Bang bang! Tko nam to dolazi u petak u Tvornicu?

“U Americi ne idem igdje bez pištolja… nisam paronoičan, nisam kauboj, samo želim biti pripremljen” u intervjuu za France Press rekao Jesse Hughes, frontmen grupe Eagles of Death Metal.

Američka kultura nošenja oružja nije nešto s čim se SAD može pohvaliti, naročito ako se uzme u obzir peteroznamenkasti broj poginulih od (zlo)uporabe istog u godini dana. Nije bilo davno kad smo svjedočili ubojstvu čovjeka od strane policajca za kojeg je policajac mislio da je naoružan. Ipak, Hughes se na itele.fr nije libio postaviti pitanje “Je li francuska politika kontrole oružja spasila ijedan život u Bataclanu?“Da, u Bataclanu se dogodilo nešto nezamislivo, za što želim da se više ne ponovi nikad nigdje. Ajmo zamisliti da je Hughes u pravu. Postavimo situaciju ovako: koncert je nekog omiljenog rock benda. Gužva je. Manjak zraka. Alkohol, možda i nekakve droge. Izbije problem. Recimo, par derana se napilo k’o ćuskije, naguravaju se, lamaću rukama i ne vode računa o ljudima oko sebe. Zamahat ćemo klincima pištoljem? A onda, oni pozovu politički moćnog tatu i izvade svoj?Ili: na koncertu smo, nekom smo se iz nekog razloga zamjerili, taj netko vadi pištolj i naciljao je u nas. Hoćemo li imati vremena izvaditi svoj pištolj, naciljati i reći: “Samo se usudi“, i to sve dok glazba trešti iz zvučnika? I jesmo li sigurni da, ako i opalimo, nećemo pogoditi krivog?Ili: nalazimo se u Lisinskom i slušamo, recimo, Zagrebačku filharmoniju. Gospođa ispred nas je jako glasna. Prigovorimo joj da zbog nje ne čujemo glazbu. Ona vadi pištolj i kaže: “Ne čujem dobro“. A mi je, valjda, zamolimo da pričeka kako bismo mi izvadili svoj.

U kontekstu rock muzike nošenje oružja je nešto što je rezervirano za ‘konzerve’.

Pokojni Cobain se deklarirao: “Come as you are… no, I don’t have a gun” (na žalost, imao je pušku), pokojni Warren Zevon se sprdao s “Lawyers, Guns and Money”, Steve Earle je ustvrdio da je pištolj “Devil’s Right Hand”, Joni Mitchell je pjevala “I saw the bombers jet planes riding shotgun in the sky, turning into butterflies above our nation“, uz mali milijun miroljubivih pjesama, popularna glazba se gotovo unisono zagovarala za mir, toleranciju, nenasilje.

No, kako to obično biva, u jeku nove plime novokomponovanog konzervativizma, je li sad vrijeme da se u modu opet vrate kauboji koji će sve rješavati ljutim pogledom i brzim hicem? Hoće li Jesse sada na koncertu u Tvornici otpjevati: “Baci bombu, goni bandu, preko izvora“?

Neki će se možda sjetiti klubova s opskurnih dijelova grada i kako su ispred takvih građevina neki naprasitiji građani tako rješavali probleme. Probleme bi riješili tako što bi došla Hitna pomoć, i ako bi bilo sreće, bez većih posljedica. Jer, naši ionako loše plaćeni doktori jedva čekaju da u gluho doba noći zašivaju glavu nekoj bitangi koja se htjela pokazivati s pištoljem.

“Sve dok nitko ne bude imao oružje, svi ih moraju imati” dodao je još Hughes. Veća je šansa da će se ponoviti ako ljudi počnu okolo nositi oružje. I da, koliko god to zvučalo ružno, politika zabrane nošenja oružja je ispravna. Jer, osim u pariškom Bataclanu, planiran je napad i na nogometnom stadionu. Možete li zamisliti kakav bi kraval bio da su gledatelji imali oružje? Probajmo li prebaciti u naš kontekst, reći ću samo tri riječi: Torcida i BBB…

Ima još gore od ovog? Hughes podupire Donalda Trumpa.