Anders Johansson (HammerFall): “Atmosfera na koncertu u Dalhalli sve je nadrasla”

Možda i ključno ime švedske metalne scene, Ceremonial Oath, udarilo je temelje dvama velikim bendovima koji će kasnije slavu metal glazbe te skandinavske zemlje prenijeti na sve meridijane i paralele.

I dok je In Flames njegov logični nastavak, HammerFall je krenuo u bitno drukčijem glazbenom smjeru. Naime, nakon što je četiri godine proveo u Ceremonial Oath, Oscar Dronjak poželio je raditi drukčiju vrstu glazbe te je osnovao HammerFall, u koji je pozvao Jespera Strömblada, koji je u Ceremonial Oath bio od 1991. do 1993. i svirao bas, a u novom je bendu angažiran kao bubnjar. Oscar pak je, nakon vokalne u Ceremonial Oath, sebi namijenio ulogu gitarista.

Pjevač Mikael Stanne, gitarist Niklas Sundin i basist Johan Larsson bili su članovi prve postave, a nakon odlaska Sundina i Larssona, 1994. godine stigli su Glenn Ljungström i Fredrik Larsson. Svi su imali i druge bendove, pa su tako Dronjak i Larsson svirali u Crystal Age, Larsson također i u Dispatched, Strömblad i Ljungström u In Flames, a Stanne je bio u In Flames i Dark Tranquillity. Tako je ispalo da je HammerFall svima bio svojevrsni projekt, u kojem su svirali bitno drukčiju glazbu nego u svojim bendovima.

Prva pjesma koju je Dronjak napisao za HammerFall bila je “Steel Meets Steel”, a bend je do 1996. uglavnom svirao covere. Te je godine ušao u polufinale Rockslageta, a baš na sam dan natjecanja Stanne nije mogao nastupati, te je uskočio Joacim Cans, najprije kao jednokratna zamjena, no nakon što je HammerFall dobio pozitivne kritike, iste je večeri postao novi pjevač.Sljedeće je godine snimljen prvi studijski album “Glory To The Brave“, najprije objavljen za nizozemski label Vic Records, a kasnije je Nuclear Blast Records otkupio prava na njega i našao se na policama širom svijeta. Iako je sudjelovao u pisanju gotovo svih pjesama, Jesper nije snimao album, jer je odlučio napustiti bend i posvetiti se radu s In Flames, koji su već bili moćan i poznat bend. Prvijenac je dobio brojne pohvale, pa je brzo uslijedio “Legacy Of Kings” (1999.) i “Renegade” (2000.), na kojima je Jesper također kompozitorski participirao u puno naslova, a oni su HammerFall izbacili u sam vrh nove generacije heavy metal bendova.

Kako to obično biva, odmah se krenulo i s turnejama, na kojima se podebljavala popularnost, a prvo desetljeće novog milenija donijelo je i albume “Crimson Thunder” (2002.), pa live “One Crimson Night” (2003.), nakon kojeg je očito došlo do zamora materijala, ali su i neke druge okolnosti utjecale na pauzu.

Oscar Dronjak imao je motorističku nesreću pa se morao oporavljati, Joacim, Magnus Rosen i Anders Johansson posvetili su se svojim projektima, a Stefan ispitu za pilota. Osvježeni “Chapter V: Unbent, Unbowed, Unbroken” izašao je 2005., “Threshold” 2006., pa slijede dvije kompilacije, “Steel Meets Steel – Ten Years Of Glory” (2007.) i “Masterpieces” (2008.), zatim novi album “No Sacrifice, No Victory” (2009.), pa još jedan, “Infected” (2011.), koji je, usprkos ne baš povoljnim kritikama, postigao zapažen komercijalni uspjeh. Duga promotivna turneja iznjedrila je odluku da se po njenom okončanju bend malo odmori, a fanove će u to vrijeme ‘zabavljati’ live album “Gates Of Dalhalla“.

Bubnjar Anders Johansson član je HammerFalla od 1999. godine i uz Oscara i Joacima s najdužim je stažem u bendu, s obzirom da se basist Fredrik Larsson pridružio 2007., nakon što ga nije bilo deset godina, a Pontus Norgren stigao je 2008. Anders dolazi iz poznate švedske glazbene obitelji, pokojni otac Jan bio je poznati kompozitor, starijima poznat kao autor glazbe za serijal “Pipi duga čarapa”, a brat Jens je klavijaturist u Stratovariusu. Još kao 20-godišnjak Anders je krenuo u ozbiljne glazbene vode, početkom osamdesetih svirao je najprije sa Silver Mountain, drugu polovicu s Yngwiem Malmsteenom, u devedesetima s brojnim glazbenicima i bendovima, a kruna karijere mu je bila kada je pozvan u HammerFall.

Upravo će nam on pojasniti neke stvari vezane uz HammerFallovu pauzu, novi DVD, ali i reći ponešto o sebi, bratu, pokojnom ocu…

Anders, što je razlog da ste se odlučili za pauzu?
To je samo zato što smo na turnejama u petnaest godina obišli sve, uzduž i poprijeko. Željeli smo uzeti malu pauzu kako bismo naše misli usredotočili na druge stvari, kako bi idući album HammerFalla bio bolji nego ijedan do sada… nadam se (smijeh).

