Bitipatibi
foto: Nenad Marjanović

Beogradski dragulj Bitipatibi sastav je koji nam već neko vrijeme neda mira i koji nas je povukao u svoj osebujni dream pop svijet.

Radi se o bendu koji nas interesantnim stihovima i hipnotičkim vokalom Une Gašić te igrom gitara i sintisajzera prenosi u neke druge dimenzije. Također, kako to obično biva kod shoegaze, dream pop sastava, i kod slušatelja njihov izričaj izaziva poseban tip emocija.

Četiri godine nakon što su nas uveli u svoj sneni svijet s prvijencem “Lešnici divlji” cijela je priča sada dobila novi nastavak s novim izdanjem “Lešnici divlji 2” koji sanjivim melodijama ponovno potiče posebnu ugodu kod slušatelja.

Muziku podržava

U ovu ogoljenu i sanjivu čaroliju i sami ćete se moći uvjeriti uživo na zagrebačkom koncertu, 25. svibnja, u klubu Močvara, kada će uz Bitipatibi nastupiti i kultni art-rock bend Presing.

Trenutnu postavu benda uz Unu čine Dragan Mihajlović na bas gitari, zatim jedan od dvojice osnivača Presinga – Vladimir Marković na gitari i Ernest Džananović na bubnjevima.

Pred koncertnu promociju novog albuma porazgovarali smo s Unom koja nam je pobliže predstavila Bitipatibi.

Iako postojite već nekoliko godina, voljeli bismo da puno više ljudi bude svjesno kakav dragulj se krije u našem susjedstvu. Una, za početak nam reci kako je nastao Bitipatibi?
Bitipatibi je nastao 2009. u mojoj sobi. Dragan Jovanović (Nežni Dalibor, Kriške, Zemlja broj 9) i ja smo napravili par pjesama tako što smo u Garzbendu kuckali ritmove. On je svirao bas, ja klavijature, pjevala sam po neku rečenicu jako tiho. Negdje smo čak snimili i po neku gitaru s par tonova, mnogo kanala, i dosta efekata smo dodavali gdje god se moglo.

Bilo je dosta drugačije u odnosu na sadašnji zvuk Bitipatibija i vrlo dopadljivo. Tada nije bilo mnogo takvih bendova, a mi nismo ni bili bend. Kada smo stavili te pjesmice na MySpace, stigli su i neki pozivi za nastupe. Tražeći način da to zazvuči baš kao na snimci, na koncertima, shvatili smo da nije jednostavno. Komp se pokvario, a ritam mašine i čuda nismo imali, i odlučili smo se za bend, a kasnije snimili prvi album s bendom.

Ime benda bi bila nekakva igra riječi? Tko je došao na ideju?
Šta ti bi? Ma, bi ti pa ti bi, pusti sad to, bilo pa prošlo… To sam čula u nekom razgovoru, i pošto smo tih dana tražili ime za bend, kako bismo podigli pjesme na MySpace, razvila sam čulo da čujem spojeno riječi i vidim ih zapisane, i to je bilo to.

Jeste li imali neki određeni cilj što želite s bendom ili je sve više manje u početku bilo u tom nekakvom spontanom tonu, poput stvaranja muzike koja vam je razbibriga?
Ne, nismo imali pojma što radimo, ni planove ni ambicije. Pravile su se pjesme kod kuće kad nema benda, a bend je uglavnom radio kad stigne poziv da sviramo negdje. Postojala je želja da bend proradi i da se ustali.

Svirate i u nekim drugim sastavima ili vam je Bitipatibi trenutno glavna okupacija?
Samo Bitipatibi. Voljela bih imati jedan bend s prijateljicama, i da tako naučim svirati još neke instrumente.

Snimili ste album, potom prestali s radom, a pozivi za svirke su se nastavili. Jesu li vas te pozitivne kritike i želja da vas se vidi i čuje uživo potaknule na neke ozbiljnije ambicije za bend?
Naravno, dogovori za gostovanja, rokovi, publika, postalo je mnogo ozbiljnije. Ima tu mnogo posla.

