Ikona avangarde i eksperimentalne glazbe, Blixa Bargeld, svoje glazbeno ‘putovanje’ obogatio je nastavkom suradnje s cijenjenim talijanskim kompozitorom i glazbenikom Tehom Teardom.
Blixa je glazboljupcima poznat kao frontmen kultnog Einstürzende Neubautena te kao član Caveovih The Bad Seedsa s kojima je svirao punih 20 godina, točnije od 1983. do 2003. 
S druge strane, tu je naravno i Teho, poznat i kao osnivač talijanskog rock benda Meathead i kompozitor koji je usko povezan s brojnim kazališnim i filmskim postignućima, za koje je također osvojio i filmske nagrade David di Donatello i Ennio Morricone.
Dijelite li obojica zajedničku sklonost isprobavanja različitih tehnika sviranja instrumenata ili prakticiranja nekonvencionalnih metoda snimanja?
Teho ima akademsku pozadinu. On je studirao glazbu, ali je studirao i film. To ga je i direktno navelo da u najvećoj mjeri bude kompozitor filmske glazbe. Time se najviše i bavi. Ali mislim da ondje gdje se najviše povezujemo je to što Teho kao i ja voli neuobičajene načine rada na materijalima.
Sjećam se kad se klima uređaj pokvario u njegovom studiju, prvo što je napravio je snimio to. Sviđao mu se zvuk pokvarenog klima uređaja. To je slično mom načinu rada s materijalima. Uvijek radije tragam za ne-glazbenim ili ne toliko korištenim aspektima nečega.
Dakle dobra radna kemija je između vas dvojice?
O da. Kad smo počeli surađivati, obojici su nam se rodile kćeri gotovo u isto vrijeme. Oboje imamo osmogodišnju kćerku i praktički svako ljeto neko vrijeme provedemo u našoj kući. Tako da da, prijatelji smo. Na neki način ovo sve je i dokument našeg prijateljstva.
Smatrate li da bi ova kolaboracija bila puno drugačija da ste imali priliku biti zajedno u studiju prije 20 ili 30 godina?
Da, naravno. 20 ili 30 godina ranije imao sam drugačije stavove i pristup. Za ovakav tip rada kojim se sada bavimo ipak treba biti nešto stariji gospodin. U Tehovoj osobnosti postoji priličan balans, ali kod mene ne. S druge strane, prije 20 godina bio sam još i dalje od toga nego što sam sada.
Einstürzende Neubauten je bend poznat po iznimno inovativnom, divljem i ekscentričnom stilu, ali biste li rekli da je rad s Tehom otkrio vašu nježniju stranu?
Ne, to radim sam (smijeh). On mi ne treba pomagati s tim. Mislim da bi bio skroz sretan i da podivljam. Dok slušam stvari koje sam snimao prije recimo 28 godina, čujem svoj glas kako je zvučao s 21, 22 ili 23 godine. Mislim da bi bilo apsurdno da se sada trudim zvučati kao da mi je 23. To je poput 57-godišnjaka koji na pozornici stoji u uskim kožnim hlačama. Mislim da je to jednostavno neprikladno.
S obzirom da živite u različitim zemljama, koliko je bilo teško prilagoditi se na tu umjetničku ‘vezu’ na relaciji Berlin i Rim?
Prilično je jednostavno. Ne radimo ovo ping-pong metodom, ne radimo tako da nagomilavamo stvari jedno drugome na glavu. Teho dođe sa skicama u Berlin, odemo zajedno u studio, radimo na tome i onda u jednom trenutku ja odem u Rim i nastavimo raditi na tome. Tako da na tome zapravo radimo ‘licem u lice’. Zajedno radimo na materijalima, a ne da mi on pošalje gotovi dokument, ja ga pregledam i vratim ga nazad. Ne bih bio nimalo zainteresiran za takav tip rada.
Kada već pričamo o procesu pisanja, pročitala sam da svakoga dana radite zabilješke. Smatrate li se perfekcionistom i koliko je zahtjevno biti konstantno okupiran s time?
Nisam konstantno okupiran time i ne smatram se perfekcionistom. Mnogo zabilješki koje zapisujem su skroz neupotrebljive. U nekom trenutku odlučim je li pametno uvrstiti pisanje zabilješki kao svakodnevnu rutinu, kao što je pušenje, odlazak na spavanje ili nešto slično tome. Nešto što postane dio tvoga života. Trudim se zadržati tu naviku i već sam sada nagomilao poprilično materijala. Počeo sam s time negdje 1993. godine kada sam kupio prvi laptop. Od tada skupljam toliko puno materijala, i nekada kada mi ponestane inspiracije pregledam sve dokumente koje sam zabilježio tog određenog dana ili tijekom godina.
Dakle, imam pisanih dokumenata koje sam skupljao više od 20 godina i koje mogu naknadno pregledati. Ako imam sreće, imam 20 stranica u kojima sigurno mogu naći neku dobru riječ ili neku dobru rečenicu. Tako da sam na dobrom putu. Problem je što ne pišem tekstove koji su prilagođeni za glazbu. Uvijek na temelju muzike pokušavam otkriti o čemu se radi i što mogu postići s time. Različite su opcije što možeš napraviti, ali prvenstveno kroz muziku moram saznati o čemu bi se tu moglo raditi. Nakon toga počnem istraživati. Tako je bilo i dok sam radio na jednoj pjesmi sa zadnjeg albuma. Pronašao sam savršenu rečenicu koja se odlično uklapala. Nakon toga slijedi grananje, a kasnije je u pravilu riječ o organskom procesu. Unatoč tome, ne bih za sebe rekao da sam perfekcionist, više sam pragmatičan kada je riječ o pisanju.
