Najveći hrvatski kantautor, Arsen Dedić, koji je albumom “Na zlu putu” dokazao da još nija za spremanje u arhivu ili samo uspomena na divna mu djela, već i dalje neprikosnoveno stoji na tronu hrvatske glazbene ‘umjetnosti’. U intrevjuu koji smo napravili povodom zajedničkog koncerta Arsena i Zorana Predina u Tvornici 12. veljače vidjet ćete da iz Arsena i dalje dolazi energija i želja za stvaranjem kojom nas već dugi niz godina obasipa kroz svoja djela.
Prije nego što je izašao album “Na zlu putu” u javnosti su se pojavile priče da neka banka traži od vas da promijenite naziv albuma?
Ma da, bilo je tako, ali to je krivo napisano da je meni izravno nuđen novac, mislim ne može mi netko izravno nuditi novac, to treba biti legalan put. Oni su imali kontakte s Croatia Recordsom, mojom izdavačkom kućom, bilo je ponuđeno da bi se mijenjao naziv moje ploče jer on djeluje, uvjetno kazano, depresivnije, a on je trebao biti i promotivni element za njihovu novu karticu. Pa su nudili, pošto se ta kartica zvala ‘senior’, da naziv mog albuma bude ‘Arsenior’. To je dobra kovanica, međutim nisam mogao pristati na to. Ja kad se nečega primim, moje djelo, kakvo je da je skromno, ja ga držim takvim autentičnim, ono mora biti integralno, ono je nepotkupljivo. Naravno, meni osobno novac nije ponuđen, a vjerojatno je firma imala kakve dosluhe na koji način bi se to auguriralo, sigurno bi se nešto od toga odnosilo i na mene, ali velim, nisam na to mogao pristati. Ja sam prvi put u životu primio sad nekakav avans od Croatia Recordsa, a snimam 40 godina, s tim da će on meni biti oduzet od mojih autorskih prava, tako da ni to nije ‘dat’ novac. Nisam se navikao primati novce na takav način. Što zaradim, što moje djelo zaradi, neka mi to donese.
Koliko vam osobno znači taj novi album, znamo da je nastao nakon vaše uspješno prebrođene teške bolesti, koliko ima vaše osobne priče u njemu?
Pa znate što, mi se svi često nađemo na zlu putu. Ja sam prošao dosta tog puta, Bog daj da ga ima još. Je li sad to lak put koji prolazim, jer ovo postoperativno razdoblje nije ništa manje ozbiljno nego ono predoperativno, naravno da ima tragova toga što mi se dešavalo na toj ploči, ali to nije nipošto opis tog mog stanja. To je opis onoga kako je uopće gledam na stvari – kroz ljubav, kroz prijateljstvo, kroz domoljublje, kroz očinstvo, kroz položaj djeda, kroz položaj supruga, skoro 40 godina sam s Gabi… Dakle, taj album odražava moj dosadašnji svjetonazor, možda razvijenije napisan. Meni se čini, ako mi ovo nije najbolja ploča, onda je u svakom slučaju moja ploča s najmanje mana, to je bitno. Tu sam imao više pregleda nad stvarima, jer sam prije toliko proizvodeći – od filma, teatra, knjiga – nikada nisam nijedan svoj proizvod doveo potpuno do kraja kao što sam mogao, želio i bio u stanju, jer me već vodio neki drugi posao. Ja recimo radim jedan CD, u međuvremenu sam počeo neki film, zaboravim da sam taj CD napravio, iz tog filma već trčim u teatar. Pa napravio sam preko 200 kazališnih predstava, sad sam imao pred kraj ove godine dvije premijere – “Na rubu pameti” prema Krleži – to je isto zgodna koincidencija da mi je album “Na zlu putu”, a prva premijera kazališta mi je bila “Na rubu pameti”, onda sam imao u Kazalištu lutaka u Zagrebu 30. prosinca premijeru lutkarske predstave “Mala sirena”, moja Lu mi je prvi put bila na premijeri koju je shvaćala. I tako, stalo mi je do tog albuma, koliko vidim po odjecima, neki me stavljaju u prvi, neki u četvrti, peti, nije bitno, ali tu je negdje u vrhu s najmlađom generacijom. Jer nažalost većina mojih kolega