Mikal Gilmore, američki književnik i suradnik časopisa Rolling Stone, popričao je s Bobom Dylanom i poručio “pripremite se za Dylana kakvog još niste vidjeli“.
“He’s a walking contradiction, partly truth and partly fiction” pjevao je davno Kris Kristofferson, a taj bi se stih vrlo lako mogao primijeniti i na danas 71-godišnjeg Boba Dylana.
Dylanovi intervjui po mnogo su čemu slični njegovim koncertima i pjesmama. Zbog kompleksnog i specifičnog odnosa s medijima, uvijek su lutrija i uvijek vas ostavljaju s pitanjem ‘što je pjesnik htio reći’. Nikada niste sigurni što mu je na pameti, koliko je iskren i ozbiljan, a koliko se šali i izmišlja; koliko manipulira, glumi i provocira, a koliko čitav intervju prilagođava samo njemu poznatom scenariju. 
Jedno je ipak sigurno: njegovi intervjui znaju biti izuzetno zabavni (jasno, ukoliko u njima ne sudjelujete), a i prije cjelovitog uvida u ovaj, njegovi fragmenti objavljeni na različitim stranicama podigli su prašinu kao rijetko koji njegov intervju posljednjih godina. 
A kako i ne bi kada se razbrbljao o šarolikim i škakljivim temama: o novom albumu “Tempest“, Johnu Lennonu, Bruceu Springsteenu i grupi U2, optužbama za plagiranje pjesama, nastavku “Kronika“, povijesti Sjedinjenih Američkih Država, ropstvu i predsjedniku Baracku Obami (ti ‘američki dijelovi’, premda briljantno neuspješan pokušaj navođenja Dylana na tanak led, ipak su dijelom zaobiđeni u prijevodu), preobrazbi, Židovima, nacistima, pa čak i o Hrvatima i Srbima.
Možda je istina da svatko ima svog Dylana, ali da legendarni kantautor zna napraviti medijsku frku – to nitko ne može poreći. Cijeli intervju možete pročitati u 1166. izdanju časopisa Rolling Stone od 27. rujna. 
Kako gledate na “Tempest“? Kao na još jedan značajan album poput “Time Out of Mind” ili “Love and Theft”?
“Tempest” je poput svih ostalih: pjesme su jednostavno došle same od sebe. Doduše, imao sam u planu nešto drugo. Htio sam snimiti album koji bi bio više religijskog sadržaja, ali za to je potrebno puno više truda. Puno više nego za album gdje sve ide glatko i gdje sve prolazi, a vama ostaje jedino nadati se da ima nekog smisla.
Svejedno se čini kako je “Tempest” u rangu velikih albuma poput “Time Out of Mind”, samo malo manje introvertan.
S “Time Out of Mind” počeo sam praviti i snimati albume za publiku kojoj sviram svake večeri. A ti ljudi dolaze iz različitih sfera života, različitih okruženja i različitih su godina. Nije mi imalo smisla da slušaju pjesme nastale prije 30 godina u posve drugim okolnostima. Ako sam mislio nastaviti dalje, trebale su mi svježe pjesme i morao sam ih napisati. Ne nužno i snimiti, ali su se morale izvoditi pred publikom. Pjesme s “Time Out of Mind” nisu bile predviđene za slušanje kod kuće. Te pjesme funkcioniraju i ‘dišu’ za razliku od onih iz sedamdesetih i osamdesetih koje su možda bile bolje snimljene, ali ne funkcioniraju kako treba.
Album “Time Out of Mind” mnogi navode kao prekretnicu nakon koje slijede albumi jedan bolji od drugoga. Svaki je umjetničko djelo za sebe.