Stekla sam dojam da si ti zadužena za tekstove. Ako je tako, crpiš li inspiraciju više u nekim mračnijim ili vedrim psihičkim stanjima? Kako izgleda tvoj proces pisanja pjesama?
Meni tako malo traje ta sreća u ljubavi posljednjih godina, a o tome pišem, da ne stignem da napišem nešto više od strofe. Tako da ih pišem, završavam, kad sam u tim mračnijim stanjima, mada mislim za sebe da sam izrazito vedra osoba. Možda da se krenem kockati, na dnu oceana.

Na prvo slušanje vašeg albuma “Lešnici divlji” vokal me senzibilitetom između ostalog podsjetio na Hope Sandoval. S obzirom da u prvi plan dolazi ta ogoljenost, ranjivost, iskrenost i melankolija koja se osjeti u vokalu, koliko je teško sebe na takav način unijeti u pjesmu i slušatelju na dlanu predstaviti svoje stanje uma?
To su uglavnom neki slikoviti osjećaji, muzika napravi fini balans, a i vremenska distanca također. Dođe sve na svoje mjesto, a više se oslanjam na muziku.

Dosta stihova nam je zapalo za uho, kao što je predivan “Weltschmerz ima oblik tvojih očiju” ili pak šaljivi “Sunđer Bob, Patrik i ja u pesku pravimo pesme”. No čini se da je ljubav ono što vas pokreće i daje vam najviše inspiracije, ali pitanje je je li to sretna ili nesretna ljubav?
Ljubav ne može biti nesretna, to je onda nešto drugo.

Koliko vam je zahtjevno tako sanjivu atmosferu s albuma prebaciti u live okruženje i koliko vam je bitna improvizacija?
Dosta nam dobro ide, sve kako sviramo na koncertu, tako je i na albumu, ništa nismo dosnimavali.

Koji shoegaze, dream pop sastavi su u najvećoj mjeri imali utjecaja na vas, a kakvu glazbu slušate privatno i biste li nešto posebno istaknuli ili nam preporučilI?
Mazzy Star, Cocteau Twins, Slowdive, Labradford, Stereolab, Spacemen 3… Sad više slušam new wave, post-punk, a ovih dana dosta Tuxedomoon. Preporučila bih beogradsku grupu Presing i Lunu, bend iz Novog Sada, iz ’80-ih. King Krulea uvijek , Mac DeMarca…

Kad biste mogli napraviti svoj mali festival, koga biste od regionalnih sastava voljeli okupiti na jednom mjestu i zašto?
Presing bi bio tu sigurno, i jako sam sretna što sviramo zajedno sad u Zagrebu. Nedavno je bio koncert grupe Luna u Beogradu, oni nisu baš dugo svirali. Bio mi je to možda jedan od najboljih koncerata ikad. Okupila bih starije kolege iz regije, nekog new wave senzibiliteta, ima mnogo toga da se nauči od njih. Prije nastupa bi bila predavanja i radionice, preslušavanje ploča… Možemo predložiti Kraki i Kizi da održe neku radionicu prije koncerta u Močvari.

Kako bi izgledao vaš idealan nastup, počevši od lokacije do svega ostalog?
Nešto kao mjuzikl možda, u režiji Petera Greenawaya.

Pročitala sam da si veliki tremaš. Kako se nosiš s live nastupima? Imaš li nekakvo rješenje za suzbijanje treme?
Imam tremu, rješavam je slabim osvijetljenjem na bini, a ponekad postavim klavijature tako da ne gledam u publiku. Pravo rješenje bi bilo da se češće svira, ali nažalost još uvijek ne sviramo dovoljno često kako bih nastupe doživjela prirodnije. Uvijek je to veliki dan za mene.

Kakvo mišljenje imate o potpisivanju za nekog većeg izdavača?
Bilo je mnogo posla oko novog albuma, da se završi sve prije zakazane turneje, uvježba bend, a na brzinu se ne rade dogovori s izdavačkim kućama. Za sada je samoizdat, neki manji broj diskova. Voljeli bismo uskoro imati izdavača.

U Močvari ćete promovirati novi album “Lešnici divlji 2″. Je li on logičan nastavak na jedinicu ili ste ovoga puta imali drugačiji pristup u njegovom stvaranju?
Zvuk i pristup su slični. Nije mnogo toga nastalo u studiju, sve su pjesme takve kakve smo ih svirali na koncertima. Tu su i dalje gitare Ivana Skopulovića, i svirački je dosta kao i prvi album.

Muziku podržava
Stisni