Punih 20 godina, riječki bend Belfast Food uveseljava publiku pjesmama koje krasi dašak Irske, ali i Kvarnera.
Nedavno proslavljeni 20. rođendan, novoobjavljeni album “Očekivanja” i uspješno održani promotivnih koncerti bili su dovoljan razlog za razgovor s Markom Anićem i Erikom Malnarom.
Marko: Turneja je bila odlična, sadržajna i malo naporna, ipak se osjećaju godine na plećima. Srećom, naučili smo kako čuvati snagu za nastup, a to je najbitnije.
Erik: Glavni koncerti su bili Sax! i Pogon kulture. Zato smo tu i imali goste i cijeli taj krš. Ostali nastupi su bili povodom St. Patricka.
Nedavno ste izbacili novi album “Očekivanja”… i kakva su bila vaša očekivanja? (smijeh)
Marko: Kao što izraz ‘Očekivanja’ može značiti štošta, tako i ovaj album treba doživljavati polako, pjesmu po pjesmu i sa svakim novim slušanjem otkrivati nove slojeve. Očekivanja nas često prevare. Bolje se prepustiti i dopustiti da ti se glazba sama otkrije.
Erik: Očekivanja onemogućavaju čuda. Zato ne želim ništa očekivati. Mi ćemo i dalje svirati i raditi nove pjesme. Pokušat ćemo što više promovirati album i pjesme jer ne izdajemo album svake godine. Neke pjesme su vani par godina i naša publika ih zna i pjeva i pleše, ali imamo i nekoliko potpuno novih i nikad prije izvođenih . Radujem se budućim nastupima i promociji.
Koje pjesme biste izdvojili s novog albuma?
Marko: Jako smo zadovoljni kako su ispale pjesme “She Drives Me Crazy” i “Paško kolo”, i u budućnosti očekujemo puno od njih.
Kada je riječ o tekstovima i samoj svirci. Koliko ste se po vama promijenili po tom pitanju u odnosu na same početke?
Marko: Danas smo čvršći i racionalniji, predviđamo poteze na licu mjesta, ali to valjda ide s iskustvom…
Erik: Svakako smo se promijenili i kao autori i svirači i pjevači. Tekstovi su drugačiji jer su i teme drugačije. U prvoj fazi je autor bio i Hrvoje pa je period s njim i nakon njegovog odlaska teško uspoređivati. Mislim da smo nas petorica sadašnjih članova sada zreliji i bolji. Pogotovo album “Očekivanja”.
Cijeli proces njegova snimanja je bio prilično dugotrajan, zbog čega se sve toliko odužilo?
Marko: Snimali smo pjesme u blokovima i plasirali ih jednu po jednu. To nam se učinilo boljim nego snimiti sve odjednom, izdati CD i naknadno birati. Ostalo je još potencijalnih hitova.
Erik: Sve se odužilo jer su se promijenile naše životne situacije u posljednjih 7.8 godina. Djeca, stalni poslovi, drugi glazbeni projekti. Sretan sam što uspijevamo funkcionirati uopće. Bez obzira na sve zadovoljan sam jer je finalni proizvod jako dobar, a to je najvažnije.
Na albumu ovoga puta ima i nekoliko gostovanja…
Marko: Gea je moja kći, svira keltsku harfu (tko bi rekao!) pa je bila logičan izbor i vjerojatno će i u budućnosti sudjelovati na nekim pjesmama gdje to bude trebalo. Toni Železnik i Marijan Orešković su nam stari suradnici i prijatelji i ponekad sviraju i uživo s nama. Zec i Pinky su već bili u studiju, odlični su muzičari, pa zašto ne! Ivona Maričić i ja pjevali smo i pjevamo u Putokazima i često se viđamo na probama musicala “Raskružje”, pa kad nam je zatrebao ženski vokal za pjesmu “Samo jedan glas” – ona mi je prva pala na pamet. Pjesma joj je kliknula na prvu i vjerojatno je naš budući singl.
Aktualni autobiografski singl ”Bio jednom band (Samo nek’ je veselo)”, opisuje glazbeni put od vaših početaka. Kako vi pamtite posljednja dva desetljeća?
Marko: Pjesma “Bio jednom band”je prekratka da bi u nju stale baš sve pojedinosti iz biografije, ali oni ključni momenti su tu. Na kraju je zaista najbitnije samo da je veselo.
Erik: Duga je to priča. I neobična. Osjećaj koji imam od kada sviram s ovim bendom je da stalno sviramo, putujemo naokolo, snimamo pjesme i spotove. 20 godina je puno i čini mi se da to radim cijeli život. Di ćeš veće sreće.
Što se u tom razdoblju značajno promijenilo u Rijeci, u kontekstu glazbene scene, oko mjesta za svirke i izlaske, ali i mladeži?
Marko: Mjesta za izlaske su ista, promijenile su se navike publike. Sada zahvaljujući ekonomskoj situaciji većina publike pije cugu iz marketa izvan prostora u kojem se svira. Kad počne svirka, klub se napuni, a kad završi – isprazni. Mladi ljudi sve više puše turbo folk kulturu i drago mi je da se ponekad nađu mladi ljudi koji imaju i druge glazbene navike i vidike.
Erik: Promijenila se muzika. Nekada je rock bio glavna stvar, a u međuvremenu se pojavljuju novi izvođači koji kombiniraju sve sa svačim, nema pravila i to je dobro. Uvijek se pojavi netko nov i zanimljiv, ali je pitanje kako opstati na sceni u ovom gradi i u ovoj zemlji. U Rijeci je još i mila majka kako je u drugim hrvatskim gradovima. Pravih koncertnih klubova u Rijeci nema previše niti dovoljno, ali to je problem oduvijek. Naročito kad usporediš sa Zagrebom. Atmosfera kišna, lagano besperspektivna. Kažu da u kišnim gradovima nastaje dobra muzika.
Od svih veselica koje ste tijekom ovih godina priređivali publici približavajući Irsku i Kvarner i njihove čari, biste li mogli izdvojiti neku od anegdota koju ćete pamtiti još dugo?
Marko: Bilo je situacija u kojim su ponekom članu benda kolege morali prepričavati tijek prethodne svirke.
Erik: Neke nisu za javnost. Teško se sjetiti svih mjesta i koncerata, ali pamtim neke zanimljive ljude koje smo upoznali i s nekima od njih snimali i svirali. U Sloveniji su bili možda i najbolji provodi. Koncerti u Tvornici 8 godina zaredom su svakako za pamćenje. 15 dana putovanja, sviranja i druženja na ‘brodu knjižara’ je bilo nezaboravno, a druženje unutar benda 20 godina je također neprocjenjivo.
Što slijedi?
Marko: Promotivni nastupi trajat će cijelu godinu. Naši daljnji planovi su zadržati dobro zdravlje i napraviti još mnogo glazbenih projekata.
Erik: Nadam se da ćemo još puno godina nastaviti uveseljavati sebe i publiku.