Nadam se da je tako. Treba se povezati s ljudima. Imate ‘novo’ i imate ‘staro’, a oboje treba povezati u jednu cjelinu. ‘Staro’ prođe, pojavi se ‘novo’, no teško je povući crtu i reći što je ‘staro’, a što ‘novo’. ‘Staro’ je i dalje prisutno dok se ‘novo’ pojavljuje, samo dok ‘novo’ jača – ‘staro’ slabi. Uvijek je tako. I odjednom se nađete u svijetu gdje je sve ‘novo’, a nemate pojma što se dogodilo sa ‘starim’. To je poput mađioničarskog trika. Oni koji su prolazili kroz šezdesete znaju da su rane šezdesete još uvijek bile kasne pedesete, ista kultura, isto sve, barem u SAD-u. Tek tamo negdje oko 1966. počele su se nazirati šezdesete. Kad smo došli do Woodstocka – pedesetih više nije bilo. Tako da se ne doživljavam baš dijelom scene šezdesetih.
Iako Vas mnogi doživljavaju njezinim glasnogovornikom?
Da, možda sam bio, a možda još uvijek i jesam. Bio sam prisutan, ali se nisam mogao poistovijetiti s onim što se tada događalo. Kako sam već bio zasnovao obitelj, scena mi baš nije puno značila.
Doživljavate li se Glasom Amerike, s obzirom da Vam pjesme često imaju uporište u prošlosti ili je komentiraju?
Pjesme su povijesne. Ali su i biografske i geografske. Simboliziraju određeno stanje uma i prostora. A posve je sporedno što drugi misle o meni i kako me doživljavaju. Kad gledam neki film, recimo “Orkanske visove”, ne zamaram se kakav je Laurence Olivier u stvarnom životu. Gledam film jer želim zaboraviti na sebe i svoje probleme.
(Uz kratku ispriku, Dylan odlazi od stola i vraća se s knjigom “Hell’s Angel: The Life and Times of Sonny Barger and the Hells Angel’s Motorcycle Club” Keitha i Kenta Zimmermana. Otvara knjigu na točno određenoj stranici i moli Gilmorea da pročita jedno poglavlje)
“Jedan od prvih predsjednika Hells Angelsa iz San Bernandina bio je Bobby Zimmerman. Vozeći se 1964. na čelu kolone shvatio je da mu je s motocikla otpao prigušivač s ispušne cijevi. Prikočio je i krenuo se polukružno okretati kako bi ga pokupio kada je na njega naletio Jack Egan koji je prestizao kolonu motorista. Na mjestu ga je usmrtio, nismo mu mogli nikako pomoći.” Jadan Bobby.
Jadan Bobby. Znate li kako se to zove? To se zove preobrazba, čuli ste za to?
Da, jesam.
E, pa, upravo gledate nekog…
…tko se preobrazio??
Upravo tako. Ja nisam kao Vi, nisam kao on, a nisam ni sličan većini. Koliko znate ljudi sličnih meni?
Kada kažete ‘preobrazba’, na što točno mislite? Na transmigraciju kada duša iz jednog tijela prijeđe u drugo ili što?
Transmigracija je nešto posve drugo. Moja motociklistička nesreća zbila se 1966. godine, a već sam Vam objasnio priču o ‘starom’ i ‘novom’, nisam li? Možete to povezati kako god želite, možete naučiti iz knjiga Katoličke crkve, možete potražiti pojam u drevnim knjigama ili kod mistika, ali preobrazba zbilja postoji. Nitko ne zna kome se dogodila i zašto, ali povremeno možete pronaći tragove i dokaze.
Nema to veze s deja vu osjećajem, reinkarnacijom ili ako mislite da ste zapravo neka osoba iz prošlosti. Nema to veze ni s prošlošću, a ni s budućnošću. Kad mi postavljate neka pitanja, postavljate ih osobi koja je mrtva već neko vrijeme, koja više ne postoji. A ljudi često griješe tako kada se radi o meni. Čuli ste za knjigu “No Man Knows My History”? O Josephu Smithu, utemeljitelju Mormonske crkve? Taj naslov bi se mogao odnositi i na mene. Preobrazba je nešto što vam omogućuje uzdići se iznad kaosa koji vas okružuje. Zato i dalje uspijevam pisati, nastupati i raditi sve što radim.
Kada kažete da razgovaram s osobom koja je ‘mrtva već neko vrijeme’, mislite li na motociklista Bobbya Zimmermana ili Boba Dylana?