iz starije kantautorske generacije je uglavnom ‘položila oružje’, ne znam tko sad ima, jedino Ibrica, ali i on je dosta mlađi, je izdao sad neki DVD, ali recimo Spišić, Hegedušić.. oni su maltene bacili koplje u trnje, što nije u redu, tako da sam u tom izboru, u tom izlogu najnovijih, valjda jedini ja tu ostao. I Zoran je mlađi od mene 20 godina skoro, 18, ne? Ali vidim po odjeku, mimo tog kritičkog, vidim da ljudi osobno, nazivaju me ljudi kao pisci, naziva me Jergović, naziva me Abdulah Sidran, nazivaju me nepoznati ljudi, jučer baš iz Klisa, iz Splita, iz Amerike me prijateljica naziva i veli da tamo već svi preštampavaju taj moj album, tako da je očito ostavio traga kod ljudi koji slušaju, koji ne slušaju rutinski ono što im se uporno nameće, nego ono što je njihov osobni izbor. Jer ono što ja radim je stvar osobnog izbora, kao knjiga. Nema na što te prisili televizija, na što te prislili 50 puta emitiranje istog spota u tjedan dana, ja još uopće nemam spot, ni za ovaj CD ga još nisam napravio, vjerojatno ću napraviti jedan uskoro, prema tome, ostavio sam na čistom brisanom prostoru svoje djelce i ljude. I sad oni to biraju. Koliko vidim po prodaji, iznenađujuće i za firmu i za mene.
Uskoro ćete se pojaviti i u crtiću, naime u suradnji s Milanom Blažekovićem radite na projektu vaše autobiografije koja bi se trebala pojaviti u formi animiranog filma. Kako je nastala ta neobična ideja?
Ne samo moja autobiografija, to je kao dvostruka biografija koja nama uzima jedan dio našeg života, to je dugogodišnje prijateljstvo i suradnja. Zapravo nije počelo na taj način. Blažeković i gospodin Marković su ga kasnije dramaturški mijenjali u to da to bude kao njegov i moj biografski film na crtani način. Naravno, ne doslovno opisivan, ne ne znam kako zahtjevan, esejističan, nego ovako, lepršav kakav već je i Blažekovićev rukopis, optimističan, okrenut dosta i djeci.. Milan je na tome radio već jedno tri godine i sad 10. siječnja imamo zadnju montažu, pojavit će se i DVD i tako. To je jedan vrlo ozbiljan uradak od pune 22 minute što nije malo za animirani žanr, dapače, dugo trajanje. Ne mogu sad reći u kojoj je to mjeri vrijedno ili lijepo, ali sve u svemu pošteni rad i s njegove i s moje strane, trogodišnji rad na 22 minute, što nije malo. Ljudi pitaju otkud toliko proizvodiš? A šta da drugo radim? Ne pijem, uz zabranu pušim, ali borim se, znači manje, ne skićem, gdje me vidite na prijemima, otvorenjima, partyjima… ne samo sada, gdje ste me viđali prije? Ja sam stalno proizvodio. Što ako sam ja cijeli dan doma i dan i noć, spavam 4-5 sati uvrh glave, sve ostalo je prazno vrijeme koje popunjavam radom, a ne gledanjem i slušanjem televizije i buljenjem u strop. Ili čitam ili pišem. Ili slušam. I naravno i ljubim Lu.
Spominjali ste na pressici priznanja koja imaju neki talijanski umjetnici u svojoj domovini. Očekujete li i vi da ćete jednog dana dobiti trg, ulicu ili barem kolegij na fakultetu?
Ja sam dobio u životu dosta tih priznanja, recimo svojevremeno u Italiji gdje sam bio smješten u dobro vrijeme i među dobre kantautore među kojima su bili Dylan, Cohen, Aznavour… dobio sam u nas recimo nagradu ‘Slavenski’… Gabi, Matija i ja imamo u kući mislim 21 Porin. Dakle, toga je bilo kroz sve ove godine. Ali da li ću ja dobiti takvo nešto, Bože dragi, tko bi o tome razmišljao? Ima jedna moja pjesma u mojoj knjizi “Brod u boci”, 7., 8. izdanje, koja se zove “Brod s mojim imenom”, i onda bih više volio da imam trabakul i da se zove “Gabi i Arsen” ili “Arsen i Gabi”, nego da se zove naša ulica ili trg. To će dati zaslužnijima.
