Nizozemac Arjen Anthony Lucassen ubraja se u posebnu kategoriju najraznovrsnijih rock/metal glazbenika današnjice.
Producent, kompozitor, tekstopisac, pjevač, svirač na hrpi instrumenata
najpoznatiji je po svom radu s Ayreonom, no u više od trideset godina
dugoj karijeri iza njega je impozantan broj projekata.
Iako je u svima ‘glavna faca’, jedina je konstanta i praktički sve se vrti oko njega, a ono što se mijenja i nadopunjuje gostujući su glazbenici: koliko god da su ta djela slična, s njegovim jakim ‘potpisom’, toliko se u njima može naći i različitosti.
Prvi ozbiljniji bend u kojem je bio, bio je Bodine kojem se pridružio kao dvadesetogodišnjak 1980., ostao četiri godine i sudjelovao na dva albuma, “Bold and Brass” (1982.) i “Three Time Running” (1983.). Od 1984. do 1992. godine bio je član grupe Vengeance s kojom je snimio “Vengeance” (1984.), “We Have Ways to Make You Rock” (1986.), “Take It or Leave It” (1987.)” i “Arabia” (1989.). No i ta izdanja prolaze bez ikakvog ozbiljnijeg odjeka, te se 1992. odlučuje za samostalnu karijeru. Prvo s novim bendom Planet Nine, da bi 1994. objavio solo album pod logom Anthony, naziva “Pools of Sorrow, Waves of Joy”. Album je doživio veliki komercijalni neuspjeh, no Arjena to nije pokolebalo te je 1995. godine snimio album “Ayreon: The Final Experiment“, s kojim je praktički započeo njegov uspon i koji je potvrdio i dokazao njegov veliki talent.
Album je donio ono što mu je u budućnosti postao zaštitni znak, različitost i univerzalnost izražavanja, uz miks progresivnog rocka, metala i folka ukomponiranog u pravu rock operu. Upravo ga se s projektom Ayreon najviše povezuje u narednih sedamnaest godina, jer je s tim bendom, a uz pomoć hrpe poznatih glazbenika, napisao nekoliko bezvremenskih albuma. U biti, ne nekoliko već sve, jer se između “Actual Fantasy” (1996.), “Into the Electric Castle” (1998.), “Universal Migrator Part 1: The Dream Sequencer” (2000.), “Universal Migrator Part 2: Flight of the Migrator” (2000.), “The Human Equation” (2004.) i “01011001” (2008.) teško, čak nemoguće odlučiti koji je najbolji ili najznačajniji. On je neke od njih izdvojio, no o tome nešto kasnije.
No ni to nije bilo dovoljno, te je odlučio Ayreon ostaviti po strani i pokrenuti još jedan bend, Guilt Machine. S njim je 2009. snimio debi album “On This Perfect Day”, da bi nastavio na već spomenutom drugom albumu Star One, a nakon toga, bez odmora otišao dalje i napravio još jedno, velebno djelo, “Lost In The New Real“.
Očito, sve što ovaj čovjek takne, kako se kaže u narodu, pretvara u zlato, i zato ga je bilo, blago rečeno, jako ugodno ugostiti i čuti što ima za reći.
Arjen, hvala što si našao vremena za razgovor. Jesi li sada malo opušteniji i odmorniji nakon završetka novog albuma?
Ne, nisam uopće opušten. Cijelo vrijeme dok sam radio na ovom albumu nije me bilo briga što će ljudi misliti o njemu, ali sada, nakon što je objavljen plašim se da nije neko sranje (smijeh)! Osim toga, imam promocije i intervjue koje treba odraditi, tako da nema odmora za zločeste… još (smijeh).
Dugo si radio na albumu?
Da, više od godinu dana. Ja sam perfekcionist.
“Lost In The New Real” je album-priča o gospodinu L. Reci nam ukratko kako si došao na tu ideju? Je li priča inspirirana nečim posebnim?
Bio sam vrlo radoznao kako će naš svijet izgledati za stotinjak godina. Gledao sam mnogo dokumentaraca o tome i pisao o mnogim stvarima koje se tiču mene osobno.
Naslovnica je, zapravo, njegova priča. Claudio Bergamin je autor. Radio je sam ili si mu ti pomagao?
Zajedno smo radili i bilo nam je zabavno. Obojica smo veliki ljubitelji sci-fi filmova, tako da je bilo lako. Mislim da smo radili naslovnicu gotovo pola godine! Ali obojica smo stvarno uživali.
Želiš li s ovom pričom natjerati nas da razmišljamo kako će biti u budućnosti? Stvari koje se sada čine nemogućima, u budućnosti će se možda događati?
Da, naravno. Postoje neke prilično kontroverzne teme na ovom albumu, poput eutanazije, kršenja autorskih prava, kontrola stanovništva, religija, itd. No, stavljajući ih u budućnost i ubrizgavajući zdravu dozu humora, nadam se da ćemo se odmaknuti od toga.
Rutger Hauer je pripovjedač, psiholog gospodina L. Kako je Rutger reagirao kada si ga pitao za suradnju na albumu?
Bio je jako zainteresiran, pod uvjetom da može sam napisati svoj tekst. Bilo je sjajno raditi s njim, on je jedan od mojih junaka ‘za sva vremena’.
