Balašević vs. Thompson – “Regruteska”

11425

Kada je prije šest godina na zagrebačkom stadionu Maksimir Marko Perković Thompson počeo promovirati svoj tada aktualni album “Bilo jednom u Hrvatskoj”, na lokalnoj zagrebačkoj televiziji OTV odigravao se zanimljiv program.

Neki domišljati urednik, vjerujem nikako slučajno, pustio je snimku koncerta Đorđa Balaševića iz Sarajeva 1998. Tako je nešto suštinski suprotno istovremeno počelo svirati na televiziji i na stadionu, a rezultat je bio zanimljiv. Nastupi dviju ogromnih zvijezda počeli su se međusobno hrvati; Balaševićev pacifizam i uvodne riječi “Dosta je bilo…” sudarale su se na nekoj višoj razini s Thompsonovim pozivima na novi rat. Balaševićevi junaci, dragajući one male bijele plišane zečeve u rukama, nailazili su kroz onu Thompsonovu tešku maglu koja se opet spustila na njegove ratnike s isukanim mačevima i bijesom u očima. Jedni su se približavali koračajući kroz šaš, orahe i poljane; drugi su gazili preko Čikole s bajunetama u rukama. Našavši se licem u lice, ove dvije strane pogledale su se u oči i zablenuto stale.

Antiratne pjesme za Balaševića nisu rijetkost, te ih je on podosta napisao. Unatoč naporu njega i mnogih drugih, do rata je ipak došlo. Ipak, između svih tih antiratnih pjesama jedna sjaji posebnim sjajem. To je pjesma “Regruteska” izdana na albumu “Naposletku” 1995. godine. Priča je to oca kojem u rat odlazi sin, jedina obitelj koja mu je preostala. Kao što pjesma o Vasi Ladačkom ili, primjerice, “Highway Patrolman” u sebi sadrže klicu potencijalno dobrog filma, ista je stvar i s “Regruteskom” čija je filmična snaga velika.

Muziku podržava

Pred očima nam se izmjenjuju kadrovi gdje vidimo oca kako sinu tiho govori, dok se ispred njihovih nogu odjednom rasprostire onaj put koji mladca napokon i odvodi u rat kojim ‘lumpuju usijane glave’. Kad je pjesma “Regruteska” bila izvedena na kraju tog Balaševićevog sarajevskog koncerta, ona je pronašla svoj pravi ambijent i publiku – grad koji je prošao sve zamislive ratne strahote i ljude koji su se zajedno s njim, prolazeći kroz te iste strahote, tresli, što od detonacija, što od straha, što od kombinacije tih stvari. Te Sarajlije, u trenutku kad pjesma krene postaju bitniji čak i od njenog kompozitora i pjevača koji u svojem stilu, s jednom rukom u džepu i drugom za mikrofonom, statično recitira stihove. Kontekst ove pjesme, te trenutak i mjesto njenog izvođenja postaju njen konstitutivan dio; ona kao da je sastavljena od djelića sudbina ovih ljudi, ali i obratno. U jednom trenutku kamera prikazuje lijepu mladu djevojku kojoj, dok pjeva stihove, suze teku niz lice. “Neka se suze ove djevojke nikad ne ponove” glasio je jedan komentar, sad izgubljen, koji je netko postavio ispod ovog videa. On možda i najbolje sažima samu suštinu pjesme.

Thompson danas, ovaj put na splitskom Poljudu, promovira svoj novi album “Ora et labora”. Opet se teška magla spušta i mačevi vitlaju. Na pamet ponovno pada ova izvedba “Regruteske”. Ona je potrebna gotovo kao kemijski sastojak kojim će se neutralizirati šteta; na uho pada ugodno kao što na želudac pada čaša hladnog mlijeka poslije prošlonoćnih alkoholnih ekshibicija. Jer utjecaj angažirane pjesme na svijest slušatelja može biti ogroman: ona može potaknuti na mržnju, agresiju, ali i na suosjećanje i ljubav. Ona može pokrenuti suzu iz oka mlade djevojke u ovoj lošom rasvjetom obasjanoj sali.

“Regruteska” se nije našla na Balaševićevom koncertnom repertoaru na nekoliko posljednjih koncerata kad sam ga imao prilike gledati. Logičan je to slijed stvari. Ona je ostala svirati u onom tužnom vremenu kad je imala svoju svrhu i opravdanje, te se čini kao da će se zauvijek vrtjeti baš u toj koncertnoj dvorani te davne sarajevske večeri, jer to je njen prirodni habitat. Thompsonove pjesme, s druge strane, uvijek iznova pronalaze opravdanje za novi rat, odmazdu i tuču kalašnjikova. Kao takve one strše izmještene iz svojeg prostora i vremena, kao što prevelik kaput strši na tijelu mršavog čovjeka; kao što se obojena kosa ne uklapa kao okvir izboranog lica starijeg čovjeka.

Samo pjevanje pjesme neće promijeniti svijet” napisao je davno Neil Young. U Thompsonovom slučaju nadam se da je to istina.

Muziku podržava
Stisni