Pričate s Bobom Dylanom.
Dakle, preobrazba bi bila…?
Što god već jest. I da se mogu vratiti, nema teorije da nađem Bobbya. Ne samo ja, nikome to ne bi uspjelo. Njega više nema. Da mogu, vratio bih se, volio bih se vratiti, pružiti mu ruku i reći da ima prijatelja. Ali ne mogu jer ne postoji.
I dalje ne razumijem…
Znam samo ono što sam Vam rekao. Ostalo ćete morati dokučiti sami.
Pokušavam utvrditi u koga ili iz koga ste se preobrazili.
Sve sam objasnio. Pročitajte knjigu.
Dakle, osim imena, koja bi to bila druga poveznica?
Nisam mislio na to. Nisam ja napisao knjigu, nisam je izmislio i nisam je sanjao. Ne govorim Vam da sam sinoć usnuo nekakav san. Sjećate se pjesme “Last Night I Have a Strangest Dream”? Ni to nisam ja napisao. Knjiga je tu pred Vama: motori, Bobby Zimmerman, Keith i Kent Zimmerman, nesreća, 1964., 1966., a kad pročitate knjigu vidjet ćete i puno obiteljskih poveznica. Trebate posjetiti i njegov grob.
Ovako: šezdesetih godina ljudi su u vama vidjeli nositelja revolucije, a onda se dogodila ta nesreća. Nakon toga mnogi su ostali šokirani koliko ste se promijenili. Drugačije ste izgledali i drugačije zvučali. Glas, glazba i stihovi, sve je bilo drugačije.
Ne razumijem zašto ljudi tako polude kada se radi o meni. Zbilja, koji im je kurac? Da, imao sam prometnu; da, svirao sam s The Bandom; da, snimio sam album “John Wesley Harding” i da, zvučao sam drugačije. Pa što onda? Očito žele saznati nešto što se ne može saznati i cijelo vrijeme nešto traže. Ne znam zašto to rade. Tužno je to. Neka im se Gospod smiluje, sve su to izgubljene duše. Samo oni to ne znaju. A to je tužno – kako za mene, tako i za njih.
Zašto mislite da je o tome riječ?
Nemam pojma. Ako saznate, javite mi.
Mislite da se Vas ne može spoznati?
Nitko ništa ne zna. Tko može znati tko se preobrazio, a tko nije? Možda Aristotel? Možda se i on preobrazio, tko zna. Ili Julije Cezar? Ili Dante? Shakespeare? Napoleon? Churchill? Nikada nećemo saznati jer za preobrazbu nema mjesta u povijesnim knjigama. To je sve što ću reći.
Možemo oplemeniti sami sebe tako što ćemo se potruditi bolje upoznati druge.
Ako smo odgovorni prema sebi, onda možemo biti i odgovorni prema drugima. Ali prvo moramo dobro upoznati sebe. Ljudi slušaju moje pjesme i vjerojatno zamišljaju kakva sam osoba. Možda i jesam onakav kakvim me zamišljaju, ali mislim da slušajući moje pjesme mogu otkriti kakvi su oni sami.
Kako ste uopće nabasali na tu knjigu?
Netko mi ju je preporučio prije par godina. Upoznao sam Bargera, ali ga nisam baš poznavao. Bio je prijatelj s Jerryem Garciom. Možda sam je vidio negdje na polici pa mi ju je prodavač tutnuo u ruke? Kada sam je počeo čitati, prvo sam mislio da je o Bargeru, a onda došao do ovog dijela i shvatio da knjiga uopće nije o njemu. Kasnije sam u Rimu naletio na knjigu o preobrazbi i sve su kockice sjele na svoje mjesto.
Uvijek sam bio drugačiji od ostalih, a ova mi je knjiga pojasnila zašto je tako. Pjesme koje pišem ne pišu uobičajeni kantautori. Mislim da ih više nitko nikada neće pisati na ovakav način, jednako kao što nitko više neće ponoviti pjesme Hanka Williamsa ili Irvinga Berlina. Čini mi se da sam postavio neku novu razinu, ali to sam bio prisiljen napraviti. Uporno morate sve iznova i iznova preoblikovati jer se sve oko vas širi i širi. Život uvijek pronađe način kako se proširiti.
