Trenutno Europom kruži skup nekakvih dedeka od sedamdeset godina koji manje-više rasprodaju svaku dvoranu u kojoj sviraju, a pjevaju stihove tipa: “Rado ću izgubiti sebe da nađem tebe, napustit ću sve što imam da te nađem, patit ću bilo kako i biti sretan”.
Čim to publika čuje, vrišti i poludi. A nije riječ o vjerskim okupljanjima, kao što povremeno znaju biti okupljanja u Areni Zagreb.
Neki dan je Blanka Vlašić rekla manje-više iste rečenice koje možemo čuti na albumu “Who’s Next” i sirota sportašica je doživjela napade, pa, po prilici kao da je opsovala nekom majku. Vlašić i whoovci imaju nekoliko zajedničkih točaka: da počnem od kraja, ne odustaju. Prošli su svašta, slomove, razlaze, povrede, bolesti, ali i dalje sviraju, odnosno Blanka i dalje skače. Drugo, našli su se u religiji koju ispovijedaju.
Gitarist i glavni autor Pete Townshend je u trenucima kriza našao utjehu u učenju mistika Meher Babe (zato stoji ono “Baba” u “Baba O’Riley”), a nalaženje duhovnog smisla je opisao u rock operi “Tommy”, koju whoovci također rado izvode, u dijelovima ili rjeđe u integralnom obliku. “Tommy” je priča o smislu života, o prevlasti duhovnog nad materijalnim, o premoći osjećaja unutarnjeg duhovnog blagoslova nad jeftinom idolatrijom širokih narodnih masa.
Zapravo, pratite li tematski slijed “Tommya”, naći ćete priču o Blanki – “Tommy” je priča o mladom fliperašu koji pobjeđuje protivnike, obara rekorde, postaje popularan. Masa ga voli, a onda odbacuje kao čudaka:
We’re not gonna take it
Never did and never will
Don’t want no religion
And as far as we can tell
We ain’t gonna take you
Never did and never will
We forsake you
Gonna rape you
Let’s forget you better still.
Oni s boljim pamćenjem će se sjetiti da je svojevremeno jedan ugledni portal objavio lažnu informaciju kako postoji pornić s Blankom, zato ni ovo “Gonna rape you” nije pretjerano. A što se “Tommya” tiče, njega odbacivanje od mase ne brine, jer je kroz kaos i histeriju našao ono što mu je uistinu važno.
I vjerojatno se “Tommy” može shvatiti kao alegorijska priča o svakom sportašu: rani senzacionalni uspjeh oduševi mase, koja počne očekivati vrhunske rezultate kao na traci, teške pripreme i vrhunska forma se počne očekivati sama od sebe, što se teško može održati bez izuzetne motivacije, u slučaju da mrvica ne krene onako kako treba, pojavljuju se sumnje, ‘javnost se zabrine’, možda dođu i kakve ozljede ili problemi sa zdravljem, a na sportašu je da na ovaj ili onaj način nađe dodatnu snagu ‘opravda’ svoj status u medijima.
Vrhunski rezultati, bilo u sportu ili umjetnosti traže vrhunsko posvećenje. To je beskrajno skup sport, ne toliko financijski, iako niti ta komponenta nije zanemariva, koliko u terminima ulaganja, snage, kapaciteta i vremena, u kojem mnogo toga može poći krivo i koji ne trpi rezervne opcije. Bilo da je riječ o vrhunskom igranju flipera, pisanju vrhunske rock-opere ili vrhunskog rock-albuma, ili vrhunskom skoku u vis, ta aktivnost traži konstantu svježinu duha i tijela koja se može postići samo konstantnim žrtvovanjem i odricanjem.
I zato su, nakon što se jednom slijed vrhunskih albuma ili vrhunskih rezultata privremeno ili stalno ugasi, emotivna pražnjenja toliko velika i zato je svima koji su vrhunski važno naći utjehu kojom bi savladali takvu bol.