Jer kad ostariš
Nitko ne kuca na tvoja vrata
Ni potok s ribama od srebra
Ni mlado ždrijebe vlažna oka
Ni jabuka u cvatu
Nitko
Samo ja, kad ostariš
Kao oblak u tvojoj kafi
Doći ću u krombi kaputu
I čut ću kad ti se moje ime omakne
I krene
Polako, sama od sebe
Posljednja suza za mene
Jedan za drugim vozovi polako odlaze
Kao i obično, stavićeš kačune u prozore
čini mi se da mjesec ramazana počinje
Oo, oo, pomalo je tužno
Kada ostariš
– Ispravi tekst –