Odakle taj poriv da sve morate preoblikovati?
Iz same prirode opstojnosti. Ništa nije stalno. Drveće raste, lišće opada, rijeke se isuše, a biljke venu. Novi se ljudi rađaju svakoga dana. Život ide dalje.
Je li to motiv zbog čega ste neprekidno na turneji?
Turneja može biti sve što poželite. I što je tu čudno? Ako ima nešto čudno u sviranju uživo, molio bih da mi se objasni. Willie Nelson je godinama na turneji pa mu se nitko ne čudi i nitko ga ne pita zašto to radi. Kada ste na turneji posjećujete razna mjesta, događaju vam se zgode koje vam se možda ne bi dogodile da ste odlučili ostati kod kuće. A svirate pred publikom iz svih zemalja. Da pitate bilo kojeg izvođača, reći će vam isto: vole to što rade, a to što rade puno znači ljudima. Isto je sa svim drugim poslovima, samo je ovaj malo specifičan.
Ali opet, jedno dugo razdoblje, od 1966. do 1974., niste bili na turnejama. Jeste li očekivali da ćete im se jednom vratiti?
Sve se mijenja. Postoje izvođači koji ni ne idu na turneje, odu u Vegas i ostanu ondje. Tko zna, možda i sam to napravim jednoga dana. Može se završiti i na puno gori način. Nitko od nas ne odlazi u mirovinu, već ljudi izblijede. Ostanete bez goriva, a publiku više ne zanimate.
Kako Vam se čini Bruce Springsteen? U2?
Bruce mi je poput brata. Danas mu nitko nije ravan što se nastupa tiče. A Bonova energija može dosegnuti puno dalje od očekivanog, no na neki je način sam sebi najgori neprijatelj.
Miles Davis smatrao je da je glazbu najbolje čuti u trenutku stvaranja, da je to jedini trenutak kada je ona ‘živa’. Slažete li se s tim?
Apsolutno, često smo pričali o tome. Pjesme ne mogu biti ‘žive’ u nekom studiju. Možete se truditi, pokušavati, ali uvijek nešto nedostaje. A to nešto je publika. Frank Sinatra je snimao albume tako što bi u studio doveo publiku. Lakše mu je bilo uživjeti se u pjesmu.
Znači, nastupi uživo su ono što Vas ispunjava?
Teško da će vas samo to usrećiti ako niste ispunjeni i na drugim razinama. Nastupanje je proces koji morate naučiti. Učite ga cijelo vrijeme i napredujete. A ako ne ostvarite napredak – onda trebate odustati. Je li to ispunjen način života? Nijedan način života ne može biti ispunjen ako vam duša nije iskupljena.
Svoj posao ne smatrate profesijom već pozivom?
Svi ljudi imaju poziv. Neki su više, a neki manje važni. Svi imamo svoj poziv, ali je malo tko od nas odabran. Puno je toga što ljudima odvlači pažnju i velika većina nikada ne nađe onog pravog sebe.
Kako biste Vi opisali svoj poziv?
Svoj? Kao i svaki drugi. Nekome je poziv biti dobar mornar, nekome dobar prijatelj, bitno je samo truditi se biti najbolji, bez obzira što to bilo. Morate izgraditi samopouzdanje, a da ne postanete bahati. Morate vjerovati da ste najbolji u svom poslu bez obzira što vam drugi kažu i morate vjerovati da ćete nadživjeti svu konkurenciju. Negdje duboko u sebi morate to vjerovati.
Mnogi od nas misle da je Vaš poziv biti svjedokom svijeta i svih povijesnih zbivanja koja ga oblikuju.
