Moramo biti iskreni i reći da se makedonska glazbena scena vrlo slabo prati kod nas i da bi malotko nabrojao nekoliko izvođača koji dolaze iz najjužnije republike bivše države. Ipak, vjerujem da mnogi znaju za Bernays Propagandu.
Bernays Propaganda je s vremenom izrasla u pravu instituciju alternativnog establišmenta jer se nisu pokoravali nikome, uvijek su se držali svojih principa, pisali odlične socijalno-političke pjesme pokušavajući osvijestiti svoju publiku i tako stekli vrlo zavidnu reputaciju benda koji je uvijek spreman napraviti pravi show.
U neobaveznom razgovoru nakon nedavnog zabočkog koncerta, bilo je sasvim jasno da su imali priliku još prije par godina iskomercijalizirati svoju priču, ali to bi bilo protiv njihovih uvjerenja, pa su odabrali teži put za daljnji razvoj karijere. Kod njih ‘teži put’ znači još veći broj koncerata, a s obzirom kakve pružaju, jasno je da i sa svojim stavovima s lakoćom ugrabe svakog posjetitelja na koncertu.
Mnogi su primijetili da sviraš gitaru na nešto drugačiji način…
Ja sam samouki gitarista koji ne zna akorde, note i skale. Sviram po instinktu, a počeo sam svirati gitaru relativno kasno (od svoje 22. godine). Nikad nisam vježbao, osim na probama i koncertima, tako da sve što dolazi od mojih ruku je 3-4 tona koji su jako mali postotak onoga što se dešava u mojoj glavi.
Jedan ste od rijetkih regionalnih bendova koji s lakoćom može napraviti višetjednu turneju po Europi. Što bi preporučio mlađim bendovima?
Sve je užasno lako. Izdamo album, pitamo ljude okolo mogu li nam organizirati koncert i idemo. Mladim bendovima nemam ništa preporučiti jer svaki čovjek na kraju dana radi ono što voli. Sve drugo je samo isprika.
Što bi bio u životu da nisi glazbenik?
Mnogo me više ljudi u Makedoniji poznaje kao fizikalca, kulturnog radnika, organizatora i vozača nego kao glazbenika.
U tekstovima benda su vrlo česti socijalno-politički problemi koji nas okružuju. Nigdje nije bajno, svugdje su problemi…
Kao i većini ljudi u regiji, smeta nam vječita kriza u kojoj svi živimo. Zato su i tekstovi takvi. Sanjam o danu kad neće biti potrebe pjevati socijalno-političke pjesme već ljubavno-sretno-tužno-životne.
Koliko nas ‘balkanski mentalitet’ koči u daljnjem razvoju?
Koliko nas koči toliko nas i gura nekad naprijed, nekad nazad, nekad u more, nekad u provaliju, ali mi smo ti koji jesmo i nema bježanja od toga. Ne bi bilo loše da nismo toliko krvoločni prema sebi, a tako popustljivi prema licemjerju već dokazanih vanjskih neprijatelja. Nekad smo bili primjer bratstva-sestrinstva-jedinstva i volje da živimo zajedno. Još je takvih primjera u ovoj regiji i nadam se da će ih biti sve više.
Između ostalog, tu je i velika kriza s izbjeglicama. Koliko glazbenici mogu utjecati na svijest ljudi kod takvih problema?
Žalosno je gledati cijelu ovu ‘rašomonijadu’ i paradu tužnih ljudskih sudbina. Još žalosnije je gledati kako to neki ljudi i institucije zloupotrebljavaju. Mislim da su glazbenici iz regije dosta pomogli oko podizanja svijesti oko nesreće koja se obrušila na te ljude, kao i na licemjerje koje su najveće zemlje iz Europske unije pokazale prema njima, a zemlje (vlade) iz regije su pokorno prihvatile naredbe koje su povratak fašizma na velika vrata. To je prouzrokovalo domino efekt žičanih ograda i povratak državnih granica. Mislim da su i slijepi vidjeli cijelu farsu, propagandu i bijedu. Želim svim tim ljudima da prestanu ratovi u njihovim zemljama i da se njihova golgota završi.
U kojoj fazi je side-projekt Xaxaxa? Pretpostavljam da je gotovo s njim za jedno vrijeme…
Xaxaxa
nije bio projekt nego punokrvni bend koji je izdao tri albuma, jedan
split 10” i odsvirao 200 koncerata širom Europe kroz 5 godina
postojanja (2009. do 2014.). Ja sam napisao sve pjesme u tom
bendu i s današnje perspektive žalim što to nije bio moj solo projekt,
ali znaš kako kaže stara poslovica: ‘Nikad nije kasno’.
Kako vidiš Bernays Propagandu kroz pet-deset godina?
Volio bih da još sviramo i da nam bude lijepo dok to radimo i da nekako doprinesemo svojim pjesmama da nama i ljudima bude bolje u životu. Hvala.