Hoćete li samo odmarati ili ipak nešto raditi u glazbi? Imaš li plan odmora?
Osobno ću se potruditi da sviram, ali i radim druge stvari, kao što je treniranje karatea, kickboxinga, dizanje utega… kao i pisanje nekih stvari s različitim ljudima. Također ću s bratom svirati bas u jazz duetu. Odmori su za slabiće (smijeh).

Prije odlaska na odmor odlučili ste snimiti koncertni album “Gates of Dalhalla” na unikatnoj lokaciji, u kamenolomu? Gdje je ta lokacija Rättvik, u blizini kojeg grada?
U biti, to je baš blizu grada Rättvika. Ovo mjesto je u sredini Švedske, gdje ima puno mina. Mislim da su svi gradovi u okolici prilično mali. Da, kamenolom je jedinstveno mjesto, vrlo lijepo, ispod razine mora. Bilo je to zaista lijepo iskustvo.

Tko je došao na ideju da održite i snimite koncert u kamenolomu?
Joacim je to odabrao. On uvijek bira ovakve stvari. Također, on je od tamo.

Vidio sam da je bila jako dobra atmosfera, iako je padala kiša. Kako si se osjećao?
Osjećao sam da je atmosfera sve nadrasla, mislim, svi koji su smatrali da to nije mjesto za rock’n’roll bili su impresionirani cijelom tom stvari. Osjećao sam se jako dobro, kiše nije bilo puno na pozornici (smijeh).

Na koncertu ste imali goste, uglavnom bivše članova HammerFalla. Kako je bilo na tonskim probama, jeste li puno uvježbavali pjesme s gostima?
Probali smo samo nekoliko sati toga dana na mjestu održavanja koncerta. Mislim dva i pol sata. Ja sam svirao bubnjeve cijelo vrijeme, no to me i fino ugrijalo prije koncerta.

Koncert je snimala ekipa iz Revolver Film Company AB s redateljem Patricom Ullaeusom. Vjerujem da ste zadovoljni snimkama na DVD-u, Patric je veliki profesionalac i s njim svi vole raditi.
Da, mislim da je ispalo sasvim korektno (smijeh).

Što je reagirala publika nakon koncerta?
Većini ljudi s kojima sam razgovarao se svidjelo. Pretpostavljam da se, zapravo, svima prilično dopalo, unatoč kiši.

U bend si stigao 1999., a prvi album koji si snimio s HammerFall bio je “Renegade”. Je li taj album možda tvoj favorit?
Jako mi se sviđaju prva dva albuma, kao i neki od kasnijih. Mislim da mi je “Renegade” omiljen barem iz nekog razloga. Možda je produkcija malo neobična, no, pjesme su odlične.

Gdje ti je bilo najljepše nastupati s HammerFall?
HammerFall je oduvijek bio ‘jak’ u Njemačkoj, a Wacken mi je omiljeno mjesto. No, na Balkanu i u Južnoj Americi je uvijek lijepo, jer su ljudi toliko posvećeni našoj glazbi.

Svirali ste dva puta u Hrvatskoj, nadam se da se sjećaš.
Apsolutno! To su bila vrlo pozitivna iskustva.

Dolaziš iz poznate glazbene obitelji. Tvoj otac Jan bio je kompozitor, jazz pijanist, brat Jens je klavijaturist Stratovariusa. Vjerujem da je otac imao veliki utjecaj na vas, iako ste bili mali kada je, nažalost, stradao (poginuo u studenom 1968. u automobilskoj nesreći, op.a.).
Da, svirao je neke albume koji se slušaju još i danas, a također je skladao glazbu za serijal “Pipi duga čarapa”. Nikada nismo svirali s njim, ali da, on je sigurno imao utjecaj na nas.

S Jensom si svirao u bendu Yngwie Malmsteena na albumima u drugoj polovici osamdesetih i u još nekim projektima. Kakav je osjećaj svirati s bratom u istom bendu?
Da, tako je. Lijep je osjećaj biti s njim i kao s glazbenikom i kao s osobom.

Ti si u HammerFallu, Jens je u Stratovariusu. Imate li vremena družiti se, biti zajedno, pričati o uspomenama iz djetinjstva?
O svemu tome ćemo uskoro napisati knjigu.

Počeo si svirati piano, ali nakon incidenta s biciklom, odlučio si se za bubnjeve. Je li to točno?
Da, to je točno, ali isto tako sam to koristio i kao izgovor. Ipak, bubnjevi su mi uvijek bili zabavniji.

Neki bubnjari kažu da si im ti idol. Ima li neki bubnjar ili glazbenik kojeg ti posebno obožavaš?
Da, ima. Ian Paice iz Deep Purple, pa Terry Bozzio, Buddy Rich. Kao i klavijaturist Eddie Jobson, zatim gitaristi Allan Holdsworth i Yngwie Malmsteen. Sretan sam što sam svirao s potonja dva.