Povijest je zeznuta stvar, zar ne? Povijest se može promijeniti. Može se izmijeniti, iskriviti, njome se može manipulirati. Neki događaji o kojima su nam pričali možda se uopće nisu dogodili. A možda se dogodilo nešto za što nam nisu ni rekli. Novine i povijesne knjige čine to cijelo vrijeme. Svi mijenjaju povijest onako kako njima odgovara i na to smo već naviknuti. Uvijek vidimo stvari kakve nisu bile ili ih vidimo kakve bismo htjeli da su bile. Sadašnjost i budućnost promijeniti ne možemo, jedino prošlost možemo mijenjati. A to i radimo svakodnevno.
Stara poslovica kaže da povijest pišu pobjednici.
Apsolutno. Pobjednici i Henry Ford.
Možete li povući poveznice između SAD-a danas i onog iz 1860. godine?
Sjedinjene Države su ‘pregorjele’ i potkopale same sebe zbog ropstva (u jednom od prethodnih odgovora, Dylan je zauzeo stav da cilj američkog Građanskog rata nije bio ukidanje ropstva, već sprječavanje njegovog širenja s juga na sjever zemlje, op.a.). Pola milijuna ljudi je poginulo da bi se dokinulo ropstvo. Jako puno žrtava i razaranja da bi se napravilo samo to. Ova zemlja je u kurcu što se tiče boje kože. Svi samo gledaju tko je kakve boje, a to, kao vrhunac ludila, koči svaku državu. Ne samo državu, susjedstvo, bilo što.
Crnci znaju da postoje bijelci kojima je ropstvo bila dobra ideja te da bi i dalje bili pod bijelom čizmom da je bilo po njihovom. Imate li korijene nekog robovlasnika ili pripadnika Ku Klux Klana, crnci to mogu osjetiti. Jednako kao što Židovi mogu ‘nanjušiti’ naciste, a Srbi Hrvate. Upitno je hoće li se Sjedinjene Države ikada riješiti te stigme jer preduboko je zapisana u svima nama. Da se ropstvo okončalo na neki mirniji način, sada bismo kao društvo bili puno napredniji.
Vratimo se na “Tempest“. Kako danas izgleda Vaš kreativni proces?
Pjesmu mogu napisati i u prostoriji krcatoj ljudima. Inspiracija me može ‘lupiti’ bilo gdje. Kao da to ovisi o meni.
A kako izgleda biti producent?
Zvuk pjesama ide sa samom pjesmom. Netko mi je jednom rekao da Justin Bieber ne bi mogao otpjevati nijednu moju pjesmu. Pa sam rekao da ni ja ne bih mogao otpjevati nijednu njegovu, na što sam dobio odgovor “Hvala bogu što je tako.“
Smrt je dosta prisutna na albumu, osobito pred sam njegov kraj. “Tin Angel”, “Tempest” i “Roll On John” imaju tužan kraj.
Isto imaju i “Frankie and Johnny”, “Stagger Lee”, “El Paso” a tako završava i jedna od mojih najdražih pjesama “Delia”. Mogao bih nabrojiti barem stotinjak pjesama koje završe tragično. To je tradicija, tradicija s velikim početnim T. Možda ljudi žele da im se sve pojednostavi ako ne uspiju shvatiti o čemu se radi, pa si prevedu u neki pojam koji mogu razumjeti. “Ove pjesme sigurno govore o smrti. Mislim, Dylan je star, vjerojatno razmišlja o tome.”
A znate što pomislim kad čujem takva sranja? Mislim da ti kreteni nemaju pojma o čemu pričaju, neka idu zajebavati nekog drugog. Pjesama o smrti ima jako puno. U folk glazbi svaka druga govori o smrti. Smrt je sastavni dio života i što prije to shvatite, tim bolje za vas. A slagati se ili ne slagati s tuđim tumačenjima mojih pjesama je jednostavno glupo. Ne mogu reći ‘da, tako je’ ili ‘ne, nije tako’.
Kada je potonuo Titanic pojavio se velik broj folk, blues i country pjesama koje su opjevale njegov kraj. Zbog čega se to dogodilo?
