Kantautorice Ivana Lulić i Gordana Marković u svoju glazbenu priču su ozbiljnije uplovile prije četiri godine kada su osnovale duo Auguste.
Prije toga su se već oboružale iskustvom stečenim na nizu nastupa te suradnjama u različitim projektima, nakon čega je pala odluka da krenu raditi na autorskoj glazbi.
Akustična priča kasnije se formirala u bendovsku, jer im se na bubnjevima pridružio Jerko Jurin, na klavijaturama Tomislav Leko te Marko Radić na bas gitari. Uz uvođenje ritam sekcije, u igri su i puno bogatiji aranžmani kreirani pod producentskom palicom Tomislava Šuška, poznatog po radu s bendovima Vatra i Pavel.
A kako su naše pjesme nastale nakon prekida s ljudima koji su nam bili jako dragi, nekako sam se i sama tako osjećala. Još jedna prekrasna slučajnost, ako slučajnosti uopće postoje, upravo je to što pacijenti s Alzheimerom ispisuju male post it cedulje, sitne papiriće, kako nikako ne bi zaboravili ono što je bitno. Naše pjesme su prave male minijature, djelići prošlosti zapisani na papiru, situacije koje nismo željele zaboraviti, sve što je nekada bilo važno sada je zauvijek zabilježeno u ovom malom glazbenom dnevniku imena ”Sve što je nekada bilo važno”.
Akustična priča kasnije se formirala u bendovsku jer sada imate i bubnjara, klavijaturista i basista… Kako to da ste ipak odlučile proširiti svoj duo?
Gordana: Nedugo nakon što su Auguste startale, pridružio nam se Tomislav Leko na klavijaturama. Gitara je praktičan instrument, ali klavir otvara puno više mjesta za muziciranje. Ostali instrumenti bili su prirodna nadogradnja na to, i meni se sviđa što su Auguste sada zvučno puno više od dva vokala s gitarom. Uskoro ćemo snimati i jednu pjesmu gdje će uz gitaru biti violina. Dobrodošli su svi instrumenti koji će se uklopiti u Auguste zvučnu sliku, tako se na albumu može čuti i mandolina, ksilofon, razne šuške… Nadam se violončelu na sljedećem albumu!
Više niste demo bend, debi album “Sve što je nekada bilo važno” je vani. Je li ispao upravo onako kako ste ga zamišljale ili biste sada nešto promijenile da možete?
Gordana: Baš je dobar osjećaj držati album u rukama. On je bio jedno veliko učenje, škola za sve nas, što u smislu pisanja i komponiranja pjesama, što u smislu samog procesa snimanja albuma. Zadovoljna sam jer znam da smo u tom određenom trenutku dale najbolje od sebe, a već sada, kad je materijal za drugi album pri kraju, vidim koliki smo pomak napravile. Ali ne treba zbog toga niti poželjeti nešto mijenjati na završenom albumu; nije niti za očekivati da će netko odmah na početku svog stvaralaštva postići vrhunac. To sve dolazi s vremenom i treba uživati u tom razvoju.
Ivana: Uopće nisam znala kako bi trebao zvučati naš album kada smo ga počele snimati. Imale smo nekoliko pjesama s gotovim akordima i melodijama, a onda nam se u studiju otvorio jedan cijeli novi svijet. Budući da smo ga snimale u vremenskom periodu od 18 mjeseci, s godišnjim dobima su se mijenjala i naša raspoloženja, ali ujedno rasla je i kreativnost jer smo s vremenom postale i iskusnije u snimanju. Meni je baš zanimljivo kako je ispao na kraju i nimalo ne žalim jer znam da smo u danom trenutku dale najviše od sebe i da drugačije nismo znale. Sada ništa ne možemo ni mijenjati, pa se ne opterećujem time. Radije sve nove ideje realiziram u ovim novim pjesmama koje su nastale nakon snimanja prvog albuma.
Može se reći da nije više u pitanju ogoljeni pop, već su u igri puno bogatiji aranžmani, a producentska uloga Tomislava Šuška uz uvođenje ritam sekcije čini se kao pun pogodak…
Gordana: S Tomislavom je pravi užitak raditi jer osjećam da razumije način na koji mi otkrivamo svoj put u glazbi. Zajednički dolazimo do sjajnih rješenja, naravno, u suradnji s ostalim dečkima iz benda. Svi imaju jako dobre ideje i što više radimo skupa, to se lakše i oni svi otvaraju i pridonose Auguste glazbi.
Kako izgleda vaš proces pisanja tekstova i glazbe, kako ste se organizirale u tom autorskom pogledu?