Je li možda Rutger predložio snimanje filma prema ovom scenariju, odnosno konceptu ovog albuma? S tobom u jednoj od glavnih uloga? (smijeh)
To bi bilo ostvarenje mog sna! No, nažalost, on je glumac, a ne redatelj, scenarist i producent.
Veliki si ljubitelj sci-fi filmova. Nalaziš li u njima inspiraciju za svoj rad?
O da, dobivam mnogo inspiracije iz sci-fi filmova i TV serija. “Blade Runner” s Rutgerom Hauerom odigrao je važnu ulogu u mom radu i bio inspiracija za ovu priču. Glavno pitanje obje priče jest što je stvarno, a što nije?
Mislim da je ovo, s glazbene strane, jedan od tvojih najraznolikijih albuma. Kombinira mnogo glazbenih žanrova, ali čini mi se da je centar u progresivnom rocku. Jesam li u pravu?
Da. Mislim da je uistinu vrlo progresivan, u smislu da je to avanturistički album, s mnogo različitih stilova kao što su folk i psihodelični rock, metal, progresiva, pa čak i pop.
Pjesme su vrlo zanimljive, prilično raznolike. Na primjer, “E-Police” je melodična, djeluje nekako opuštenije, “Do Not Switch Me Off” je lijepa laganija pjesma, “Where Pigs Fly” isto, s orkestralnim aranžmanima, srednjovjekovnim narodnim napjevima, “Lost In The New Real” je progresivni ep…
Htio sam da pjesme na ovom albumu budu raznolike i kontrastne što je više moguće. Uvijek sam volio takve vrste albuma kad sam odrastao, kao što su Queenov “Night at the Opera” ili “The White Album” The Beatlesa. Volim se zabavljati kad slušam glazbu.
Mislim da im je prednost što ih se može slušati pojedinačno, ali i kao dio cjeline. Slažeš li se sa mnom?
Da, slažem se da je lakše slušati te pjesme pojedinačno, nego primjerice materijale Ayreona. Za mene je bio izazov pisati kratke catchy pjesme, nisam to radio tako često.
Nekoliko pjesama također je dio priče, ali su na drugom CD-u.
Imao sam petnaest pjesama za album, ali samo deset pjesama stane na jedan CD. Drugih pet pjesama mi se previše dopada da bih ih zvao ‘bonustracks’, pa sam odlučio dodati pet cover pjesama na drugi CD i napraviti dvostruki album od deset pjesama na svakom disku.
Kada si pisao albume u prošlosti imao si mnogo gostiju pjevača, glazbenika… Ovaj put većinu si posla odradio sam. Pjevao si, svirao sve instrumente… Zašto si odlučio raditi većinu toga sam i tko su ti, osim Rutgera, bili najbliži suradnici?
Ja sam uvijek u potrazi za izazovima, a ovaj put izazov je bio mogu li sam, bez prikrivanja iza divnih gostujućih pjevača. Hoću li biti u mogućnosti biti zanimljiv? Samo sam imao pomoć nekoliko glazbenika: Jeroen na flauti, Maaike na violončelu, Ben na violini, Ed i Rob na bubnjevima. I također prateći pjevači (Wilmer Waarbroek, Elvya Dulcimer, Gjalt Lucassen, op.a.) svih visokih dijelova koje nisam mogao otpjevati.
Moram priznati da je svaki tvoj album izazov za mene kao slušatelja. Vjerujem da je i za tebe kao glazbenika. Mislim, prije nego što počneš raditi na njemu.
Definitivno, i to je ono što ih čini zanimljivim. Želim da budu kreativni, ne želim samo raditi kao na automatskom pilotu. Bilo bi to dosadno za mene, a time i dosadno za slušatelje.
Mislim da su svi tvoji albumi vrlo duboki, temeljito razrađeni i kao takvi poruke slušateljima da ih ne treba doživljavati isključivo kao glazbena djela. Je li tvoj cilj kada se radi novi album da se slušatelji mogu zamisliti u poziciji, naprimjer, gospodina L?
O, da, u pravu si. Uvijek sam volio multidimenzionalna djela kao što su “Jesus Christ Superstar”, “War of the Worlds” i “The Wall”. Priča i tekstovi daju glazbi posebnu dimenziju. Koristite svoju maštu i dočarajte vlastite zamisli.
Razmišljam mnogo o tvom radu i ne bih se mogao odlučiti koji album izdvojiti kao najbolji. Možda “The Human Equation” Ayreona, stvarno velika priča, recimo, “Fate of a Dreamer” s Ambeon ima lijepu atmosferu, ambijent. Želiš li izdvojiti koji album? Možda ne najbolji, nego najvažniji u tvojoj karijeri?
Naravno, prvi album Ayreona (“The Final Experiment”, op.a.) vrlo je važan za mene. Da on nije bio uspješan, bio bi to kraj moje karijere! “Into The Electric Castle” također je vrlo važan, jer je otvorio vrata velikog uspjeha. Ali znaš… zadnji album je uvijek najvažniji, tako bi trebalo biti, naravno.
Imaš li plan s kojim ćeš bendom raditi u budućnosti? Ayreon, Star One, možda neki oblik nastavka “Lost In The New Real”?
Nikada nisam unaprijed planirao previše, tako da još ne znam. Moja inspiracija vodit će me u sljedeći projekt. Ali nadam se da će biti još jedan Ayreon, mislim da je vrijeme za njega i znam da mnogi fanovi to očekuju.