Bili vi folk, blues ili country pjevač, morate napisati pjesmu o Titanicu, to je prag koji morate prijeći. Danas je sve pokriveno medijima i prije nego što se dogodi. Kako ćete napisati pjesmu o požaru u Kineskoj četvrti kada je to već bilo na vijestima? Trebate napisati pjesmu o nečemu što ljudi nisu vidjeli, čemu nisu prisustvovali, ali se morate postaviti kao da ste vi bili ondje. Nitko vam ne može reći ‘ne, nije bilo tako’.
U pjesmama o Titanicu mnogi vide kritiku modernog društva i čovječanstva koje misli da je ‘nepotopivo’. Je li tako i kod Vas?
Ma ne… Trudim se ne igrati na tu kartu, ne zanima me. Želim samo ispričati kako se zbilo, a tumačenje pjesme ne ovisi o meni.
Na albumu je i pjesma o Johnu Lennonu, “Roll On John”. Zašto baš sada?
Ne znam, da je objavljena bilo kada – opet bi bilo dobro. Čak nisam bio siguran da će odgovarati ugođaju albuma, ali eto, riskirao sam. Nije da sam je jučer napisao, igram se s njom još od kraja prošle godine.
Lennon Vas je doživljavao kao velikog uzora, ali i kao veliku konkurenciju. Je li se to osjetilo kada ste bili skupa u društvu?
Dolazimo iz sličnog podneblja, samo što je njegovo u Britaniji, moje u Sjedinjenim Državama. A kada dođete iz jednog takvog okruženja, ništa vam se ne nudi na pladnju. Morate biti iznimno talentirani da biste prevazišli sve nedaće. To nam je obojici bilo zajedničko. Slušali smo iste stvari, odrastali na gotovo identičan način, a putovi su nam se u jednom trenutku poklopili. Volio bih da je još među nama, imali bismo štošta za popričati.
Na albumu se osjeti veliki utjecaj Muddya Watersa, Howlin’ Wolfa, Charleya Pattona… Doživljavate li se blueserom?
Previše rocka teče mojim žilama da bih se nazvao blueserom. Ono što gradi moje pjesme su country blues, folk glazba i rock & roll.
Osim njih, primijeti se i utjecaj Binga Crosbya, još tamo od albuma “Nashville Skyline”.
Mnogi bi htjeli pjevati kao on, ali to uspije tek rijetkima. Utjecao je na sve prave pjevače bez obzira bili oni toga svjesni ili ne. Slušao sam ga kao klinac, no nisam nešto baš obraćao pažnju na njega. Ali ostao je tu negdje… On i Nat King Cole bili su omiljeni pjevači moga oca i njihove su se pjesme slušale u našoj kući.
Rekli ste da ste željeli snimiti religijski album. Možete li reći nešto više o tome?
Pjesme s albuma “Tempest” nastajale su za vrijeme proba prije nastupa. Mislim da su mi religijske pjesme bile preslične jedna drugoj da bi osvanule skupa na albumu. U jednom sam trenutku morao odlučiti idemo li s njima ili s ovim drugima i odlučio sam se za “Tempest”. Još uvijek nisam sto posto siguran da je to bila dobra odluka.
Kada kažete religijske pjesme mislite na…
Mislim na nove pjesme motivirane tradicionalnim.
Nešto kao “Slow Train Coming”?
Ne, ni približno. Više kao “Just a Closer Walk With Thee”.
Još od osamdesetih postoji jedna tama prisutna u Vašim pjesmama. Simbolizira li ona svojevrsno kolebanje u vjeri?
Ma ne, ne pate me takve stvari. Pokazao sam Vam onu knjigu. Preobrazba eliminira sve probleme i kolebanja. Nikada ih niste imali, a i nećete ih imati. Morate osnažiti svoju vjeru, a kolebanja prepustiti drugim ljudima koje nikada niste i nećete upoznati. Svi se mi kolebamo oko nečega, to je sigurno.
Je li se promijenio Vaš pogled na vjeru?
Svakako. Tko može reći da vjerujem u bilo što? Vidim Božju prisutnost u svakoj osobi, mjestu i stvari, svakoj prilici. Vjerovati možemo u bilo što, zar ne? Možemo vjerovati i u ovo Vaše piće na stolu ako će nam tako biti lakše.
Prije ste znali otvorenije razgovarati o tome.
