Bob Dylan – otimač tuđih pjesama?

U prosinačkom izdanju britanskog magazina Uncut obilježila se okrugla, 70. obljetnica života Joni Mitchell, vjerojatno najznačajnije kantautorice u popularnoj glazbi.

Gospođu Mitchell su nazivali ženskim Dylanom, na što se znala obrecnuti: “A kako bi bilo da Dylanu kažete muška Joni Mitchell?”, a u novom intervjuu za Uncut je plastično opisala svoj odnos s ostavštinom Roberta Allena Zimmermana. O Dylanu je Mitchell već prije tri godine raspalila: “Kod njega je sve lažno, on je plagijator“, no sada je ipak ublažila svoje stavove.

“Volim puno Dylanovih pjesama” kaže Mitchell i dodaje: “Muzički baš nije nadaren, posudio je glas od starih seoskih gorštaka-pjevača. Ima mnogo posuđenih stvari”, no Joni cijeni Dylanovu sposobnost da pjesmama dade karakter. Možda se Joni sjetila da je i ona u “The Circle Game” posudila malo narodnih melodija.Za nekog tko se rado hvata za fiškala Bob Dylan je na ove optužbe ostao vrlo suzdržan, tek je prošle godine u svom poznatom ‘srpsko-hrvatskom’ intervjuu u Rolling Stoneu spomenuo ‘pičkice’ koje svako malo zatalasaju priču o njegovom kopiranju tuših djela. Na optužbe da plagira Dylan će napomenuti da su folk i jazz žanrovi u kojima se često citira, odnosno, ‘svi to rade’, ali, da eto, za njega ta pravila ne vrijede (svaka sličnost njegovog izvlačenja s izmotavanjima hrvatskih političara je slučajna).

U cijeloj toj priči postoji jedna kontradikcija. S jedne strane Dylan spominje pravilo ‘posuđivanja’ raznih stihova i melodija, s druge, vrlo je rigorozan što se tiče zaštite svojih prava, a ispod pjesama koje on nije ‘skroz napisao’ uglavnom se piše samo on kao autor. Postavlja se pitanje, ako njegove pjesme zapravo i nisu skroz njegove pjesme, zašto i od koga ih štiti? Svojevremeno je bend Hootie and The Blowfish imao velikih problema jer se drznuo u tekstu pjesme citirati Boba Dylana, pa čak i navesti da je taj dio njegov – bez obzira na to, Hootie and The Blowfish su se s Dylanom razgovarali preko advokata.Svojevremeno se potpisnik ovih redaka amaterskom opremom i 5 godina starim aparatom niske rezolucije drznuo snimiti “I’ll Be Your Baby Tonight” koju je Bob izveo na svom zagrebačkom koncertu ne bi li YouTube snimku prikačio uza svoj tekstualni izvještaj, no par dana kasnije stigla je neumoljiva direktiva od Columbia Recordsa da se snimka makne ‘jer je predobre kvalitete’.Paradoksalno je da u ovo doba imamo pjevača ‘koji pjeva o licemjerju’, ‘koji je spoznao Isusa’ i ‘koji protestira protiv nepravde’, a sam preuzima narodne melodije i potpisuje se pod njih te naganja ako itko slučajno ‘posudi’ njegovo intelektualno vlasništvo. Da u kućicu pod ‘muzika’ napiše ‘nepoznat autor’ ili ‘tradicional’ (kao što to čini Ry Cooder), te da dozvoli drugima da igraju onako kako dozvoljava sam sebi, onda bismo mogli reći da je Dylan do kraja igrao korektno.Slično je sa Stonesima, koji su “The Last Time” preuzeli od starog crnačkog napjeva, te se potpisali kao jedini autori. Tridesetak godina poslije, na dijelu melodije iz “The Last Time” grupa The Verve je razradila i snimila “Bittersweet Symphony”, a advokati su bili brži od bakica kad se hvataju za prazno mjesto u tramvaju. Epilog s “Bittersweet Symphony” je poznat, kompletan (ponavljam, kompletan) prihod od tantijema od “Bittersweet Symphony” je otišao Jaggeru i Richardsu.Podržavatelji teze o Dylanovom prepisivanju će se rado okrenuti prema albumu “Modern Times“. “Someday Baby” je “Trouble No More” Muddy Watersa (sjetit će se te pjesme i poštovatelji Allman Brothers Banda), kao što i “Rollin’ and Tumblin'” pripada Watersu (obradio ju je Clapton prije 20 godina), “Nettie Moore” ima korijene u staroj folk pjesmi iz 19. stoljeća, “When The Deal Goes Down” neugodno podsjeća na “Where The Blue of the Night” Binga Crosbya. Iako utjecaje nije teško prepoznati, ispod svih pjesama je potpisan Bob Dylan i samo Bob Dylan.

Preuzimanje utjecaja nije sport kojim se Dylan počeo baviti u u zreloj životnoj dobi. Rani Dylanov klasik “Girl Form North Country” ima zajedničke tekstualne fraze s tradicionalom “Scarborough Fair”, a “Masters of War” melodijske fraze sa starom “Nottamun Town” (manje je poznato da se za aranžman te pjesme Dylan nagodio s Jean Ritchie za 5000 dolara), “Ballad of Hollis Brown” podsjeća na tradicional “Pretty Polly”, a “Blowing In The Wind” dijeli harmonije s tradicionalom “No More Auction Block”.

Malo je poznato da Dylan vuče sudsku trakavicu s Jamesom Damianom, koji ga optužuje da je Bob ukrao glavne motive za pjesmu “Dignity”, za koju je Dylan bio nominiran za nagradu Grammy, a sporne su i “What Good Am I?” te “Most of The Time”.

Citiranje i obrađivanje tuđih napjeva nije novina u muzici koja je došla s Dylanom (a ni s Woodyem Guthriejem, Dylanovim mentorom), a nije ni s Bregovićem. Zapravo, svim anonimnim prepisivačima tuđih pjesama moramo zahvaliti jer su u dalekoj prošlosti, kada nije bilo gramofona, telefona, diskografske industrije i interneta očuvali stare lijepe pjesme živima i što su na taj način došle do nas.

Nekad su čak i veliki umjetnici koristili narodne motive u svojim djelima i tako ih čuvali od zaborava. Kao što je Shakespeare preuzimao motive iz drugih djela, tako je i Smetana stari slavenski napjev “Miš mi je polje popasel” prebacio iz dura u mol i načinio glavnu temu svoje “Vltave”, no valja napomenuti, da u ovakvom sustavu definiranih autorskih prava podržavaju se ponašanja na tragu ‘Tko je jamio, jamio je’.

Sada stvari stoje drugačije i postavlja se pitanje koliko je fer jednoj skupini muzičara prešutno dozvoljavati da sada, ne toliko čuva već čerupa stare tradicionale koji su kulturno blago naroda, a onda tu istu grupu muzičara, koji su neke tradicionalne melodije privatizirali (jel’ tako, Bregoviću i “Đurđevdane”?), autorski ih zaštiti poput ličkih medvjeda.