismo nikad nikome obratili, niti je nas ikad itko zvao. Vjerojatno ne bismo pristali da jesu. Nama je pasalo stvari raditi ovako kako smo ih radili. Ono što sam čuo od prijatelja iz drugih bendova koji su potpisivali ugovore s većim domaćim izdavačima nije me impresioniralo ni najmanje. Prije je cijelo to izdavaštvo imalo puno više smisla jer je to bio jedini kanal za distribuiranje glazbe. Pojavom i ekspanzijom interneta to je sve više gubilo na težini i na smislu. Danas izdavaštvo postoji po principu inercije.

Tehnologija se mijenja puno brže od samih ljudi i njihovih navika, pa je samim time teško da društvo u svakom pogledu prati taj brzi tehnološki napredak. Zato će izdavaštvo postojati još dugo vremena iako se većina glazbe nalazi na internetu i dostupna je mimo bilo kakvog izdavača. Ali lijepa stvar koja se događa u zadnjih par godina je povratak vinyla koji se danas prodaju bolje nego u zadnjih 20-30 godina. A za kupiti vinyl ipak trebaš izdavača i distributera. Tako da nema straha za naše drage izdavače (smijeh).

Još pamtimo vašu suradnju s Yuriem iz ST!llnesa. Općenito, imate li kakvu novu glazbenu suradnju u pripremi?
Ha, zanimljivo da si pitala, baš imamo neke ideje za suradnju na sljedećem albumu. Ali pošto još nije ništa od toga konkretizirano niti uopće iskomunicirano s ljudima s kojima bismo voljeli da nam gostuju na albumu, neću ti još ništa govoriti. Samo ću spomenuti kako se radi o izvođačima koji na prvu uopće nisu glazbeno slični nama, odnosno ne dolaze iz ovog žanra. Nabrijali smo se na eksperimente. Budete sve znali na vrijeme.

Koji je najnoviji izazov koji ste postavili pred sebe?
Najnoviji izazov je naš četvrti album na kojem krećemo raditi nakon koncerta u Tvornici, kao što sam već ranije rekao. Uz to je izazov i dalje opstati, svirati, družiti se i prije svega ostati ljudi u ovom svijetu zvijeri i mašina.

I za kraj, proslava 20. obljetnice je u Tvornici početkom travnja, kakvog asa u rukavu imate ovoga puta?

U jednom od ranijih odgovora sam spomenuo kako će nam se pridružiti stari članovi, uz to bit će još jedna gošća koja neće ništa svirati, ali će i te kako biti prisutna na bini na nekoliko pjesama. Spremili smo dosta pjesama za odsvirati. Dosta smo proba imali. Dobra atmosfera vlada u bendu. Nabrijani smo. Bit će to jedan divan koncert, vidjet ćete.

Muziku podržava
Stisni