Tako je bilo prije, a sada je ovako. Imam dovoljno vjere da budem vjeran samome sebi. Onoga koji ima ili nema vjere najlakše ćete prepoznati po tome kako se ponaša ili kakva sranja priča. I kada u životu imate jako malo, malo vjere vam je i više nego dovoljno. Ali treba znati to postići. Jednostavno morate biti uporni.
Nekada se čini da ljudi izgube vjeru…
Naravno, osobito ako se dogodi nešto ružno u životu. A to se događa svaki dan. Neke od nas život lupi u glavu, neke lupi jače, a neki nemaju nikakve šanse. Neki dobiju i po dvije prilike. Ne postoje dvije iste osobe. Mora se izgurati dalje, kao u pjesmi “Hard Travelin'” Woodya Guthriea.
Ali biblijski motivi su uvijek prisutni u pjesmama?
Pa da, što bi drugo ondje bilo? Vjerujem u Otkrivenje, u nekakvo razotkrivanje svega. U svakoj knjizi ima ponešto istine. Bio to Konfucije, Sun Tzu, Marko Aurelije, Kur’an, Tora, Novi zavjet, budističke sutre, Bhagavad-gita, Egipatska knjiga mrtvih ili tisuće drugih.Teško se može dogoditi da u životu ne pročitate baš nijednu knjigu.
“Time Out of Mind” započinje stihom u kojem netko hoda pustim ulicama.
Puno se hoda na tom albumu, jel’ da?
Kada je riječ o hodanju tom i tom cestom, tom i tom ulicom iz stihova, imate li sliku točno određene ulice ili ceste?
I da i ne. Neke stvari se mogu osjetiti i bez da ih vidite. To je onaj stari pojam ‘walking blues’.
To ‘hodanje’ može biti svjedočanstvo nečega? Puta prema smrti, prosvjetljenju?
Da, sve to. How many roads must a man walk down? Ne pretrčati, ne prepuzati ili se provesti, već prehodati. Odrastao sam na tom ‘walking bluesu’: “Walking to New Orleans”, “Cadillac Walk”, “Hand Me Down My Walkin’ Cane”. Meni je to posve prirodno jer to je jedini način koji razumijem.
A ta osoba koja hoda, hoda li sama ili ima društvo?
Kako kada. Nekada je sama, nekada nije. Nekada morate prošetati sami sa sobom. Uostalom, ne muči me to nimalo. Uvijek mi se čini da imam društvo.
U zadnjih desetak godina objavili ste autobiografiju, pojavio se fiktivni biografski film “Nema me (I’m Not There)” i dokumentarac Martina Scorsesea “Put bez povratka (No Direction Home)“. Tri značajna pokušaja da se Vaša povijest postavi na mjesto. Najvažnije su svakako “Kronike“. Ne predstavlja li ta knjiga objašnjenje nekih pojedinosti iz Vašeg života?
Ako ste pročitali “Kronike”, onda znate da nemaju namjeru biti ništa više od toga što jesu. U njima nećete naći smisao života. Mojeg ili bilo čijeg. Ako ste pogledali “No Direction Home”, vidjeli ste da film završava 1966. godine. A za “I’m Not There” nemam što reći osim da su tražili odobrenje za tridesetak mojih pjesama.
Je li Vam se svidio “Nema me (I’m Not There)“?
Da, mislim da je film korektno napravljen. Mislite li da se redatelj zamarao oko toga hoće li itko razumjeti što je htio reći? Meni se čini da mu se živo fućkalo što će drugi misliti. Čini mi se da je samo htio napraviti dobar film. Meni se svidio, a glumci su fantastični.
Mislim da temelj filma čini puno Vaših lica, faza i identiteta po kojima Vas ljudi doživljavaju.
Ja sebe ne vidim tako. Uostalom koga briga? To je samo film.
A jeste li zadovoljni filmom “Ispod maske (Masked And Anonymous)”?
Ne. Jednostavno nismo uspjeli prenijeti na veliki ekran sve ono što sam zamislio, Ako želite napraviti film, a ovisite o vanjskom izvoru financija, previše je tu ljudi čije mišljenje morate uzeti u obzir.