A sada uz to još morate razmišljati i o višejezičnom aspektu, jer je novi album “Nerissimo” ipak talijansko, njemačko i englesko djelo…
Da, ali to nije ništa novo za mene. Neubauten je surađivao s jednom kanadskom dance grupom, negdje oko 1992. godine. Grupa se zvala La La La Human Steps, i zapravo nije nepoznata, čak su nastupali i s Davidom Bowiejem i bili su prilično poznati. Mi smo morali napisati materijal za njih. Pitali su nas je li moguće da ne bude sve na njemačkom. Trebao sam pisati na još nekoliko drugih jezika, i sve od toga vremena, od albuma “Tabula Rasa” od Neubatena, nisam zapravo ni prestao pisati na nekoliko jezika.
S “Tabula Rasa” napravio sam koncept, svaka pjesma je morala imati barem jednu rečenicu na nekom drugom jeziku. Od tada se bez problema prebacujem s jezika na jezik i većinu vremena koristim se višejezičnim principom prilikom pisanja. Ali ono što je bilo novo za mene je pisanje na talijanskom. Moj talijanski je rudimentaran i ne govorim ga baš tako dobro, ali učio sam latinski u školi pa sam to primijenio i provjerio s nekim tko zapravo govori jezik i tko bi mi rekao ima li uopće smisla.
Ali moram priznati da zvuči dobro. Poslušala sam novi album i ti dijelovi na talijanskom ne zvuče nimalo loše…
Hvala ti. Već smo toliko koncerata odradili zajedno u Italiji jer s Tehom tamo nastupam dosta često. Tako da se moj talijanski izgovor poboljšao tijekom godina.
Što vam je najprivlačnije kod pjevanja na nekom drugom jeziku?
Ne znam. Mislim da moja glazba nikada neće imati toliko jak odjek na nekom drugom jeziku, kao što ima na njemačkom. Njemački je na neki način ukorijenjen u mom tijelu. Znam svaki aspekt neke riječi i ako je dobro iskoristim odjeknut će na određeni način. Da je otpjevam primjerice na talijanskom, ne bi toliko odjeknula jer me ne asocira toliko na neke druge stvari.
Zbog čega ste se odlučili da ime albuma bude upravo talijanski superlativ za crnu boju?
Želio sam da ta određena pjesma bude na talijanskom. Kada sam napisao sav materijal za album, ujutro sam otišao u hotel tu iza ugla, sjeo u njegov kafić i većinu vremena sam pio Ch’i. Sjeo sam tamo sa slušalicama i krenuo pisati. Tada sam odlučio da bude na talijanskom i došao na ideju da bi mogao biti o bojama. Napravio sam listu s talijanskim nazivima za boje, pokazao sam je Tehu i on je pokazao prstom na ‘Nerissimo’ i rekao “Ovo je dobro”. Tako je krenulo.
U jednom trenutku, odnosno u jednom intervjuu sam rekao da sam to napravio jer je toliko goth ljudi u Njemačkoj kojima želim prodati album. Osnovna rečenica te pjesme znači da sam iskoristio svu crnu boju. Ideja iza toga je bila ta da ako recimo imaš kemijsku olovku i pišeš plavom bojom, koristiš boju oceana, ali ako pišeš crnom, koristiš sve ono što je mračno.
Znam da je Neubaten na pauzi do iduće godine, ali koji su vam planovi do tada?
Sada je na redu drugi dio naše turneje, nakon ljetnog odmora. Prije Ljubljane, idemo u Izrael. Dakle u pitanju je sljedeća ruta: Izrael, Ljubljana, Prag, Beč, Amsterdam i nakon toga idemo u Japan. Onda se vraćam u Europu i nastavljamo dalje. S prošlim albumom smo svirali i u Kini.
Nastupili smo na raznim mjestima, Wuhan je samo jedan od gradova gdje smo svirali. Teho je potom pitao: “Ima li Talijana u publici”. I da, nakon toga se samo čulo “Daaaaa”. Teho je zatim pitao “Odkud si?”, a glas se zaderao “Pordenoneee”. To je inače grad odakle Teho dolazi. U središtu centralne Kine, u Wuhanu, dvoje ljudi u publici je iz Tehovog rodnog grada. Bilo je jako zabavno, zaista fantastično.
U Japanu još niste nastupili?
Teho i ja još nismo imali priliku ići u Japan. Zadnji put kad sam bio u Japanu posjetio sam ga s Alvom Notom i bilo je katastrofalno. Prvi put kad sam bio tamo s Neubauten bilo je negdje oko 1983. i bilo je spektakularno. Ali to je bilo jako davno i biznis u Japanu više nije isti kao što je bio prije više od 30 godina.
Ali u Ljubljani ste zato redoviti gost?
Da, bio sam tamo s Neubauten, s Tehom prije nekoliko godina i Alvom Notom. Sretan sam što je Ljubljana redovito uključena u naše turneje, naročito Kino Šiška koja mi se strašno sviđa. Znaš što je jako praktično kod Ljubljane?
Što?
Ima Tesla ‘charger’. A ove godine sam proveo godišnji tako da smo unajmili kuću u Hrvatskoj. Na putu za Hrvatsku smo otišli u Ljubljanu do Tesline punionice, a nazad isto tim putem. Struja je u tom slučaju uključena u cijenu auta i ne moraš je plaćati. Samo odeš do te punionice na otprilike sat vremena i nastaviš dalje.
Zvuči stvarno praktično. A gdje ste bili kod nas u Hrvatskoj i kad nam se opet vraćate?
Prerano je za reći kada s obzirom da sam tamo proveo cijelo ljeto. Bili smo negdje između Splita i Omiša…