Gordana: U pravilu uvijek prvo Ivana napiše okvirni tekst, koji ja onda u procesu pisanja glazbe malo prepravim. Poslije opet Ivana malo promijeni neku melodiju… Radimo zajednički, ali nekako se iskristaliziralo gdje se koja bolje snalazi i to za sada funkcionira skroz dobro.
Tekstovi vam pretežito obuhvaćaju ljubavnu tematiku. Crpite li inspiraciju na temelju osobnih iskustava?
Gordana: Ja bih rekla, za sada, isključivo ljubavnu tematiku (smijeh).
Ivana: Pokušala sam se u nekoliko navrata uhvatiti za neke druge motive, no na kraju pjesma uvijek ispadne – ljubavna. Tada sam odustala išta pisati proračunato. Sve pjesme nastaju nakon ponoći do sitnih jutarnjih sati jer uvijek nešto promišljam, ponovno proživljavam, uvijek me nešto muči i ne mogu dugo zaspati, a papir trpi svašta, pa čak i moje pisanje. Uistinu se bolje osjećam kad tako zapišem nešto što me muči. Ljubav je prekrasna i pokreće svijet, a kad nema ljubavi, onda nastaju pjesme za Auguste. Kad si sretan, onda nemaš vremena filozofirati – jednostavno živiš dan.
Kako stvari stoje, čini se da naša akustična scena nikada nije bila jača. Što mislite o tome? Tko je vama zapeo za uho?
Gordana: Internet pruža mogućnost lakog praćenja svega što vas zanima, i lako je dostupna sva ta glazba i meni je to jako drago. Svi se podupiremo unatoč tome što smo žanrovski vrlo različiti. Meni su tu nekako najdraže Luce i Dina Rizvić, sviđa mi se njihova glazba i način na koji rade.
Ivana: Meni će uvijek biti vrh Nina Romić i Voland Le Mat. Kad čujem o čemu piše Momir Oljača i njegovu nepodnošljivu lakoću kojom izvodi te svoje pjesme, svaki put me iznova obori s nogu. Uvijek osvježavam svoju YouTube listu najbolje domaće glazbe i tamo se nalaze i Sara Renar i FOR i Queen of Sabe, Lovely Quinces…
Kakva su vaša iskustva s ostalim glazbenim projektima s kojima ste bile povezane? Ivana ti si surađivala između ostalog i s Ninom Romić…
Ivana: Kroz rad s Ninom Romić zapravo sam shvatila da i sama želim pisati pjesme. To je bilo jedno zaista dragocjeno iskustvo i drago mi je da sam bila djelićem Nininog glazbenog puta, kao i ona moga. Dugogodišnja sam članica Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić gdje su svojedobno pjevali i Vice Vukov i Arsen Dedić, a taj zborski put me odveo i u mnoge međunarodne projekte gdje sam upoznala mlade glazbenike širom svijeta pa tako nastojim svake godine barem jednom sudjelovati u nekom većem projektu. Tako sam World Youth Choir alumni, a pjevala sam i u Maleziji, Singapuru, Izraelu, velikom dijelu Europe i New Yorku. Nešto se baš nadam da bih ovo ljeto mogla završiti u Zimbabweu i južnoj Africi. To bi me baš jako jako jako veselilo.
Gordana: Posljednje dvije godine pohađala sam školu za muzički teatar, a mjuzikli su mi uz jazz i akustiku velika ljubav. Što se ostalih projekata tiče, pjevala sam u klapi Ćakulone s kojom sam puno nastupala i osvajali nagrade na Omiškom festivalu, zatim sam svirala u orkestru Ethno Cyprus sa 30 mladih iz cijele Europe i nastupala na Cipru. Glazba pruža pregršt mogućnosti i uživam u svakom projektu, stvaranju, pjevanju, nastupima…
U nekim pjesmama se osjeća utjecaj balada iz ’60-ih, a predstavljate ipak nešto više od običnog akustičnog popa jer se osjete i jazzerski elementi. Koji su izvođači u najvećoj mjeri utjecali na vaš izričaj, ali i vaš glazbeni ukus?
Gordana: Htjeli smo isprobati u vlastitu glazbu ukomponirati sve ono što volimo i to je rezultiralo stilski zaista raznolikim albumom, ali mislim da je to i u redu za prvi album. Sad već kad radimo nove pjesme osjećamo što nam više leži i sve se više profiliramo, ali ne opterećujemo se s tim unaprijed, nego to dolazi samo od sebe… Što se izvođača tiče, jako volim slušati Madeleine Peyroux, Ninu Simone, Ellu Fitzgerald (odatle ti jazzerski elementi…), ali i Joan Baez, Joni Mitchell…
Ivana: S druge strane, mene više zanima instrumentalni jazz. Dosta pratim međunarodnu folk-pop scenu i svako malo otkrijem nekog zanimljivog. Od tekstopisaca s naših prostora uzori su mi Dino Šaran, Arsen Dedić, Momir Oljača. Baš jako volim njihove tekstove i pokušavam učiti od njih i ujedno pronaći i razvijati svoj rukopis. Na prošlom Interliberu kupila sam dosta poezije Leonarda Cohena. Recimo, ja sam jedna od onih ljudi koja čuje samo glazbu kad sluša pjesme. Nikad ne znam što se događa u pjesmi dok mi netko ne stavi tekst pred oči. Onda ga pročitam i upali mi se lampica iznad glave pa dobijem milijun ideja o tome što želim pisati, a kad imam ideju, onda završim pjesmu kroz dva-tri sata.