Meni se film svidio.
Drago mi je što se barem nekome sviđa. Glumci su bili odlični, John Goodman, Jessica Lange… Svi su bili odlični osim mene. Cate Blanchett je trebala glumiti moj lik, tada bi to bio pravi blockbuster.
Hoće li biti nastavka “Kronika“?
Nadajmo se. Neprestano pišem dijelove nastavka. Puno je posla oko toga. Nije mi toliki problem pisati, ali ubije me svako novo iščitavanje i korigiranje. Ne bih baš puno o tome pričao.
Htio bih Vas još pitati što mislite o kritikama koje kažu kako u svojim stihovima plagirate radove drugih autora. Primjerice Junichija Sage i njegove “Confessions of a Yakuza: a Life in Japan’s Underworld” ili poeziju Henrya Timroda. Neki smatraju da niste dovoljno jasno naglasili da ih citirate.
Da, u folku i jazzu postoji tradicija posuđivanja, to je svojevrsno pravilo koje vrijedi za sve, osim za mene. Za mene vrijede neka druga pravila. Što se tiče Timroda, jeste li Vi uopće čuli za njega? Znate li ikoga tko čita njegovu poeziju? A kome možemo zahvaliti što je gurnut u prvi plan? Pitajte njegove nasljednike što misle o tome. Ako mislite da je jednostavno uklopiti njegove citate u svoje pjesme, evo – probajte sami.
Najčešće prigovaraju jedne-te-iste plačipičke. A i to je već dobro poznata stvar, dio svojevrsne tradicije. To je ista ekipa koja mi je pokušala prišiti nadimak ‘Juda’, valjda najomraženije ime u povijesti čovječanstva. Kad pomislite da vas je netko nazvao pogrdnim imenom, probajte zamisliti kako je bilo nositi se s ovim nadimkom. I to zbog čega? Zbog električne gitare? Kao da sam tim činom izdao Boga i zakucao ga na križ. Svi ti zli kurvini sinovi neka gore u Paklu. Radim u okvirima svog žanra koji ima svoja ograničenja i pravila. Jednostavno je. Zove se pisanje pjesama i ima veze s melodijom i ritmom. Nakon toga – sve prolazi. Sve postaje vaše, tako to ide.
Te su kritike onda nebitne ili blesave?
Ma uopće se ne zamaram. Ako je konstruktivna kritika, onda nije ni nebitna ni blesava. Da mi netko ukaže što bih mogao poboljšati u svome radu, vjerojatno bih poslušao što ima reći. A ovi opsjednuti kritičari nisu iskreni. Uostalom, nisu dio publike kojoj se obraćam svojom glazbom.
Ali i Vi ste morali čuti za njih.
Uvijek se pronalazilo nešto čime me se moglo ocrniti. Prvo je časopis Newsweek objavio da je zapravo neki klinac iz New Jerseya napisao “Blowin’ In The Wind”. Kada im to nije prošlo – okrenuli su ploču i rekli da sam ukrao melodiju neke protestantske pjesme iz 16. stoljeća. A kada ni to nije upalilo, ispričali su se, rekli da nije protestantska pjesma, već stari crnački gospel. To traje toliko dugo već da ne bih mogao zamisliti život bez toga. Nek’ se jebu. Nek’ crknu. Sve što kažu o meni ili o Vama govori ponajviše o njima samima. U mom slučaju postoji velik broj proučavatelja, znanstvenika, dylanologa i svaki se moj pokret odražava na njihov život. Drago mi je da sam im dao razlog za živjeti jer očito bi bez mene bili nitko i ništa.
A i inspiracija ste im.
Ne, nisu dovoljno dobri za to.
Ali postoji i publika koja vas voli…
Ne vole oni mene, vole moje pjesme.
Zašto to kažete?
Ljudi će reći da vole štošta, a zapravo nije tako. Ljubav je postala precijenjena riječ. Kada treba riskirati svoj život zbog nekoga, pa i poginuti, e to je ljubav.