Kada ne pišete tekstove i glazbu za Auguste, čime se još bavite?
Gordana: Budući da sam diplomirala povijest umjetnosti i pedagogiju, u slobodno vrijeme dosta čitam literaturu iz ta dva područja, a radim i poslove vezano za financije na projektima u vlastitoj firmi. Pjevam, vježbam klavir, gitaru, fotografiram, putujem… U svakom slučaju, sve se stigne i za sve ima vremena ako se čovjek dobro organizira.
Ivana: Ja sam sva u glazbenom menadžmentu, a kad ne radim, onda se vokalno usavršavam jer toga nikad nije dosta. Nedavno sam opet preko Coursere upisala online tečaj na Berkleeju pa se opet glazbeno usavršavam. Dugo nisam svirala, a želim početi redovno vježbati. Još uvijek imam problema ako moram svirati i pjevati u isto vrijeme – voljela bih to dovesti u jedno stanje simbioze (smijeh).
Nastupile ste već dosta puta, između ostalog i na Terraneu, SuperUho Festivalu i na Medvedgradskim glazbenim večerima. Kako se vi osjećate dok ste na pozornici, a kako reagira publika?
Gordana: Iskreno, trebalo je dosta puta nastupiti kako bi čovjeku to postalo prirodno i kako bi se u potpunosti riješio treme. Nije me nikada bilo strah nastupa, ali bilo je potrebno dosta rada na sebi, što pjevački, što scenski, da bih napredovala i bila zadovoljna sobom u tom segmentu. Sad mogu reći da se osjećam dobro i radujem se svakom novom nastupu. A idealan nastup je svaki onaj gdje je razglas dobar i publika sluša (smijeh). Šalim se malo… ali ponekad su tehnika i akustika prostora zaista bitne da bi se uspješno prenijela emocija koju mi želimo prenijeti ovom vrstom glazbe… Trudim se uvijek dati sve od sebe, ali još kad se poklope ti neki elementi onda je pravi užitak nastupati.
Ivana: Uvijek je prekrasno i poticajno kad nam se nakon nastupa jave ljudi koji su nas slušali. U principu smo svi mi jednaki. Mnogi se ne usude izgovoriti naglas ono što misle, no kada to čuju u pjesmi, onda ih to dotakne.
Kakva je vaša vizija idealnog koncertnog nastupa?
Gordana: Prije godinu i pol na ovo pitanje sam odgovorila – Medvedgrad! I to se ostvarilo. Meni neki poseban ugođaj imaju kazališta… Oduševilo me što smo prošle godine imale priliku nastupiti u šibenskom HNK… Takvi prostori su poprilično inspirativni za nastupati.
Ivana: Ma meni je idealna lokacija bilo i dvorište jedne naše prijateljice ljetos nakon snimanja spota kada smo se svi okupili oko gitare i pjevali duboko u noć. Ne znam je li uopće zdravo razmišljati o idealnom koncertnom nastupu u smislu lokacije ili ambijenta jer najčešće lokacije na kojima nastupamo nisu idealne. Treba više težiti tome da se stvori veza između izvođača i slušatelja. Kada se dogodi taj prijenos emocije, to je najljepši koncertni nastup!
Album i pet singlova su vani, ima li kakvih naznaka oko drugog albuma?
Gordana: Da, da, drugi album se već nazire… ali polako. Nigdje nam se ne žuri. Razlikovat će se od prvog već samom činjenicom da je materijal za njega nastao u vremenskom razdoblju od 6 mjeseci, a ne nekoliko godina kao što je to bio slučaj kod prvog albuma.
Ivana: Nove su pjesme puno ujednačenije. Već sada imamo dosta ideja kako bi trebao izgledati novi album, no vjerujem da će se s vremenom i sviranjem posve izbistriti smjer u kojem idemo.
Ubrzo je i koncertna promocija albuma u Tvornici. Kako ste zamislile tu večer?
Gordana: Fokus ćemo staviti na pjesme s albuma. Pozvat ćemo i neke goste, prijatelje, koji su svirali na albumu, odsvirati i poneku novu pjesmu i to je u principu to… Nadam se da će ljudi uživati.
